DOK HRVATSKA TONE, PREMIJER SMIŠLJA FRAZE

Tri su politička događaja ponovo na margine gurnula bitne probleme: pad svega – kao što to reče još uvijek aktualni guverner Željko Rohatinski – što je moglo pasti. Pada, što je najstrašnije, proizvodnja i pada – što već poprima razmjere strave i užasa – zaposlenost. A rješenja nigdje na vidiku. Kukuriku vlast nije u šest mjeseci iznjedrila niti jednu strategiju, nije povukla niti jedan potez koji bi ne pokrenuo proizvodnju – jer je nemoguće popraviti nešto što se godinama, pa i desetljećima sustavno uništavalo – već potez koji bi građanima vratio barem tračak nade. Nade da vlast zna što radi. Ali ne zna, o čemu svjedoči nevjerojatna dezorijentiranost. Umjesto da nudi rješenja, umjesto da komunicira s građanima, umjesto da pojašnjava što se to – dovraga – događa, predsjednik Vlade Zoran Milanović smišlja nemušte fraze i potiče sveopću depresiju. Kada su ga novinari pitali kako komentira izrazito visoku inflaciju (3,9 posto), Milanović je lakonski konstatirao da je inflacija posljedica povećanja cijena energenata. Koje li mudrosti!? No, tko je povisio cijene struje, plina, vode, cestarina i svega onoga što se bez pol muke podići dalo? On i njegova vlada. Umjesto da za šefove državnih tvrtki postavi kompetentne kadrove koji će znati poslovati bez gubitaka, a da ne povećaju cijene, kukurikavci za direktore postavljaju poslušnike.
Nije duhovni otac
Neće se više jeftinim energentima voditi socijalna politika – poručuje ministar financija Slavko Linić. I ne treba se niskim cijenama struje, plina, vode ili cestarina voditi socijalna politika, ali se isto tako cijene ne smiju podizati zbog nesposobnosti Vlade i menadžera. Novinari su nakon lakonske analize pitali premijera može li građane utješiti činjenica da je inflacija posljedica povećanja cijene energenata? Milanović se u odgovoru još jednom proslavio bezosjećajnošću i bahatošću: „Ja nisam ovdje da ikoga tješim, nisam duhovni otac, nisam otac, nego sam premijer!“ E, pa, premijeru, ili, polukancelaru, nazdravlje! Tako se komunicira s onima u čije biste ime trebali upravljati državom! Zato što vas trpe, trebalo bi ih nagraditi s 21 udarcem po stražnjici! Pa, vi ste obećavali investicijski ciklus prije ljeta. Prvi je potpredsjednik, valjda, u ime Vlade, govorio da će se negativni trend zaustaviti do svibnja, a u lipnju će se gospodarstvo – obećavao je Čačić - početi oporavljati. Kako? Čime? Žbukanjem zgrada. Istina, bile su to Čačićeve fatazmagorije kojima se Milanović još uvijek ne suprotstavlja. Obećanjima iz Plana 21 koji je, istina, postao Plan 25 (posto PDV-a) Hrvatsku ste narisali sasvim drukčije nego što ona izgleda nakon vaše polugodišnje neuspješne vladavine.
Imamo li perspektivu?
Vlast djeluje nemoćno, bezidejno i nezainteresirano. Kadrovska su joj rješenja loša, a prognoze za jesen crne. Milanović nije, dakako, duhovni otac, ali nije ni strateg, nije državnik, nije šef Vlade sa svim koncima u rukama, nije osoba koja ulijeva povjerenje. Sve više zamuckuje i sve više narod gura u bezvoljnost. Njegovo ponašanje doista izaziva pitanje: „Zar doista nemamo nikakvu perspektivu?“ Vladu od potpunoga posrnuća zasad spašavaju mediji koji posvećuju nezasluženu pozornost, primjerice, splitskoj ili zagrebačkoj Povorci ponosa te sasvim logičnoj smjeni J. Kosor i Šeksa s potpredsjedničkih mjesta u Hrvatskome saboru. Uz te dvije, pojavila se i treća tema koja o Hrvatskoj govori daleko više nego mnoge druge. Da, naravno, treba štititi sve manjine, pa i gay zajednicu, ali, kao što sam rekao novinarima u vrijeme Povorke ponosa u Zagrebu, treba pri tome imati u vidu da je još jedna manjina u Hrvatskoj i te kako obespravljena, obespravljenija i od gay populacije. Koja je to manjina? Radnička. Radnici u proizvodnji postali su obespravljeno roblje koje ima biti kuš. Njih sedamsto i nešto tisuća, u odnosu na tri milijuna i osamsto tisuća preostalih hrvatskih građana, jesu manjina, toliko neorganizirana, i toliko razjedinjena, toliko nesolidarna da bi prosvjed veličine zagrebačke Povorke ponosa bio čudo.
A koja je to treća, intrigantna tema? Smjena sada već bivše ministrice okoliša Mirele Holy. Iskreno, nedovoljno poznajem resor kojim se Holy bavila i teško mi je ocijeniti je li među zelenima cijenjena SDP-ovka stručno i pošteno radila svoj posao. Isticala se u široj javnosti po neobičnom, neuštogljenom, atipičnom stilu, što joj je kod moje malenkosti prednost, a ne mana.
Tu nešto smrdi
Međutim, kod njezine smjene nešto – kao što sam to rekao i u saborskoj raspravi – smrdi. Mirela Holy jest napravila pogrešku kada je šefa HŽ-a, SDP-vca, zamolila da zaštiti, ako bude potrebno, suprugu trećeg SDP-ovca od mogućeg šikaniranja. Učinila je to unatrag tri mjeseca naivno, mailom. Pogreška je pogreška, bez obzira je li učinjena jučer ili davno prije. No, je li baš slučajno otkrivena u trenutku kada je Holy najavila rat „kraljevima“ otpada, mešetarima koji posluju po mafijaškom kodeksu?! Stala je na žulj mafiji koja otpad koristi za vlastito enormno bogaćenje i zagađivanje okoliša. Bila je na tragu da razotkrije spregu podzemnih i političkih, tobože nadzemnih moćnika, o čemu se otvoreno priča s obje strane Markova trga. Naravno, Holy nije smjela tražiti zaštitu za suprugu svoga stranačkoga druga, ali, kada se sve zbroji i oduzme, učinila je to kao slon u staklarskoj radnji.
Zakulisni meštri
Umjesto da se sa šefom HŽ-a nađe na kavi i zamoli ga za uslugu usmeno, tako da ne ostavi trag, kao što su to, uostalom činili u 17 godina tisuću puta beznačajniji HDZ-ovci za svoju vojsku zaposlenika u državnim tvrtkama, sinova, kćeri, očeva, majki, tetaka, strina, nećaka, nećakinja, rodijaka petoga koljena te stranačkih drugova, naivna je Holy zaštitu zatražila – pisano. Dobro, trebalo ju je zato kazniti. Ali zašto se čekalo puna tri mjeseca? Taj mail je HTV-u, koji kao slijepac slijedi pisane medije i nikada ništa sam ne otkriva, poslan samo s jednim jedinim ciljem - maknimo Holy jer nam kvari posao. Nije Siniši Kovačiću bilo do istraživačkog novinarstva i istjerivanja pravde, jer da je, ne bi ispijao kave s Čačićevom PR-icom Ankicom Mamić. Kovačić je, kao i u mnogim drugim slučajevima, tek odrađivao posao. A kako je na to reagirao Milanović? Normalno. Zavrtjelo bi nam se u glavi da je premijer pokušao malo zaviriti što se to zapravo čini iza kulisa i tko je zakulisni meštar. Bili bismo osupnuti da se premijer suprotstavio opasnom lobiju koji bezobrazno mažnjava milijarde poreznim obveznicima. Iznenadio bi nas da je zagrebao ispod površine i doista se zainteresirao zbog čega Čačić toliko navaljuje na projekte kojima se Holy suprotstavljala. Milanović je izdao ministricu Holy te ustuknuo pred podzemnim kraljevima otpada koji imaju prijatelje u svim vladama. Pa i u ovoj.
Polukancelar ne
shvaća
Kada sam premijera u Saboru pitao zbog čega nije kriknuo kada je ministrica Holy obznanila da joj prijete smrću, premijer je lakonski, kao što to uvijek čini, odgovorio: „Što, da uzmemo oružje u ruke?!“ Možda nisam bio jasan? Možda premijer nije shvatio moje riječi: „Kada se u uređenim državama zapadne demokracije – što Hrvatska, naravno, nije – prijeti visokom državnom dužnosniku, svi se, od parlamenta, Vlade, civilnoga društva... dignu na noge i mafiji kažu – nećete proći!“ Ovo bi shvatili i pučkoškolci. Ali ne shvaća premijer. Koji jako važnim smatra prijateljstvo s Holy, prijateljstvo s tajkunom Tedeschijem i još pokojim jet seterom, a dužnost koju obnaša podčinjuje prijateljstvu. Milanović bi već jednom morao shvatiti da je predsjednik Vlade, prvi čovjek izvršne vlasti i da račune treba polagati građanima te da njegov odnos prema prijateljima, novim i starim, pa i prema Holy, ne može biti isti kao prije. Možda će biti isti kada prestane obnašati visoku funkciju. Javnosti je sada jedino važan premijerski, a ne prijateljski odnos s Holy (ili Tedeschijem). A kao premijer se prema svojoj ministrici ponio kukavički. Nezainteresirano, demagoški. Nije ju ni pokušao obraniti. Čak su i HDZ-ovci, i te kako vični makinacijama, i te kako spremni predbacivati drugima grijehe koje su milijun puta činili oni sami, uzeli u zaštitu ministricu Holy.
Gaženje Ustava u Saboru
Nisu u Saboru likovali zbog njezine više glupe nego bahate intervencije, već su Milanoviću predbacivali da se odveć lako odrekao jedne od najsposobnijih ministrica. Da, upravo je ta Milanovićeva lakoća odricanja sumnjiva. Kao što rekoh i u parlamentu, i ta je smjena dokaz da Hrvatskom vlada mafija koju i premijer tolerira. No, u istoj je toj raspravi, reagirajući na moj ispravak netočnoga navoda, premijer Milanović napravio gaf kakav se rijetko događa u demokratskim državama. Spočitnuo sam mu – među ostalim – da je protuustavno, a prema parlamentu i svojim zastupnicima podcjenjivački, smijenio s mjesta guvernera Željka Rohatinskog, mada na to pravo ima jedino Hrvatski sabor. Rekao sam mu da se ponaša kao da je u Hrvatskoj na snazi polukancelarski sustav. Umjesto da me razuvjeri, Milanović je potvrdio da je Hrvatska polukancelarska država?! Time je derogirao, povrijedio Ustav, time je povrijedio sve zastupnike, a najviše kukurikavce koji dižu ruke kako im gazde kažu. Je li itko u Hrvatskoj primijetio taj Milanovićev gaf? Nije. Ili je na djelu neukost ili je na djelu zavjera šutnje u strogo kontroliranim medijima. A najkontroliraniji medij bit će, nakon što dizači ruku poslušaju naputke svojih gazda, upravo Hrvatska radiotelevizija.
Mora ga zanimati HRT
Rigidnijih promjena Zakona o HRT-u nije bilo u 22 godine hrvatskoga višestranačja. Prema prijedlogu (HNS-ovog) Ministarstva kulture, sve će kontrolirati jedan čovjek (od Kukuriku povjerenja), glavni ravnatelj. Njega će birati politika. Dakle, glavni ravnatelj odlučivat će o poslovanju, programu i urednicima. Glavni ravnatelj postavljat će i glavne urednike, i time se na scenu vraća partijski komesar, izravno odgovaran političarima. Javnost je iz javne televizije isključena. Ali Milanovića, vidi vraga, ne zanima informativni program HTV-a, već samo javni sadržaj na HTV-u. Kao da informativni nije javni program?! Zna li Milanovć o čemu uopće govori?! Zna li Milanović da je HTV jedna od najvažnijih institucija u Hrvatskoj?! Svaka je javna televizija u svim europskim državama u vrijeme ovog divljeg, neoliberalnog kapitalizma jednako važna kao i banke. Ako ne i važnija. Zašto? Zato što bi javna televizija trebala biti mjesto slobodnoga govora, slobodnoga istupanja, mjesto političkog, umjetničkog, znanstvenog i svakog drugog pluralizma. Milanovića mora zanimati HRT jer on i Vlada moraju omogućiti da HRT postane javni, a ne stranački ili državni medij. A da bi postao javni medij, glavnoga urednika treba birati – uz obvezujuće mišljenje većine kreativaca - Programsko vijeće sastavljeno od uglednih medijskih znalaca. Je li Milanoviću HNS opet podmetnuo? Ako i jest, više nije kriv HNS, nego premijer koji dopušta da mu HNS neograničeno podmeće. Pa, tko je – konačno - u Hrvatskoj premijer?!

P.S. Je li odlazak Vladimira Šeksa i Jadranke Kosor s mjesta potpredsjednika Hrvatskoga sabora zaslužio toliku pozornost javnosti? Nije. Hrvatska bi bila daleko sretnija i daleko manje uništena zemlja da J. Kosor, a niti njezini stranački drugovi iz posljednje i pretposljednje ere nisu nikad došli na vlast. Svaki dan vladavine J. Kosor srozavao je Hrvatsku, Hrvatska je svakim njezinim potezom bila sve siromašnija. Vladavina J. Kosor Hrvatsku je opustošila. Kosor je plakala zbog gubitka funkcije, ali nije plakala kada je trošila novac iz crnih fondova. Nije plakala dok je njezin Ivo haračio. Nije plakala kada su je nedemokratski postavili za predsjednicu i Vlade i stranke. Nije plakala zbog toga što nije imala legitimitet voditi niti stranku, niti Hrvatsku. Kosor je dokaz hrvatske negativne selekcije koja je ostavila stravičan trag. Kosor je dokaz da se jedino u Hrvatskoj s tako malo talenta može popeti tako visoko. A zašto je morao otići Šeks? Zato što je – kao i Kosor – doživio izborni debakl. Zato što je omogućio J. Kosor da sustavno upropaštava Hrvatsku. Je li neukusno naricanje i još jedno bolesno japajapanje J. Kosor u Saboru njezin konačan kraj? Je li zabila posljednji čavao u svoj politički lijes? Nisam siguran. U Hrvatskoj pokapaju talentirane, a netalentiranima daju tisuće mogućnosti. Zato i jesmo jedna od najneperspektivnijih zemalja u Europi i svijetu. A je li budućnost s Milanovićem imalo ružičastija od budućnosti s J. Kosor?