HRVATSKA JE NAJSLIČNIJA SWIFTOVOM LILLIPUTU

Gdje taj imaginarni Lilliput (nastanjen Liliputancima, šest palaca – moralno - visokim stanovnicima) možete naći, na kojoj ga zemljopisnoj karti možete vidjeti? Nalazi li se on na sjeveru ili jugu? Krije li se on, možda, (i) u Hrvatskoj? Je li Lilliput uistinu samo imaginacija izrugivača ljudskog roda Jonathana Swifta, autora čuvenih Gulliverovih putovanja ili se Lilliput, pod drugim, promjenjivim, kodnim imenima krije blizu nas,  među i u nama?! Nakon gotovo tri stoljeća od Swiftove razorne poruge njegovi su se likovi oživotvorili, opredmetili, postali su dio ne samo naše svakodnevice već i – na žalost – budućnosti. Hrvatski moralni, znanstveni, umjetnički, politički, medijski, privredni i svakojaki drugi Liliput ukorijenio se svugdje, na svakome koraku. Čak se više i ne skriva, ne vreba (samo) iza nekog mračnog, provincijskog ugla već postaje dio naravi, karaktera i prakse, dio hrvatskoga identiteta. Ma gdje bili. Hromi vojnici – kako je Dostojevski nazivao pisce bez talenta – odlično su raspoređeni. Svugdje su, od politike do umjetnosti, od medija do znanstvenih institucija, od mjesnih odbora do Trga sv. Marka. Ispiratelji mozgova uvjerili su mnoge da mi, (politički) Hrvati, trebamo vjerovati u netalent, da snagu trebamo crpsti iz netalentiranih, nepoštenih, neuspješnih i – što je već debeli uspjeh – prosječnih. Nadprosječnima treba odrubiti glavu.
Neće vam oprostiti uspjeh
Jer Hrvati teško opraštaju dvije stvari; prva je talent a druga je uspjeh. Sve nas treba svesti na zajednički nazivnik. Uprosječiti. Svaki put kad sam započeo neki novi javni posao, u pravilu mi je zbor moralnih ništica, jalnuša i novinarskih liliputanaca parao uši s; NEĆEŠ USPJETI. Bio sam pokretač prvog domaćeg programa na prvoj komercijalnoj nacionalnoj televiziji. Nisam se borio niti s pomanjkanjem ideja niti s realizacijom već podmetanjima onih koji osim jala i neuspjeha nisu ništa nikad pokrenuli. Zbog televizijskih komentara – koje danas, po modelu Glavom kroz ekran, uspješno timare na OBN televiziji u BiH – nadobivao sam se grdnih političkih i medijskih batina. Publika ih je – otkrivala je to gledanost – i te kako voljela. I danas me zaustavljaju na ulici zbog TV kolumni koje sam izgovarao prije deset godina. Prvi pravi, k tome i nežuti televizijski prilog petkom je Večernjak držao na prodanoj nakladi od oko 300 tisuća primjeraka. Svisnuli su od ljubomore mnogi, pa su mi prikrpili, iz vlastite nemoći, kad sam otišao u politiku, da sam prodavao naslovne stranice.
Navodno, napisale su moralne ništice. Kada sam pokretao prvu i do sada jedinu ozbiljnu lokalnu televiziju koja je konkurirala i programu HTV-a, Z1, televizijski znalac, jedini čovjek koji je u praksi dokazao da može napraviti shemu javne televizije, Miroslav Lilić, prognozirao je: „Sad će pasti!“
Kako je s druge
strane?
Nakon što je Z1 postigao gledanost od nevjerojatnih desetak posto na području grada Zagreba, Lilić me nazvao i rekao: „Mislio sam da je nemoguće napraviti dobru, gledanu lokalnu televiziju. Ti si me demantirao“. Lilić je živ i zdrav pa sve što sam napisao nije teško provjeriti. Kako me sve vrijeme politika i tangirala i intrigirala, a novinarstva u Hrvatskoj gotovo pa nestaje, odlučio sam se angažirati s one, druge strane. Ali na način da ne pogazim ono za što sam se tridesetak godina u novinarstvu zalagao. Je li to bilo moguće 2007. realizirati u bilo kojoj tada postojećoj stranci? Nije. Zato sam se u prvoj izbornoj jedinici  natjecao sa svojom nezavisnom listom. Prošao, ali ne u Sabor već mučnu i (za moju malenkost) skupu životnu školu.
No, ni nakon toga nisam – mada su mi nudili – izabrao siguran put, jer je on posut kompromisima na koje nisam i neću pristajati. Pristupio sam Dragutinu Lesaru i rekao sam: „Postoji prazan prostor na hrvatskom političkom spektru i možemo ga osvojiti. U ovome trenutku jedino s tobom i dobrim, provedivim, prepoznatljivim programom.“ Samo je nekoliko mojih prijatelja, s kojima dijelim dobro i zlo desetljećima, vjerovalo da će laburisti uspjeti. I zbog toga me uspjeha, jasno, pokušavaju razapeti. Čime? Lažima. Površnošću. Jalom.
Nisu čitatelji tukci
Tako su, recimo, liliputanci uprli svoje ne baš razvijene i ne baš prenatrpane moždane vijuge da bi, nakon što sam ušao u politiku, dokazali kako su politički i medijski angažmani nespojivi. Jer, tvrdi jedan takav zajapureni kričidejan, bez težine, reputacije, djela, talenta i pismenosti, koji s vjerodostojnošću i profesionalizmom veze nema, kako je nemoguće baviti se politikom i novinarstvom, profesionalno. Mada, naravno, pojam profesionalizam ne razumije. Svoju malobrojnu publiku pokušava uvjeriti kako se takvo što događa jedino u listu Međimurje. Na stotine je primjera, i u Hrvatskoj, ali i, naravno, u daleko demokratskijim državama, da istaknuti političari, pa čak i ministri, pišu – povremeno ili stalno – kolumne. Pametna publika, pametnija od novinarskih liliputanaca, zna jedino za loše i dobre tekstove. Znaju čitatelji cijeniti misao bez obzira prostire li je u kolumni političar ili novinar. Sa stajalištem autora (bez obzira je li on novinar, političar ili – kao prošle nedjelje u Jutarnjem – skladatelj) čitatelji nisu okuženi već isprovocirani, bilo pozitivno, bilo negativno. Političar, kao i svaki drugi kolumnist, iznosi u komentaru svoj subjektivni stav prema kojem se svaki čitatelj pozicionira. Novinarski liliputanci još uvijek čitatelje smatraju tukcima koji njihove škrabotine doživljavaju kao sveto pismo. A takve „autore“ čitatelji izabiru iz samilosti i navike. Jer i liliputanci imaju pravo na (medijski) život.
Da, autor želi utjecati
U posljednjoj sam novinarskoj fazi – znajući da ljude sa stavom moćnici ne mogu otrpjeti predugo – televizijske emisije završavao rečenicom: „Možda se vidimo sljedećega tjedna“. Usprkos tomu što su emisije bile najgledanije, predstavnik vlasnika otkazao mi je  angažman na Z1 („samo“ zato što udruženi moćnici Sanader i Bandić nisu mogli otrpjeti kritike) veselo, zafrkantski (jer njima je davati otkaz jednostavnije nego obrisati nos) dobacivši: „Sada mi je jasno zašto se odjavljuješ s:- Možda se vidimo sljedećega tjedna! Sljedećeg tjedna te više neće gledati. Kako si se s gledateljima već pozdravio, ne treba ti još jedna emisija.
Što se tiče Međimurja, u kojemu sam – uz jednu pauzu – pisao dvadeset godina, šefovi su bili puno obzirniji.
Pragmatični, ali nježni. Predložili su – a ja sam na to pristao - da u vrijeme izborne (pred)kampanje, za lokalnu samoupravu ne pišem Pismo iz Zagreba. Jer bi, kao laburist, mogao utjecati na čitatelje, odnosno, na ishod izbora. Svatko tko piše želi utjecati. Svojim stavovima. Svojim svjetonazorom, a on je, kao što rekoh, utkan u laburiste. Te stavove su čitali mnogi, od Sanadera, Tutića, Viteza, Vuljanića, Bužimskog do Josipovića i stotine drugih poznatih nelaburista, HDZ-ovaca ili SDP-ovaca, i nitko od njih nije ni pomislio kako ih želim indoktrinirati. Većina onih čitatelja s kojima sam komunicirao odnosili su se prema Pismima upravo kako i treba, kao prema mentalnoj gimnastici. Ne, nisam nikad u Pismima tvrdio da sam u pravu već da JA tako mislim. Pametni su to znali. Uvjeravati budale u suprotno Sizifov je posao. Stvarno, možda se Pismima i vratim u Međimurje jednog (svibanjskog) dana.

P.S. O čemu bih još pisao? O, primjerice, uporabi dvojezičnih natpisa u Vukovaru. O čemu se, zapravo, radi? I vlast, ali i hrvatski, ili, možda, samo vukovarski Srbi predvođeni M. Pupovcem, zalaganjem za natpise i na ćirilici gaze EU - povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima. Manjinski jezici su oni koji se razlikuju od službenog jezika u državi. Je li Srbija dvojezična zato što rabi latinično i ćirilično pismo? Zašto kada ulazite u Beograd ne vidite na ploči i ćirilični natpis? A u Vukovaru ga Srbi traže. S nepravom. Pisao bih o tome kako je do skandala nepoznati i ne baš uspješan menadžer Josip Jagušt zaboravio u imovinsku karticu upisati stan u Londonu vrijedan osam milijuna funti. I još nije smijenjen. Zašto? Jer smo amoralnost okarakterizirali kao društveno prihvatljivo ponašanje. Varaždinski etičar Čehok ponovno je s one strane rešetki. Društvo mu prave bivši zamjenik radonačelnika Varaždina Zlatko Horvat, suvlasnik i šef uprave Zagorje Tehnobetona Miroslav Bunić te pročelnik za prostorno uređenje Stanko Vitez. Zašto su u pritvoru? Zato što je Bunić tražio posao s mitom, a varaždinska trojka mu je posao davala naplaćujući svoju naklonost. Stanovima. Pisao bih o tome kako don Ivan Grubišić neprestano obmanjuje javnost. Ovaj put izmišljotinom da svaki saborski zastupnik uz plaću prima i dnevno tisuću kuna naknade. Pisao bih o tome zašto su osnovne namirnice u svijetu pojeftinile 17, a u Hrvatskoj poskupjele do čak 15 posto. Pisao bih o crkvenom antiintelektualizmu i zbog čega narod nije podržao Kaptol u harangi protiv vlasti...