Frankopan

-Bog te čuvao!…
-I tebe!…Zbogom!… odgovori mu Katarina bolno i prigušeno kada je već koraknuo u drugu sobu. Istodobno pala je na koljena pred slikom Blažene Djevice i spustila čelo na bijele sklopljene ruke.
Prođe hip, a u ložnicu stupi Fran, klekne do sestre, upravi oči na svetu sliku, prekriži se, još se jednom poljubi sa sestrom, naglo izađe, te pođe za drugima u dvorište, otirući suze…
Ne bi dugo, vrati se Zora k majci u dvorište, gusto jecajući:
-Majko, otišli su…Otac je plakao kad me poljubio dolje u dvorištu. Sjeo je na konja, pogledao na ove prozore, vidjela sam mu suze na licu. Majko, pođi amo k prozoru, eno ih na drumu…
Ovako je Eugen Kumičić u Uroti zrinsko-frankopanskoj doživio rastanak dvojice velmoža, hrvatskih junaka Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, od svojih najmilijih u dvorištu Grada Zrinskih u Čakovcu, rastanak i put bez povratka jer, kako pjeva Krleža, A nazaj ih nebu, nazaj ih nebu nigdar več.
Zašto o tome u ovom okviru? Zato jer bismo ove godine trebali obilježiti 370. obljetnicu rođenja Frane Krste Frankopana (Frankapana) koji je 1643. rođen, prema nekim izvorima, upravo na jučerašnji dan, 4.ožujka. A zašto o njemu? Zato što se nekako u našoj (široj) percepciji Katarinin brat doživljuje kao osoba «u sjeni» svoga svaka, onaj kome posvećujemo manje pozornosti. A ako ništa drugo, i on je položio svoju glavu u Bečkom Novigradu (upravo «Novigrad» a ne «Bečko Novo Mjesto» jer je Wiener Neustadt) i kao pjesnik ostao u najširoj percepciji upamćen po stihu Navik on živi ki zgine pošteno, što smo se, među inim, osvjedočili ( o percepciji) nedavno na čakovečkim ulicama.
Kao i Zrinski, tako su i Frankopani povezani sa hrvatskom sudbinom kroz više stoljeća, a posebice u 17. stoljeću članovi tih obitelji bili su i nositelji i branitelji od Osmanlija, ali i odlučni protivnici apsolutističke politike Bečkoga dvora. Kao i braća (i loza) Zrinski, tako je i Frankopan bio potomak starog hrvatskoga plemstva. Spominju se već u 12. stoljeću kao krčki (Krk) knezovi a u skladu s tadašnjom europskom plemićkom tradicijom tvrdili su da su potomci rimske velikaške obitelji Frangipani (u nekim enciklopedijskim i leksikonskim natuknicama prezime im je Frankapani). Tijekom stoljeća gospodarili su od Vrlike i Cetine do Senja, Vinodola, Trsata i Bihaća s istoka. Kroz ta stoljeća osobita su traga ostavili predstavnici loze vezane uz lokalitete – Frankopani Ozaljski, Frankopani Brinjski, Frankopani Slunjski i Frankopani Tržaški (prema mjestu Tršcu uz Koranu), a među ove zadnje ubraja se i Fran Krsto. Među svima njima više je zaslužnika, tako recimo Bernardin Ozaljski koji se istakao u Krbavskoj bitci 1493., pa Nikola Tržaški, hrvatski ban, koji je početkom 17.stoljeća osnovao veliku zakladu za «đake naroda poglavito hrvatskog ili ilirskog» i slično tome. Ukratko, piše Matoš, «sve naše kukavno pada i propada, tek slava frankopanska je u tim krajevima svjedok prošaste energije hrvatske».
Kao i Petar, i Fran Krsto Frankopan započeo je svoje školovanje na isusovačkom kolegiju u Grazu. Vrlo rano, već u dječaštvu naučio je više jezika: latinski, talijanski, njemački, francuski a prema nekim podatcima i mađarski. Putovao je Italiju i tamo od talijanske loze Frangipana naslijedio grad Nemi i naslov «markiz». Tamo se i oženio Julijom di Naro, nećakinjom rimskoga kardinala Barberinija, što mu je omogućilo ulazak u krug te glasovite talijanske obitelji, vezu sa Svetom Stolicom i tadašnjim europskim središtima. Već kao dvadesetogodišnjak okušao se u ratnom okršaju kad je 1663. sa svojim svakom Petrom Zrinskim potukao Turke kod Jurjevih stijena (kraj Otočca). U tim burnim vremenima mladenački je živahno i odlučno pristao uz pripremanu bunu braće Zrinski. «Ja sam zavsima spraven skupa i z mojimi i komaj čekam, da naše kape s čalmami pomešamo, i tako mi Boga, da krilaki (sc. austrijski) budu frkali po zraku», piše Frankopan u domoljubnom zanosu. Jasno, nije ni slutio skoro zatočenje i napokon smrt na gubilištu.
Kad komemoriramo tu posljednju tragičnu ovozemaljsku postaju tad najčešće spominjemo tek oproštajno pismo što ga je Petar uputio u Čakovec svojoj Katarini, Franinoj sestri. No, i Frankopan je napisao oproštajno pismo, doduše na talijanskom (vjerojatno zato što mu je supruga bila Talijanka), pa ga u ovoj prigodi valja barem fragmentarno predstaviti jer svojom potresnom intonacijom izaziva slične emocije kao i Petrovo:
«Predraga i preljubljena Julijo, moja draga! Pošto mi je voljom neba i Božjom odredbom prijeći iz ovoga svijeta u drugi, da tako dadem zadovoljštinu za počinjene uvrede proti carskom Veličanstvu premilostivoga gospodara, htjedoh te iz srca da zagrlim ovim retcima i reći ti posljednji s Bogom, moleći te, moja ljubezna Julijo, da mi za Božje milosrđe oprostiš kršćanskom blagohotnosti, budeš li radi moje neobzirnosti morala trpjeti uvreda i muka. Isto te tako molim, draga Julijo, da mi oprostiš svaku i najmanju uvredu koju sam ti nanio, otkad smo se uzeli. (…) Tijem, draga moja Julijo, s Bogom! Ja sam na ovom svijetu bio odan muž, a na drugom bit ću ti najvjerniji posrednik kod Boga. Ostajem za uvijek, draga moja Julijo, tvoj najljubljeniji i najvjerniji muž. U Wiener Neustadtu, 29. travnja 1671. Franjo Frankopan.»
Hrvatski velmože nisu bili samo ratnici, upravo je u tome da njihova veličina što su istodobno bili i obrazovani, hrvatski intelektualci, o čemu među ostalim svjedoči i njihova knjižnica ali i njihov književni rad. Ako Petra znamo po prevedenoj (prepjevanoj) Andrijanskoga mora sireni (autor djela na mađarskom je brat Nikola), Franu Krstu Frankopana hrvatska književnost pamti kao autora više pobožnih pjesama a više kao autora 109 ljubavnih pjesama koje su «zasađene v oblačnih dnevih, v urah nesrićnih, srcem turobnim, mislih nepriličnih». Naslov joj je Gartlic za čas kratiti (zbirku je zgotovio u zatočeništvu).To je njegova glavna zbirka s čakavskom osnovicom no u kojoj je više štokavizama i kajkavizama nego u Petra. Česta bijaše praksa da se zbirka uspoređivala s vrtom punim ruža (sjetimo se Vrazovih Đulabija), tako i ova: «gartlic» bismo mi, kajkavci protumačili kao vrčàk, vrtec (prema njem. Garten- vrt, pa gartruža- vrtna ruža, odatle i udruga «Katruža»), a drugi dio naziva pak sugerira kao nešto «za kratek čas», više kao razbibriga nego kao posljedak dublje potrebe. Zbirka je tipičan «proizvod» tadašnjeg baroknoga razdoblja, u njoj ćemo naići na pobožnost isusovačkog đaka a s druge strane na senzualne i lascivne pa ponegdje i na opscene stihove. No, pokraj njih Frankopan ne zaboravlja i vrijeme u kome se nalazi te će u jednoj od pjesama zapisati i ovo:
Je li to moguće, svita stvoritelju,
nepravica takova tlači tvoju zemlju?
Još li ćeš pretrpit čalarnom narodu
kot lakomu vuku nad ovcami škodu?
To je već posve druga intonacija, intonacija koja odaje hrvatskoga velikaša, iskreno i duboko zabrinutoga za sudbinu svoga naroda. A taj njegov stav najbolje reprezentira njegova najpoznatija Pozvanje na vojsku koju djelomice ovdje navodimo:
Na vojsku, na vojsku, vitezi zibrani,
koga god majka junačka odhrani;
jur bubni, herpauke posvuda se čuju,
šipi, trumbite na dalek glasuju,
dični šeregi skup se zestaju.
(…) Stirajte od srca vsak oblak plahosti,
vazmite na se šćit batrivosti;
dražije vam budi glas, ime, poštenje
neg hip, magnutje, sramotno živlenje;
navik on živi ki zgine pošteno.