GOLUŽA JE SINONIM GUBITNIČKOG MENTALITETA I NEGATIVNE SELEKCIJE

Da je živ, da gleda Hrvatsku televiziju, da sluša komentare Drage Ćosića i Miće Dušanovića s Olimpijskih igara i gleda reakcije besprizornog Slavka Goluže, Shakespeare bi zasigurno ustvrdio da je (hrvatska) televizija (a ne kazalište) ogledalo društva. Upravo se u (hrvatskim) događanjima na Igrama zrcali više od dva desetljeća loših navika, katastrofalne kadrovske politike – koja je na margine ili ča iz Hrvatske potjerala većinu onih koji vrijede ili nešto znaju – i gubitničkog, vazalskog mentaliteta. U tom su se ružnom kolažu stopili i selektor muške hrvatske rukometne reprezentacije, i komentatori hrvatske televizije i, uglavnom nekritički, povodljivi, strogo kontrolirani mediji, i, na kraju, (ispod)prosječni protagonisti koji s fantastičnim uspjehom istiskuju talentirane, iznadprosječne. Žalosno je bilo gledati kako oznojeni, zapjenjeni i intelektualno inferiorni Slavko Goluža pokušava ravnati orkestrom na čijem je čelu svjetski biser Ivano Balić. Umjesto da prije osmišljenu strategiju provodi tijekom utakmica, umjesto da smiruje igrače, umjesto da loše mijenja, a dobrima daje priliku, Goluža dernjavom unosi, nesuvislim upadicama (na koje, s pravom, Igor Vori preokreće očima) nervozu u hrvatsku reprezentaciju. Nismo izgubili u polufinalu zato što su Francuzi bili nepobjedivi, već zato što smo imali trenera bez potrebnih svojstava.
Komentatori se boje moćnika
Rukometni Ratko Rudić Hrvatsku bi s ovakvim, natprosječnim igračkim potencijalom doveo do zlatne medalje. Goluža je činio sve da unese što više nereda u ekipu te da dokaže svoj trenerski troglodizam. A trener troglodit ne može voditi orkestar zvijezda. Goluža je potpuni nedostatak autoriteta pokušavao nadomjestiti galamom i izjavama koje su možda mogle mobilizirati početkom devedesetih, a ne danas, gotovo dva desetljeća nakon rata. Ako je pobjeda Hrvatske nad Srbijom Golužu podsjetila na Oluju, mojoj je malenkosti poraz od Francuske, a naročito selektorovo bauljanje tijekom utakmice, sličio nepotrebnom kaosu nakon Oluje. Iako je odigrao – i po vlastitom priznanju – jednu od najgorih utakmica u životu, Duvnjaku je Goluža dao neprimjereno visoku minutažu. Iako je na svim utakmicama igrao loše, Goluža je svaku započeo s Kopljarom. Balića, jedinog igrača koji može preokrenuti utakmicu, Goluža je držao na klupi. Zašto? Zato što potkapacitirani treneri ne mogu smisliti igračke institucije. Protiv Francuza Goluža se dosjetio eksperimenta s Bičanićem koji je do tada sjedio ne na klupi, već na – tribinama. Što su na sve to rekli komentatori Hrvatske televizije? Kao i obično - ništa. Svi se oni plaše moćnika u sportu. I Mamića. I Goluže. I Štimca. I Gopca. I Šukera.
Dosta im je lupetanja
Mlađa plejada komentatora, uglavnom Kovačevićevih HDZ-ovaca, čak je gora i od Dušanovića koji teško može sročiti suvislu rečenicu. A kako to da su onda ti isti rukometaši, s istim trenerom, u borbi za brončanu medalju tako lako pobijedili Mađarsku? Zato što su se samoorganizirali. U jednoj od trenerskih pauza mogli smo se uvjeriti da je igračima dosta Golužinog lupetanja i frazerskih motivacija. Ono što su primijetili gledatelji promaklo je, naravno, Čosiću. Jesmo li mi laici bolji znalci od komentatora koji su se nagledali tisuće sličnih utakmica? Nismo. Za razliku od Ćosića i Dušanovića, mi ne ovisimo o rukometnom mogulu Zoranu Gopcu ili o volji bahatih razbojnika Mamića te Štimca. Oni ne samo da vedre i oblače u rukometu, odnosno - nogometu, već imaju i veliki utjecaj unutar redakcije Sportskoga programa koji često funkcionira po partijsko-interesnom principu. Po istom principu funkcioniraju i državna poduzeća koja već 22 godine vode podobni, a ne sposobni. Vode ih ljudi od povjerenja političkih moćnika ili tajkuna koji vuku konce iz sjene. Zato je licemjerno Karamarkovo čuđenje nad partijskim kadroviranjem. Pa HDZ je gotovo dva desetljeća u državne tvrtke, Sabor, ministarstva, agencije, muzeje, kazališta… na šefovska mjesta slao one koji su imali jedinu valjanu diplomu - člansku iskaznicu.
Detuđmanizator
tuđmanizira
Nehadezeovac je u državnoj službi mogao biti zaposlen jedino pogreškom. Na svim važnim pozicijama postavljali su se isključivo HDZ-ovci, u svim državnim institucijama, od portira do šefa, zapošljavali su se ili članovi HDZ-a ili simpatizeri HDZ-a. Čuli smo to tisuću puta, državotvorni su samo HDZ-ovci. Koji? Svi - od Tuđmana, preko Sanadera i Jadranke Kosor do Tomislava Karamarka. Svi su oni bili bolji od bilo kojeg drugog, pa i najstručnijeg nehadezeovca. Po Karamarku je još i danas sumnjiv svaki Hrvat osim onog s članskom iskaznicom HDZ-a koju Karamarko nije imao puna dva desetljeća. Ali se, vidi vraga, osjećao HDZ-ovcem. I onda kada je s Mesićem detuđmanizirao Hrvatsku i sada, kada je – uz pomoć sanaderovaca, a bivših pašalićevaca poput Šukera, Kalmete, Lovrinke – ponovo tuđmanizira. A tuđmanizira je jer nema vizije, nema programa i nema odgovora na ama baš niti jedan veliki hrvatski problem. Zato što je političar bez ikakvih svojstava, Karamarko je digao dreku protiv još jedne kadrovske devastacije. Ovaj put HNS-SDP-ovske, gurajući pod tepih štetu koju je HDZ s perjanicama poput Škegre, Radića, Mudrinića, Kirina, Čobankovića, Vukelića, Ivića, Glavaša, Kosorice, Sanadera, Milinovića, Šeksa, Matoševića, Pašalića činio i čini i na razini države i na razini općina, gradova te županija. Rugala se sova sjenici.
Bježe glavom bez obzira
Je li Karamarko sa svojim reformatorima rekao kako riješiti nezaposlenost? Nije. Zašto? Zato što ne zna. Je li Karamarko rekao kako pokrenuti hrvatsko gospodarstvo? Nije. Zašto? Zato što ne zna. Je li Karamarko rekao kako u vrijeme krize ravnopravnije rasporediti teret među građanima Hrvatske? Nije. Zašto? Zato što služi, kao i Milanović, kao i Čačić, kao i Jakovčić, krupnome kapitalu i fućka mu se za 99 posto hrvatskih građana. Ne dreči Karamarko principijelno protiv vandalizma u kadroviranju kukurikavaca, protiv principa da na odgovorne funkcije ponovo dolaze podobni, a ne sposobni, već zato što HNS-ovci i SDP-ovci miču s ključnih pozicija u ministarstvima, državnim tvrtkama ili agencijama vjerne HDZ-ove vojnike. Galami Karamarko zato da može – ako se ikad dočepa vlasti – činiti upravo ovo što čine kukurikavci. Da čini ono što su činili Tuđman, Sanader i Kosor. A svi su oni postavljali sebi vjerne sluge. Zato su pametni, školovani, sposobni i talentirani bježali iz Hrvatske glavom bez obzira. U devet je posljednjih godina Hrvatsku napustilo 87 tisuća uglavnom mladih, školovanih građana, u tri posljednje godine pobjeglo je iz Hrvatske zbog HDZ-ova kadroviranja 32.500 ljudi, a samo lani njih 12 tisuća. Zašto o tome Karamarko i njegovi adlatusi ne progovore barem jednu jedinu rečenicu?!
Ledi nam se krv u žilama
Znamo zašto; HDZ je kadrovski opustošio Hrvatsku. HNS i SDP samo nastavljaju ono što su početkom devedesetih započeli Tuđman i Karamarko. Zašto Karamarko? Zato što se osjeća, po vlastitu priznanju, prahadezeovcem koji nastoji danas ponoviti devedesete. Na što se svakom iole normalnom građaninu ledi krv u žilama. Ne uzbuđuju se Milanović i Čačić previše zbog Karamarkovog telefona na koji se mogu žaliti šikanirani HDZ-ovci. Znaju dva vodeća kukurikavca da je Karamarkova retorika tek dio političkog folklora koji su plesali i pjevali svih ovih godina i SDP-ovci, i HDZ-ovci, i HNS-ovci skupa. Karamarko dreči ne bi li mobilizirao razbijenu HDZ-ovu vojsku, ne bi li – poput Goluže – galamom nadomjestio manjak ideja, strategije i umijeća vođenja. Znači li to da je HNS-SDP-ovo kadroviranje bezazleno? Ne. Ono je, kao i HDZ-ovo, pogubno. S tim da HNS i SDP svoje ljude na ključne pozicije postavljaju trapavije i bahatije od Sanadera ili J. Kosor koja je uhljebila mnoštvo svojih prijateljica i tapšačica. Kukurikavci se trude nadmašiti sve te neslavne HDZ-ove rekorde. HNS je, čini se, zaposlio sve svoje aktiviste, sve one koji su kadri sročiti prosto proširenu rečenicu te nemaju problema s dodvoravanjem neprikosnovenome šefu Čačiću.
Sve za pijanog brata
Znamo dobro koga je Čačić postavio za šefa HEP-a - čovjeka koji ima veze s elektroenergetskom sustavom jednako kao i moja pokojna baka. Kada Čačićevi ljudi nisu imali uvjete za pojedine funkcije, nisu se tražili novi, kvalificiraniji, već su se snižavali uvjeti. Zašto? Zato što je najvažnije uhljebiti svoje, podijeliti plijen. Zar onda ikoga čudi činjenica da je većina državnih tvrtki u debelom minusu?! Za predsjednika Uprave Hrvatskih autocesta postavljen je podobni kadar Dražen Guštin koji se - čim je sjeo u fotelju - „proslavio“ po tome da je bez natječaja na šefovska mjesta postavio 13 novih podobnih. Među njima je Guštinov brat Damir. Kvalifikacija mu je rodbinska veza. O kakvom se nemoralnom svatu radi pokazao je posljednji incident. Naime, Damir Guštin je pijan (s 2,67 promila alkohola) vozio službeni, HAC-ov auto. Ali ni to nije sve. Osim što se oblokao i oblokan ugrožavao druge ljude, Guštin je vozio bez vozačke dozvole koja mu je oduzeta na godinu dana zbog prometnog prekršaja?! Što je poduzeo šef pijanog Guština? Ništa. Pa, pobogu, neće valjda suspendirati svoga brata?! Nije se oglasio ni resorni ministar Hajdaš Dončić koji je također napravio nevjerojatan gaf. Postavio je Krunoslava Šamsa, HNS-ovca – da ne biste slučajno pomislili kako čovjek nema sigurno stranačko zaleđe – za zamjenika direktora Zračne luke Zagreb.
Ministar obmanjuje javnost
Prirodno je pravo, reći će kukurikavci, da na ključna mjesta postavite svoje ljude, ljude od posebnog povjerenja, ljude koji će, pokazuje praksa, slušati glas stranke, a ne struke. Ako je to prirodno pravo pobjednika – a, usput, nije – zbog čega je raspisan natječaj za pomoćnika direktora? I zbog čega je izvjesni Šams, i prije nego što je natječaj završen, e-mailom izvijestio suradnike da je on novi šef za nadgledanje nadogradnje Zračne luke? To je bahatost bez premca. Kukurikavcima je, potvrđuje se po stoti put, natječaj tek forma koju treba pošto-poto izigrati. Za njih je, bez ikakve dvojbe, i demokracija forma na koju su nasjeli naivni glasači. Kukurikavci i sve ostale kandidate koji će se javiti na natječaj, ali i cjelokupnu hrvatsku javnost navlače za nos, što je bezobraština kakvu su radili upravo Karamarkovi prethodnici, ali, ipak, s malo više stila i s malo većom tajnovitošću. Bezobrazno je raspisati natječaj, a prije toga svome čovjeku već dati posao predviđen natječajem. Iako ministar Hajdaš Dončić negira da je Šamsa postavio za zamjenika direktora i prije svršetka natječaja, korespondencija potvrđuje suprotno. Što to dokazuje? Da ministar obmanjuje javnost te da je Šams, zapravo, tupav tip koji se nije mogao strpjeti od slanja e-mailova te samohvalisanja čak ni do završetka natječaja. Dokaz je to da se ne radi o mudrome, bistrome i sabranome šefu, već običnom stranačkom potrčku koje će, kao i ostala potrčci, stvarati probleme i gubitke u javnim poduzećima.

P.S. P.S. Još se veća sprdnja dogodila u Zagrebačkom holdingu, komunalnom mastodontu od 13 tisuća ljudi, tvrtki koja je nagomilala gubitak od milijardu kuna. I to za vrijeme šefovanja Ive Čovića. Bi li bilo normalno da nakon isteka mandata vlast u Zagrebu na čelo Holdinga postavi sposobnijeg šefa? Bi. Ali, Milanović je naredio dizačima ruku - morate ponovo izabrati neuspješnog, a podobnog Čovića. I što su učinili dizači ruku? Postupili su po naređenju. Ali, vidi vraga, ruke je za Čovića digla i opozicija. Zašto? Kako bi – kažu „mudri“ HDZ-ovci – u predizbornoj kampanji mogla napadati SDP zbog nesposobnosti. Glupljeg i licemjernijeg pojašnjenja u 22 godine višestranačja nije bilo.
Na kraju još jedno hrvatsko, ali i svjetsko licemjerje. Prošloga su tjedna gotovo svi hrvatski mediji obavijestili javnost da je proteklo 67 godina od „pada bombe na Hirošimu i Nagasaki“?! Je li bomba pala s Marsa? Je li slučajno pala? Tko je kriv za stotine tisuća mrtvih i ranjenih Japanaca? O tome niti riječi. Jednom poltron, uvijek poltron. Prošlo je, valjda, 67 godina otkako su Amerikanci bacili atomsku bombu na Hirošimu i Nagasaki te ubili i osakatili stotine tisuća ljudi. A to se, zbog uguzivanja svjetskome policajcu, danas u medijima, izgleda, ne smije reći. Ili su se, primjerice - HTV i RTL samocenzurirali. Za svaki slučaj.