GOTOVINA ĆE OSTATI AUTORITET AKO OSTANE IZVAN DNEVNE POLITIKE

U manje od tjedan dana suočili smo se, ili, suočit ćemo se (jer dok vam pišem Pismo treći se događaj tek iščekuje) s tri događaja koji će utjecati na budućnost Hrvatske. Sva su tri događaja povezana s pravdom i pravednošću. Onaj najveći i najznačajniji dogodio se u Haagu, drugi, dva dana ranije, u Mađarskoj, a treći – ovoga utorka – u Zagrebu. Iako je velika većina hrvatskih građana priželjkivala slobodu za generale Antu Gotovinu i Mladena Markača, nitko, ali baš nitko, nije niti predvidio da će biti proglašeni – NEVINIMA! Kako to?! Iako smo vjerovali da su nevini, iako je nevinost argumentirana svjedocima i dokumentima, prvostupanjske presude su prizivale oprez, nespokoj, nevjericu i strah. Markaču je sudsko vijeće odrezalo 18, a Gotovini 24 godine zatvora. Prije toga vukovarski krvnik Veselin Šljivančanin je nagrađen s deset godina zatvora i nakon odslužene dvije trećine pritvora pušten je na slobodu. Gotovina i Markač su u prvostupanjskoj presudi osuđeni zbog udruženog zločinačkog pothvata koji se temeljio na tendencioznim tvrdnjama, a ne dokazima. Jedan od temelja te skandalozne presude bilo je prekomjerno granatiranje Knina, Gračaca i još nekoliko gradova u vrijeme oslobodilačke akcije Oluja.
Skinuta je stigma
Iako je Knin u odnosu na Vukovar u ratu gotovo neokrnjen, za prekomjerno granatiranje Vukovara nitko nije osuđen, ali se zato htjelo strpati u zatvor hrvatske generale te Hrvatsku stigmatizirati kao državu nastalu na (ratnom) zločinu.
Cijenu su trebali platiti Gotovina i Markač, a posredno, i svi Hrvati, svi građani kojima je stalo do Hrvatske. Da, bilo je zločina u Oluji i nakon Oluje, ali oni nisu dio planirane, legitimne akcije za oslobođenje hrvatskoga teritorija. Državni vrh nije naredio, a Hrvatska vojska i njezini zapovjednici nisu činili, poticali ili odobravali zločine nad civilima i njihovom imovinom. Kazniti se moraju počinitelji, a ne čitav narod, a ne generali koji su, dokazano je, časno obavili svoje dužnosti. Žalbeno je vijeće haaškoga suda odbacilo prvostupanjsku presudu te generale proglasilo nevinima, a s Hrvatske skinulo stigmu zločinačkog poduhvata. Hrvatska je prošloga petka i pravno, što – dakle – nije samo puka simbolika, oslobođena. Hrvatska se može nakon što su oslobođeni hrvatski generali, nakon što je Vijeće utvrdilo da nema dokaza o udruženom zločinačkom poduhvatu, kao što je to na dostojanstvenom dočeku stotinjak tisuća Hrvata na zagrebačkom Trgu bana Jelaćića poručio Ante Gotovina, okrenuti budućnosti.
Morali smo suditi sami
Jer tek sada, ovom presudom, ovom slobodom i za Markača i za Gotovinu, ali i za sve domoljube, za sve hrvatske građane, rat pripada povijesti. U petak je naglo uskrsnula nada, ne samo u pravdu već i u međunarodno, haaško pravosuđe, koje je, ne treba to smetnuti s uma, dio našeg pravosuđa. Kojeg li apsurda; skinut je i dio stigme s haaškog suda kao političkog tijela koje reagira na pritiske političko-interesnih lobija. Točno, sud je nepravedno držao hrvatske generale gotovo (ukupno) tridesetak godina u zatvoru, ali je priznao da je pogriješio. Kakva je to satisfakcija za generale čiji su značajni dio života nepravedni suci naprosto ukrali te i ukradeni život zagorčavali?! Kakva je to satisfakcija državi koju su optuživali da je njezin politički i vojni vrh bio zločinački?! Velika. Jako velika. Hrvatska je za svoju slobodu platila visoku cijenu. Cijena potpune slobode bile su ne samo ratne žrtve te nepravedne optužbe haaških sudaca već i nečinjenje hrvatske države. Da su za zločine počinjene u Oluji, koji se, naravno, ne daju ni približno usporediti s uistinu udruženim zločinačkim poduhvatom Miloševića, srbijanske države, dijela srpskih radikala u Hrvatskoj te jugoslavenskih generala, pravovremeno pokrenute istrage te pravovremeno podignute optužnice, Gotovina i Markač vjerojatno ne bi završili u Haagu.
Herojski su prihvatili križ
Oni su – a onda i mi s njima – platili danak nefunkcioniranju hrvatskog represivnog aparata, a potom i nevjerojatnoj želji dijela haaških sudaca za uspostavljanjem ravnoteže krivnje za rat na prostorima bivše Jugoslavije. Haaška ali i – priznajmo – vlastita lakoća zanemarivanja činjenica izjedala nas je iznutra. Rečenicom predsjednika Žalbenog vijeća Haaškoga suda Theodora Merona: „Nalažem da se generali Gotovina i Markač odmah puste na slobodu“ – oslobođena je i Hvatska optužbe da je – barem dijelom, Olujom – nastala na zločinu. Štoviše, sudac Meron je kazao kako „nijedno razumno raspravno vijeće ne može zaključiti da je postojao udruženi zločinački pothvat“. Skinuta je, dakle, stigma i s imena prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, s vojnoga vrha, sa svih boraca, s obitelji poginulih heroja. Vijest o nevinosti generala te o legitimnosti vojno-redarstvene akcije Oluja, radosnija je jer je bila – ruku na srce – neočekivana. Potvrdu o tome da su nevini Gotovina i Markač su primili dostojanstveno, bez javno iskazanog ogorčenja što su godinama nevini čamili u zatvoru. Oni su tu činjenicu prihvatili kao svoj križ. Zato i jesu heroji. Sve su nas podučili da se moramo jednako ponašati; okrenuti se budućnosti.
U miru i tišini
Ne mogu to svi. Neke će, bez dvojbe, ponijeti euforija pa će pobjedu u Haagu pokušavati pretvoriti u revanšizam ili politikantstvo. Prvi je nevinost generala pokušao zloupotrijebiti izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Igor Štimac, koji je izjavio da će generale pozvati na kvalifikacijsku utakmicu Hrvatske i Srbije u Zagrebu te Gotovinu i Markača zamoliti da izvedu početni udarac. Umjesto da se bavi nogometom, Štimac na valovima tuđe slave pokušava ušićariti pokoji domoljubni bod. To što sport pretvara u političko-vojni poligon kojega međunarodna nogometna organizacija neće, naravno, tolerirati, ljudima selektorove provenijencije baš je guba. No, generalima Gotovini i Markaču previše je stalo do Hrvatske da bi se upustili u taj doista nakaradni avanturizam, koji je, srećom, već osudio predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Davor Šuker. Da nije, mogla bi uslijediti kazna zbog nesportske provokacije.
Mudra je bila i odluka generala Gotovine da se ne pojavljuje na obilježavanju Dana sjećanja u Vukovaru, koji je preplavilo više od 50 tisuća ljudi iz čitave Hrvatske pa i inozemstva. Gotovina se nakon nadasve emotivnog dočeka u Zagrebu odlučio za društvo obitelji i prijatelja. U Vukovar, Škabrnju i svoje rodne Pakoštane će otići, kaže, u miru i tišini.
Siti politiziranja
Poklonit će se žrtvama svojih suboraca s kojima je bio sve vrijeme ratovanja, riskantnoga bijega i tamnovanja. U nedjelju je umjesto u Vukovar otišao u mirnu Mariju Bistricu, pomoliti se Majci Božjoj. Ispunio je, kaže, svoj zavjet. Markač je poslušao svoje srce i otišao u Vukovar, u kojemu ga je od – primjerice – državnoga vrha i građana nepotrebno „čuvalo“ tridesetak ratnih drugova. Najčešće pitanje ispunjeno strepnjom koje se posljednjih dana postavlja glasi: „Hoće li se generali politički aktivirati?“
Bila bi to njihova najveća pogreška. Zašto? Zato što su svojom žrtvom i svojim doprinosom oslobađanju Hrvatske iznad strančarenja, iznad svakodnevne političke makljaže u blatnoj političkoj areni. Gotovina i Markač daleko više mogu pomoći Hrvatskoj ako ostanu neprikosnoveni autoriteti pa i moralne vertikale koje Hrvatskoj i te kako nedostaju. Hrvatska je sita politiziranja, politikantstva, uprezanja ratnih heroja u nadmetanje stranaka te prisvajanja i branitelja i Domovinskog rata.
Upravo su Gotovina i Markač prave osobe koje bi mogle najviše pomoći da Vukovar postane poželjno mjesto za stanovanje, da se u Vukovar vrati život, da i u Vukovaru prestanu sve netrpeljivosti, da i u Vukovaru rat postane povijest, te da se i Vukovar okrene budućnosti. Sve dosadašnje nesposobne nacionalne i lokalne vlasti nisu uspjele od Vukovara, ali i od mnogih drugih, u ratu uništenih, mjesta stvoriti poželjnim dijelovima Hrvatske. Zaslugama i moralnim autoritetima Gotovina i Markač mogu nagnati političare da obećanja napokon pretvore u djela.

P.S. Drugi značajan događaj je presuda (mađarskog suda) Radimiru Čačiću za nesreću u kojoj je poginulo dvoje ljudi. Čačić je osuđen na 22 mjeseca bezuvjetnog zatvora, s mogućnošću izlaska na uvjetnu slobodu nakon 11 mjeseci. Čačić je zbog toga – kao što je i najavio nakon nesreće – podnio ostavku na sve dužnosti u Vladi, čiji će premijer, konačno, morati napokon odgovarati javnosti za očigledno neuspješno jednogodišnje upravljanje državom. Tko će nakon odlaska Čačića postati gromobran Vlade? Milanović. Njegova će nesposobnost konačno biti ogoljena, vidljiva. Treći događaj koji će odrediti buduće događaje i u hrvatskoj politici i u hrvatskome pravosuđu jest presuda Ivi Sanaderu. Tužiteljstvo je zatražilo maksimalnu kaznu od 15 godina zatvora, a sve više dezorijentirani branitelji oslobađajuću presudu. Bivši premijer koji voli novac daleko više od domovine i poštenja, sudski proces protiv sebe naziva političkim. Što je, dakako, daleko od istine.