Flogiston - a što je to (bilo)?

Priča - nažalost, povijesno provjerena, potvrđena i istinita, uz to i daleko od toga da bude jedina - o katastrofalnom požaru prije osamdeset godina u Donjem Kraljevcu, ispričana u prethodnoj “Sitnici samo ukratko i bez nekih detalja koji, bez obzira na nedovoljnu sigurnost i provjerenost, mogu nekomu izgledati važnima, čini se, izazvala je kod nekih čitatelja i šire zanimanje nego joj je bila prvotna namjera. Zadržat ćemo se zato na časak kod nje kratkim pogledom u prošlost pojave zvane vatra, oganj, plamen, gorenje i slično, pa na kraju i požar ili “pogor”, kako se naći zabilježeno u starim kajkavskim rječnicima - u prošlost, dakle, dugu koliko je duga i prošlost Zemlje, a bit joj otkrivena, upoznata i znanstveno protumačena tek prije nepunih dvaju i pol stoljeća.
Nema dvojbe o tome da je vatra oduvijek bila izvor svjetla i topline, nerijetko većih i jačih od poželjnih, korisnih i potrebnih. Jednako tako, ne treba dokazivati da se čovjek susretao s njom takvom mnogo prije nego ju je znao iskorištavati, a pogotovo prije nego ju je i sam znao “izazvati” iz hladnih tvari. Svjetlost i toplina od velike vatrene kugle na vedrom nebu te “neuspjeli” bljeskovi, a posebno “uspjeli” udari groma iz olujnih oblačina, rjeđe vulkanske erupcije iz zemlje, raspirivale su čovjeku maštu toliko da mnogobožačke religije gotovo bez izuzetka imaju posebna božanstva koja njima vladaju i upravljaju. Vrhovni bogovi - na primjer, nama “najbliži” grčki Zeus, rimski Jupiter, praslavenski Perun i drugi - redovito se voze u vatrenim kolima i u ruci mjesto kraljevskoga žezla drže snop munja, pa jao svijetu kad im se bilo kako ili zašto zamjeri! Zbog toga gotovo svi dobivaju, uz ostale, i nadimak “gromovnik” ili sličan.
Dugo je to bila njihova povlastica koju se nitko nije usudio ni dirati, a kamoli i ljudima na Zemlju odnositi, najmanje pak još ih poučiti kako s tim postupati da im ne bude loš “gospodar” nego dobar i koristan “sluga”. Kad se to ipak jednom davno dogodilo - po ljudskom računanju vremena na početku našega paleolitika - počinitelja je morala stići teška kazna. Jednoga takvoga, na primjer grčkoga poluboga Prometeja, dao je njegov “šef” Zeus prikovati za kamenu stijenu “na kraju svijeta”, na Kavkazu, i naredio orlu da mu danju iskljuje jetru koja mu noću na brzinu zaraste, da bi mu je ptičurina sljedećega dana mogla ponovo kljuvati i - tako tijekom dugih božanskih vjekova, sve dok ga nije te muke oslobodio njegov božanski rođak Heraklo.
Možda zato što su ljudi u tijeku vremena, s jedne strane, i sami zagospodarili vatrom - znali su je i paliti i gasiti - a s druge strane, toliko su je cijenili da su, kao na primjer u Rimu, čuvanje “vječne“ vatre povjerili “vestalkama”, posebno za to odgojenim djevicama; u slučaju pak da se ona ipak ugasila, sav se javni život zaustavljao dok vatra nije, po posebnom obredu, ponovno bila upaljena, a da strogo kažnjavanje kriv(a)ca za takav zločin ne treba ni sumnjati, kažem, možda upravo zato slučaj Prometeja na olimpskim visinama više se nije ponavljao, osim u obliku groma koji je u svakom slučaju bio nepoželjan.
S prevladavanjem kršćanske kulture u civiliziranome svijetu takva su se ekstremna shvaćanja i postupci izgubili. U većini kršćanskih crkava paljenje svijeća i njihovo svjetlo ostalo je i imalo - i još uvijek ima! - važnu obrednu funkciju i simboličko značenje, ali je znanost mimo toga odavno pokušavala prodrijeti u tajnu te pojave koja je dugo i uspješno odolijevala takvim nastojanjima. Vidi se to, među ostalim, i po onome što se događalo u XVII. i XVIII. stoljeću, kad je odlučnost znanstvenika “da stvar konačno riješe” išla tako daleko da je u pomoć pozvala nešto čega niti je bilo niti će biti. Bila je to teorija koju vrijedi malo objasniti.
Naime, tehničke mogućnosti za sve točnija mjerenja pokazala su znanstvenicima da se kod izgaranja zapaljivih tvari i hrđanja kovina mijenja njihova težina. Ne znajući još za kisik i njegovu ulogu pri svemu, uzrok tim promjenama pripisivao se nekoj sasvim izmišljenoj tvari koja ne samo da nema vlastite težine kakvu ima sve što materijalno postoji, nego je njegova težina “negativna”, što znači da čini lakšom stvar s kojom je u vezi, odnosno u kojoj se nalazi. Njemački kemičar Georg Ernst Stahl nazvao ju je “flogiston”, što su prihvatili i drugi uvaženi znanstvenici premda su se mučili s nelogičnostima koje ta teorija nije mogla objasniti. Vjerojatno je baš ta nelogičnost poticala druge znanstvenike da pojačano traže rješenje i to je urodilo donedavno još ni u snu naslućivanim plodom: upravo u to doba bili su otkrivani kemijski elementi jedan za drugim: ne samo oni kojih je pun svijet nego i više onih koji se još uvijek smatraju rijetkima, Posebno su u tome bili uspješni i zaslužni Rus Mihail Vasiljevič Lomonosov (1711.-1765.) i Francuz Antoine Laurent de Lavoisier (1743.-1794.). Svojim su radovima i otkrićima dokazali ono što danas već mala djeca uče: da je svaka vatra, i ona u kuhinjskom štednjaku i ona u šumskom požaru samo - oksidacija uz pojavu svjetla i topline. I da je opasna toliko koliko joj čovjek dopusti da to bude.

P.S. Sve češće čujem i čitam kako netko seli, doseli, odseli, preseli, priseli itd. nekamo, pa ne znam koga ili što seli itd. Sad je vrijeme seobe ptica, pa razmišljam hoće li i one doseliti ili će, kao svakog proljeća dosad, doseliti se ovamo, a ujesen po običaju odseliti se na jug ili će biti pametnije, pa – seliti, samo ne znam koga ili što?! Možda to čitatelji znaju?