Hrvatska u – latinskom rječniku!!

Već i kod najpovršnijeg prelistavanja knjige od tisuću tristo stranica, koliko ih ima Sušnik-Jambrešićev „Lexicon latinum ecc.“, odnosno „Latinski rječnik itd“ star upravo dvjesto sedamdeset godina (objavljen MDCCXLII. ili 1742.), na koji je bilo upozoreno u prethodnoj „Sitnici“, nemoguće je ne zamijetiti da se taj rječnik razlikuje od drugih knjiga iste vrste, sadržaja i namjene ne samo svojega vremena. Navikli smo se u rječnicima uz „glavne“ riječi naći ne samo njihove prijevode, nego i potrebna semantička i frazeološka objašnjenja radi potpunijeg razumijevanja. U spomenutom rječniku ne nedostaje toga, ali osobitost mu je da sadrži i velik broj riječi koje jednako, a možda i više, spadaju u – zemljopisni atlas. To su imena država, zemalja, gradova i sličnih zemljopisnih pojmova kojih drugdje - mogu samo reći nažalost - često nema. O potrebi da budu jednom ćemo drugom zgodom, a sad samo da pohvalim autore toga rječnika – veći dio „krivice“ za to pripisujem našem zemljaku Franji Sušniku – što su učinili i mnogo više od običnog i suhoparnog navođenja i „prevođenja“ latinskih zemljopisnih imena. Naime, za ona imena koja su Hrvatima zanimljiva i važna dodali su čitav pravi enciklopedijski članak s podacima koje i danas vrijedi znati. Kako to izgleda, lijepo se vidi na primjeru latinskog naziva „Croatia“ koji u hrvatskoj kajkavštini i načinu pisanja u XVIII. stoljeću znači „Horvaczko Kralyesztvo, Zemlya, Dersava“, u njemačkom „s. Königreich, e. Landschafft Kroaten“, a u mađarskom „Horvát Ország“. No, od toga je mnogo zanimljivije i važnije ono što je autorski dvojac Sušnik-Jambrović napisao, kako je onima koji budu njihov rječnik upotrebljavali objasnio što je, gdje je i kakva je (bila) ta Hrvatska. Evo toga teksta – razumije se: u prijevodu – koji je u rječniku zauzeo čitavu stranicu. (Ne treba se čuditi: nekadašnjem Iliriku-Iliriji posvećene su dvije o pol stranice!!)
„Hrvatska, od starih nazivana Corvatia po Corvinu Messali koji je podjarmio taj dio Ilirije, počinje od rijeke Zentine [Soče??] kraj obale Jadranskoga mora prema brdima ponešto iznad istarskoga temata (kako opisuje Porfirogenet u gl. 20.) i na drugoj strani dotiče pokrajinu Srbije. Neki je protežu sve do dalmatinskog trgovišta Šibenika i njoj tako shvaćenoj pribrajaju sve otoke koji do njega leže u Jadranskome moru. Drugi je suženu okružuju Dalmacijom, Bosnom, Slavonijom, Jadranskim morem, Kranjskom i Štajerskom; ipak u označavanju granica samih tih pokrajina, posebno prvih triju, veoma se razilaze: i zato veličinu Hrvatske te drugih ilirskih kraljevstava i pokrajina smatraju prilično nesigurnom. I to je razlog zbog čega se uglavnom događa da je Hrvatska s Dalmacijom i Slavonijom, našavši si gotovo uvijek iste kraljeve, jedva ikad bila opisana sa sigurnim i čvrstim granicama. Čitavo joj je područje lijepo i ugodno, djelomice ravno, djelomice načičkano brdima i bregovima; na svim je stranama prepletena rijekama prikladnima za razvijanje trgovine; uživa na plodnome tlu; obiluje vinom; bogata je stokom i plodinama; uzgaja brze i plemenite konje. Kad bi se veće umijeće i marljivost uskladili s prirodom radi obrađivanja zemlje u Hrvatskoj, za malo godina zavrijedila bi ubrajati se među naprednije krajeve Europe.
Nekad je Hrvatska obuhvaćala jedanaest županija kojima su na čelu bile moćne, sad više ni po imenu poznate obitelji. Danas svi dobri žalimo što je razbijena u više dijelova, jer su podvrgnuti različitim vlastima: dio priznaje turskoga, dio mletačkoga gospodara. Treći dio Hrvatske, koji po nasljednom pravu priznaje austrijsko prijestolje, upravljan je po različitim zakonima: naime Varaždinski i Karlovački generalati primaju naredbe i mjesne zapovjednike jedan od Gradačkoga, drugi od Bečkoga ratnog vijeća. A budući da prvomu Štajerska, drugomu Kranjska i Koruška daju godišnje plaće prema starom sporazumu, i komora tih pokrajina sebi prisvaja veliko pravo prema spomenutim generalatima.
Jedan dio Primorske Hrvatske pripada markizu Perlasu, drugi Štajerskoj komori; prema pogodbi svaki plaća vrhovnom blagajniku kraljevstva samo tristo forinta za kraljevsku diku (kako je zovu) [porez]. Ostatak pak Hrvatske dijeli se na političko i vojničko uređenje. Političko čine, prvo, četiri županije i to Zagorska, Zagrebačka, Varaždinska i Križevačka sa svojim velikim županima, podžupanima, sucima itd., drugo, Općina plemića Turopoljčana sa svojim zemaljskim knezom. Tima dodaj Moslavinu.
U vojničko uređenje spadaju granice i utvrde uz rijeke Unu i Kupu. Kao drugu glavu poslije kralja oba ta uređenja štuju potkralja kojega od davnine nazivamo banom. Taj si iz plemstva bira stalnoga zamjenika (pod-bana) koji je plemićima na čelu u vrijeme i mira i rata. Hrvatska i Dalmacija stekle su kraljevsku krunu prije 1240 godina [oko 500.!?]. Pod mađarsku krunu stupile su Hrvatska, Slavonija i Dalmacija – najbolji i najplemenitiji dio staroga kao i sadašnjega Ilirika – 1095. godine poslije Krista. Kad je naime hrvatski kralj Zvonimir [Zolimerus !] umro bez djece, njegova žena Lepa sedme godine poslije muževe smrti, uz pristanak velikaša, odredila je i postavila svojega brata sv. Ladislava nasljednikom tsvih riju kraljevstava.
Hrvatska broji 4 biskupije podložne Rimu: Zagrebačku, nekad Sisačku spominjanu na starim koncilima; Senjsku, Modrušku ili Krbavsku, Svidničku ili Marčansku, od kojih posljednja je unijata grčkog obreda. Smatra se da ima mnogo otpadnika [od katoličanstva]. Da je u Stridonu, po domaće Strigovu, Stridovu, u Međimurju u Zagrebačkoj biskupiji, bio rođen crkveni naučitelj sv. Jeronim, među ostalim potvrđuje papinska bula; ona izričito tvrdi da je na onome mjestu za koje se pobožno vjeruje da je na njemu sv. Naučitelj bio rođen, podignuta štrigovska kapela kojoj podjeljuje oproste. Mitre te biskupije veoma su proslavili sisački biskup mučenik sv. Kvirin, i zagrebački biskup sv. Augustin [Kažotić]. Glavne rijeke Hrvatske su: Sava, Drava, Kupa, Una, Dobra, Krka, Mrežnica i Korana.“

P.S. Uz napomenu da „slobodne kraljevske gradove i utvrđene dvorce treba vidjeti na svojim mjestima“, tj. pod njihovim imenima uvrštenima po abecednom redu, autor(i) – jezikoslovci i leksikografi, ne povjesničari ili zemljopisci – završavaju taj prikaz Hrvatske koji nitko od njih nije očekivao, a još manje tražio. Ipak, na pitanje jesu li pogriješili ili pretjerali, teško da će netko potvrdno odgovoriti, jednako kao što je teško da će netko dati niječan odgovor na pitanje je li nešto novo saznao ili naučio. Stoga i toj strani toga rječnika treba dati pozitivnu ocjenu.