"Đuro Horvat osuđuje se na kaznu smrti"

Upitao sam nedavno dvije mlađe osobe znaju li za Đuru Horvata. –Kak ne, pa to je direktor Tenixa. Kad ih upitah znaju li za još koga s istim imenom i prezimenom iz bliže nam zavičajne povijesti, nisu mogle odgovoriti potvrdno. I zato, a i što mu je 12.travnja (1942.) obljetnica rođenja, podsjetio bih ukratko na Đuru Horvata, člana tzv. Bugojanske skupine, pripadnika Operacije „Feniks“, koja emigrantska skupina 1972. ušla u tadašnju Jugoslaviju s nakanom podizanja protukomunističkog ustanka, no svi su pripadnici, njih 19, što likvidirani, što osuđeni na smrt. To sve informacije radi a i informiranost je dio kulture.
Đuro Horvat rodio se spomenutoga nadnevka u Palinovcu. Roditelji Julius i Franciska Horvat imali su pet sinova i jednu kćer, redom: Augusta, Jelu, Stjepana, Lovru, Đuru i Antuna. U mladosti Đurinoj jedan je događaj bio prijeloman: najstariji brat August stradao je u tadašnjoj JNA pod zagonetnim okolnostima; Đuro odlučuje da ne će služiti toj vojsci, bježi ilegalno u Austriju a godinu potom u Australiju, najprije u Tasmaniju a 1967. u Melbourne.
Ubrzo postaje član Hrvatskog revolucionarnog bratstva kome je cilj bio razbijanje ondašnje Jugoslavije oružanim akcijama. Ubrzo, nakon sloma „hrvatskog proljeća“ u Karađorđevu, skupina se odlučuje za akciju, na širem prostoru Bugojna, odakle bijaše većina članova skupine. Noću, između 22. i 23. lipnja 1972., nakon priprema u Austriji, prebacili su se preko granice, na cesti Maribor-Dravograd zaustavili su kamion i vozača da ih odveze na područje Bugojna; odanle su kanili pješice na Vran-planinu gdje su nakanili postaviti bazu i iz nje provoditi diverzantske akcije.
Međutim, ubrzo ih je opkolilo gotovo 30.000 pripadnika vojske, „milicije“ i teritorijalne obrane. U skrivanom vojnom dokumentu „Analiza akcije Raduša 72“, objavljenom tek 1996., navodi se da su „po ubacivanju u zemlju diverzanti pokazali odlučnost, energičnost, drskost i upornost…“ te da su „naši gubici negativno uticali na aktivnost i odlučnost jednog dijela naših jedinica…“ Poginulo je 13 vojnika i policajaca a od pripadnika skupine ubijeni su bili svi osim četvorice, među njima i Đuro Horvat, koji je uhvaćen 1.srpnja kod Jablaničkog jezera.
Operacija je tako bila ugušena, preostalo je još suđenje čiji se epilog, naravno, znao. Posuđujem dio teksta iz knjige Milenka Dodera, Jugoslavenska neprijateljska emigracija: „Četvrtak, 21. prosinca 1972. godine, sudnica Vojnog suda u Sarajevu. Predsjednik sudskog vijeća odlučnim glasom počeo je čitati: U ime naroda Vojni sud u Sarajevu…doneo je 21. decembra 1972. godine, u prisustvu imenovanih javno objavio presudu:
1.opt. Horvat Đuro, zv. Džordž, sin Juliusa i Franciske rođene Juras, rođen 12. aprila 1942. u s. Paljinivec, SO Čakovec, nema stalnog mesta boravka, Hrvat, državljanin SFRJ i Australije, zidar, neoženjen, završio šest razreda osnovne škole i tri razreda ŠUP-a, vojsku nije služio, nema nepokretne imovine, u pritvoru od 11. novembra 1972. godine (slijede podatci o ostaloj trojici optuženih); Krivi su… (slijedi opširno obrazloženje presude, prepuno tadašnjih fraza).
Nakon što je predsjednik sudskog vijeća utvrdio krivična djela koje su počinili i naznačio članove krivičnog zakona po kojima su ta djela kažnjiva, pročitao je da se osuđuju: 1.optuženi Horvat Đuro na kaznu smrti“ (tako i za ostalu trojicu, nakon žalbe jedan je osuđen na 20 godina). Žalbi Horvatu nije udovoljeno i osuđenik je strijeljan 17.ožujka 1973. godine u Sarajevu.
Toliko o kronologiji. Kad danas, neovisno od izvora i dokumenata, promišljamo nad ovom akcijom, njihove bismo sudionike mogli nazvati „hrvatskim kamikazama“: naime, u onim društvenim uvjetima nikako nisu mogli računati na uspjeh. Ipak!
Planirana akcija, nakon „hrvatske sječe 1971.“ uzdrmala je tadašnje vodstvo (Tito: „Dobro smo dobili po glavi“) i ubrzala ustav iz 1974. Dragutin Pavličević u Povijesti Hrvatske ovako piše: „Upad Bugojanske skupine u vrijeme obračuna s Hrvatima, kad se spremala slična akcija sa slovenskim i srbijanskim vodstvom, izazvao je nervozu i gotovo paniku u vrhovima SKJ oko Tita koji je naglašavao opasnost od unutarnjih neprijatelja, poglavito od ‘ustaša’ i požurio da ispuni neke amandmanske i druge zahtjeve hrvatskog nacionalnog pokreta.
Isto tako akcija nije uspjela jer se za nju znalo! Već dva mjeseca prije UDBA (eto, ona je stalno naša sudba!) u Australiji je znala za „Feniks“. Na to upućuju dva bitna detalja: skupina je razmjerno lako prešla jugogranicu .(Pripovijeda mi znanac da je jedan povratnik u ono vrijeme nosio doma novine hrvatske katoličke misije u kojima je htio pokazati vijest o rođenju svoga djeteta; na granici su mu novine našli, zatvorili ga i maltretirali tri mjeseca!; dakle, novine „nisu prošle“ a 19 ljudi jest!). Skupina je zapravo bila praćena i u Bosni opkoljena. „To opravdava pretpostavku da su bili izdani i namamljeni u stupicu koju im je, vjerojatno, postavila UDB-a.“
Naravno, akciju i likvidaciju trebalo je što diskretnije riješiti. Prvo , strijeljanje nije izvršio za to zadužen zatvorski vod nego je doveden drugi; u Đurinom„Smrtnom listu“ piše samo godina smrti (da ne bi tko danas-sutra počeo prebrojavati takve likvidacije!), a isto tako nije navedena niti narodnost niti državljanstvo. I slično tome.
Prošlost se ne da izmijeniti. Žrtve su bugojanskom akcijom bile (na obje strane), to su naprosto činjenice. U međuvremenu dogodilo se nešto bitno drugo – Hrvatska! Je li takvu Đuro Horvat sanjao? Naravno, ne znam(o), ali nam je o jednom misliti: o memoriji. Kako god danas netko o tome sudio – a još nismo dočekali objektivnih prikaza Operacije „Feniks“ – nama ovdje, u Đurinom zavičaju, valja barem pamtiti.
Zato je i 1997., na 55.obljetnicu rođenja Đure Horvata, na mjestu gdje mu je bila rodna hiža, podignuta spomen-ploča. Ideju su potakli članovi Hrvatskog svjetskog kongresa, Matica hrvatska, Družba Braće Hrvatskog Zmaja, Međimurska županija i pojedini saborski zastupnici. Ploču je donirao jedan pripadnik 7.gardijske brigade, uz financijsku pomoć vlasnika novoizgrađene kuće Mate Ivoša, paljnovskoga zeta, koji se priženio u obitelj Horvat.
Na svečanosti su, nakon sv.mise koju je predvodio župnik Stjepan Markušić, a asistirali dominikanac Mijo Horvat, vlč. Mijo Horvat i prijašnji župnik Blaž Horvat, govorili Veliki meštar Družbe dr.Juraj Kolarić, predsjednik Ogranka MH Čakovec dr. Zvonimir Bartolić i predsjednik HČSP Ivan Gabelica, prigodnu recitaciju interpretirao je Božidar Vadlja a u svečanom mimohodu sudjelovala je i Limena glazba općine D.Kraljevec. U svemu, svečano, dostojanstveno, kako je i priličilo obilježiti obljetnicu Đure Horvata.
Na ploči je uklesano: „ Na ovome mjestu stajala je kuća u kojoj je rođen 12.4. 1942. hrvatski vitez Đuro Horvat-George. Strijeljan 17.3.1973. u Sarajevu.“

P.S. Internetske stranice: jedan od istražnih sudaca u postupku protiv članova skupine bio je i Ivan Fumić, bivši vojni sudac i kasnije republički sekretar za pravosuđe. Bio je poslan iz Zagreba u Sarajevo za ispomoć. Jedna njegova izjava je zanimljiva: „Moram reći da smo mi znali da se akcija priprema prije nego što su ušli u zemlju“.