GROBLJA – „GRADOVI MRTVIH“

Čak i najveći sumnjičavci ili „najbole nevervaniTomaši“ – kako su stari Međimurci označavali one koje i sam Krist u Evanđelju opominje neka „ne budu nevjerni nego vjerni“ – ne mogu poreći da građansko-državni blagdan zvan „Dan mrtvih“ proistječe iz kršćansko-katoličkih tradicionalnih svetkovina popularno zvanih „Svi sveti“ i „Dušni dan“; čak se i datumski poklapa s prvom od njih. Ta se, naime, od davnine, još od ranokršćanskih vremena, slavi prvoga studenoga, a druga odmah sljedećega dana. O njima često i (dobri) vjernici malo, a i to netočno znaju, pa neka ne bude suvišno samo nakratko spomenuti što su i što zapravo znače.
Kršćanska crkva vjeruje da svaki čovjek ima besmrtnu dušu koja u času smrti „ide Bogu na račun“ i, prema zaslugama stečenima za zemaljskoga života, u raj na vječnu nagradu ili u pakao na vječnu kaznu. I jednih i drugih ima mnogo više nego ih bilo koji popis – obično se pod tim misli kalendar – može obuhvatiti, pa dok za drugima žali, prvima se veseli, slavi ih i ističe kao uzor: neke, one najveće i najpoznatije poimence, ostale jednostavno i zajedno kao „Sve svete“, narodski „Sisvete“, u kajkavskoj, posebno našoj međimurskoj inačici „Se svece“. No, prema vjerskom učenju, ima i onih koji još i poslije smrti mogu „poravnati svoje račune s Bogom“, pa svoje dugove odrađuju privremenim boravkom u čistilištu - za njih Crkva moli i inače, a posebno baš na Dušni dan koji se po službenoj crkvenoj terminologiji i zove „sjećanje svih vjernih mrtvih“
Takav i sličan odnos prema mrtvima nipošto nije vjernička, najmanje pak kršćanska izmišljotina. Sve troje – i Dan mrtvih, i Svi sveti, i Dušni dan, ali i obljetnice smrti pojedinaca ili skupine ljudi, posebno onih po nečemu velikih i zaslužnih – ima svoje korijene u praiskonskom, čovjeku prirođenom osjećaju obveze poštivanja ne samo živih, nego i mrtvih. Taj osjećaj izvire iz svijesti da čovjek, premda ima neke osobine zajedničke čitavom živom svijetu, nije „marše“ ili „živinče“, kako su se stari znali izražavati, nego je biće mnogo više od bilo koje životinje. Stoga, bez obzira na to priznaje li mu se i nadnaravno podrijetlo, neumrla duša, prekogrobni život i slično u smislu suvremenih religija, nije red da ljudsko tijelo poslije smrti bude ostavljeno, kao životinjska strvina, na milost i nemilost suncu i mjesecu, zraku i vodi ili čak strvinarima istoga roda! I dok je već pračovjek i životinjska mrtva tijela na različite načine uklanjao iz higijenskih i estetskih razloga kojih još i nije bio svjestan, s ljudskim je tijelima od samoga svoga početka postupao drugačije – prije svega zakapajući u zemlju, paleći na lomači, balzamirajući ih ili slično – ali u svakome slučaju činio je to s poštovanjem i s namjerom da mrtvi ne budu zaboravljeni.
U tome smislu bilo je (i ima) izuzetnih slučajeva „zbrinjavanja“ pojedinih pokojnika - takvi su, na primjer, pet tisućljeća stare piramide egipatskih faraona te antički monumentalni mauzoleji moćnika i uglednika, ali ima ih gotovo sve do naših vremena: recimo Njegošev na Lovćenu ili Meštrovićev u Otavicama (XIX. i XX. stoljeće). Ima i suprotnih slučajeva, tzv. „masovnih“ grobnica za veliko mnoštvo najednom ili u vrlo kratkom roku pomrlih ljudi - kakvo je ostajalo, na primjer, iza nekadašnjih velikih bitaka, od epidemija teških zaraznih bolesti, u velikim prirodnim katastrofama ili, u najnovija doba, radi okrutnog istrebljivanja velikih ljudskih zajednica iz ideoloških i sličnih razloga.
No, u „normalnim“ okolnostima grobovi su od davnine bili okupljani u groblja. Ona su u različitim civilizacijama bila smještana na različitim zemljištima i na različitim mjestima unutar naselja ili izvan njih, uz javne puteve, ali i na skrovitim mjestima. Za naša znanja i shvaćanja vrijedi ovdje spomenuti poznate katakombe i kolumbarije iz antičkih i ranokršćanskih vremena - to su podzemni hodnici često na više katova s udubinama u „stijenama“ također na više katova, tako da je prostor do krajnjih mogućnosti iskorišten, Nešto poput takvih katakombi postoji i ispod mnogih kasnijih, danas ipak starijih crkava i u našim krajevima, a namijenjene su bile uglednijim ili imućnijim pokojnicima - o tome još svjedoče napisi na crkvenim zidovima i velike kamene ploče na tlu, obično u sredini crkve, ako možda već nisu uklonjene ili prekrivene novijim podovima, a ulazi u podzemlje potpuno zatvoreni.
U srednjem vijeku groblja su iz praktičnih vjerskih razloga, naročito po selima u kojima je bilo dovoljno prostora, bila uz župne crkve i oko njih. Velike reforme cara Josipa II. zahvatile su i njih, tako da su bila premještena izvan mjesta, ali kasniji sve brži populacijski razvoj nerijetko ih je ponovo okružio stambenim objektima, pa se danas mnogi „gradovi mrtvih“ nalaze usred naselja ili gradova živih. Mrtvima to očito ne smeta, a živi su se odavno priviknuli na takvo stanje u kojemu ne vrijedi ona starinska „Dober sused ti je vekša rodbina neg otec i mati na drugomu kraju sela.“ No, tko zna, ponekad možda i vrijedi!

P.S. Uoči preksutrašnjeg blagdana Svih svetih ili Dana mrtvih, vrijedi unaprijed podsjetiti na običaj da se za taj dan grobovi kite vijencima i cvijećem, a nekadašnje svijeće odavno su zamijenili brojni „lampaši“. Mrtvi od toga nemaju ništa, ali nema sumnje da je i to izraz poštovanja živih prema pokojnicima, makar i davno preminulima - on svakako ovisi o ukusu i shvaćanju, a valjda i o mogućnosti pojedinca koji na sve to ima apsolutno i ni po kojem zakonu otuđivo pravo. I nitko ne smije to nikomu zamjerati, niti se to ovdje spominje s takvom namjerom.
No, ovaj komentar – nikako samo moj! – usmjeren je na drugu stranu, prema nerijetkim slučajevima kad ti „lampaši“ i svijeće „prestanu“ gorjeti i prije nego dogore, a vijenci i cvijeće, živo i rezano, budu s groba uklonjeni i prije nego povenu. Treba li reći ono nelijepo što se zapravo s njima događa? U posljednje vrijeme toga nisu pošteđeni ni metalni ukrasi na grobovima: raspela, križevi, vaze, kutije, okviri i slično, stavljeno tamo također, ne treba sumnjati, samo iz poštovanja prema pokojnicima u tome grobu ili možda čak po njihovoj želji, izraženoj za života. Smije li pošten čovjek to dirati iz sasvim drugih, nimalo takvih razloga??