I BEZ JAKOG HDZ-a, BIT ĆE JAKE HRVATSKE

Franjo Tuđman nije imao stvarnog protukandidata na izborima za predsjednika HDZ-a. Na jednim mu je izborima, pro forme, rivalstvo fingirala Vesna Girardi Jurkić. Nakon Tuđmanove smrti, za stranački su se tron čerupali Ivo Sanader i Ivić Pašalić. Je li to bila ravnopravna, demokratska utakmica s dva ravnopravna kandidata? Figu. Sanader je „pobijedio“ samo zato što su u rukama njegovih ljudi, Branimira Glavaša i osječkih Borbaša, završile glasačke kutije. Pobjedu smo ukrali – nakon razlaza s vođom priznali su današnji HDSSB-ovci Drmić i Glavaš. Bio je to nož u leđa demokraciji. Sanader je, dakle, prijevarom postao i predsjednik stranke, a onda, bogme, i premijer. Završit će – nadajmo se – onako kako je zaslužio. Nekad najmoćnijeg čovjeka u državi, političara koji je skratio za političke glave sve svoje protivnike, šefa kojem su se klanjali svi njegovi suradnici, danas pošteni HDZ-ovci proklinju. Zbog njega i njegovih poltrona koji se danas pokušavaju jednako besramno prikazati borcima protiv korupcije kao što su do jučer besramno služili autokratskog silnika, HDZ se našao i na optuženičkoj klupi. Odveć surovo?! Pa, u svakoj iole demokratskijoj državi stranka s toliko putra na glavi nestala bi s političke scene nakon saznanja o dijelu samo do danas poznatih afera (a bitiće ih iz dana u dan sve više).

Tko je izabrao J. Kosor?

Je li postsanaderski šef HDZ-a izabran demokratski? Jadranka Kosor izabrana je na boljševički način, zapravo - čak i nedemokratskije od boljševika. Izvanredni ju je sabor izabrao – aklamacijom. Pljeskom. A tko ju je predložio za predsjednicu? Sanader. I za predsjednicu stranke, i za predsjednicu Vlade. Odredio je „pametniji i od Isusa“ i kandidata za predsjednika - Andriju Hebranga, političara čijeg se utjecaja u stranci Sanader istinski plašio. Čak mnogo više nego što je to Hebrang mogao i pretpostaviti. Je li Sanader vjerovao da Hebrang na izborima za predsjednika države može pobijediti SDP-ova Ivu Josipovića? Baš suprotno - znao je da će Hebrang biti potučen do nogu. Kao što je znao da će 2005. Stjepan Mesić pregaziti Jadranku Kosor. A zašto ih je onda predložio za predsjedničke kandidate? Zato da dokaže kako mu nitko nije ni do koljena. Da dokaže inferiornost svih svojih slugu te da se – na očajan poziv svojih pionira – vrati na tron. Bila je to, naravno, nemoguća misija. Zato što je Sanader morao otići. I to po nalogu međunarodne zajednice koja je, po nekim neprovjerenim izvorima bliskim europskim moćnicima poput Angele Merkel, uprla prstom u J. Kosor. Zato što je u nju vjerovala? Zato što je znala da će J. Kosor bespogovorno slušati naloge Bruxellesa i Washingtona.

Gulliver i Liliputanci

Umjesto da je odmah čim je ispljeskana (a ne – izabrana) na saboru stranke, i čim je u Saboru potvrđena za Sanaderovu nasljednicu (kao da je o dinastiji riječ) raspisala stranačke, a potom i parlamentarne izbore i učvrstila se na vlasti, J. Kosor je kukavički kalkulirala. Nije imala hrabrosti proći unutarstranački test ni nakon Sanaderova pokušaja puča. Kosor se zadovoljila Sanaderovim izbacivanjem iz stranke i ničim zasluženim visokim rejtinzima popularnosti. Rat između dojučerašnjih nerazdvojnih suradnika - dojučerašnjih Liliputanaca i donedavnog HDZ-ovog Gullivera koji je preko noći premetnut u političkog Liliputanca, najavljena je višegodišnja agonija HDZ-a. Izbori za novog predsjednika HDZ-a nisu – naravno – demokratski rasplet u stranci čiji je vrh opljačkao stotine milijuna kuna, što za stranku, što za džepove stranačkih moćnika. Izbori koji će se dogoditi za desetak dana, s doista neizvjesnim rezultatom, označit će tek drugo poluvrijeme agonije. U kojemu se očekuju novi obračuni pobjednika s poraženima. HDZ nije, naravno, demokratska stranka. Dokazuje to upravo predizborna kampanja koja više sliči na rat neprijatelja, nego na utakmicu političkih konkurenata. Da se javno ne objavi sav prljavi veš, od Domagoja Miloševića je zatraženo 500 tisuća eura?!

I Kalmeta je promijenio dres

I Miloševića i, tvrdi Milošević, ljude na terenu reketare. Ucjenjuju one koji su se javno izjasnili da su na strani Miloševića, predsjedničkog kandidata kojega, navodno, podupire HUP. Na konferenciji za medije Milošević je dao naslutiti da iza tih prijetnji i pravog psihološkog rata stoji Tomislav Karamarko koji je naglo, gotovo preko noći, postao glavni kandidat za predsjednika. Čak je i kontroverzni Božidar Kalmeta, bivši ministar do grla u aferama, a bez ijedne kaznene prijave, promijenio dres. Umjesto Darka Milinovića, Kalmeta je javno podržao Karamarka. Zbog čega tako nagla promjena? Dobio je ponudu koju nije mogao odbiti – tumači Milinović koji je posljednjih tjedana svojim nejasnim porukama zbunjivao svoje pristaše. Jesu li nagli zaokret Kalmete od Milinovića prema Karamarku izazvale činjenice koje je negdašnji ministar policije i šef SOA-e podturio pod nos bivšem ministru zaduženom za poduzeća s najviše korupcijskih afera? Ako je tako, zbog čega Bajić ne raspolaže s inkriminiranim činjenicama protiv Kalmete? Osim toga, kako to da Karamarko sebe naziva prvoborcem protiv korupcije kada je borbu započeo tek dolaskom na vlast Jadranke Kosor?! Zašto se Karamarko nije protiv korupcije borio u vrijeme dok je bio šef tajne službe?

Još jedno Jandrokovićevo pretrčavanje

I, na kraju - koliko ljudi s terena uistinu podupire Karamarka? Treba li vjerovati medijskim špekulacijama koje su, vrlo često, plod interesa medijskih mogula protiv kojih bi Karamarko također mogao izvući pokoji papir iz ladice? Zar nagli Karamarkov skok na sam vrh popularnosti kandidata za HDZ-ova predsjednika ne bi mogla biti namještaljka obavještajnog podzemlja?! Otkada to HDZ-ovci daju toliku potporu čovjeku iz policije koji dvadesetak godina nije želio čak niti biti član HDZ-a?! I Milošević smatra da su brojne anonimne kaznene prijave protiv njega povezane upravo s Karamarkom. Kojemu se priklonio i Gordan Jandroković, Sanaderov čovjek koji se svojega šefa najlakše i najbrže odrekao. Nakon što je neprikosnovenome šefu okrenuo leđa, stavio se bezrezervno na raspolaganje J. Kosor koja ga je ostavila na mjestu ministra vanjskih poslova. No, čim je Jandroković osjetio da bi Kosor mogla biti gubitnica, potražio je sigurniju političku opciju. Nju vidi u Karamarku. Koji će, ako pobijedi, sve svoje današnje protukandidate, naročito Milinovića i J. Kosor, maknuti s utjecajnih stranačkih pozicija. Hoće li pružiti ruku Miloševiću? Neće. Za njih dvojicu neće biti mjesta pod istim krovom. Izgubi li, a što je sve očiglednije, za Miloševića će to biti politički kraj.

Oboje su autokrati

Koliko šansi za pobjedu ima Jadranka Kosor? Mnogi joj HDZ-ovci ne mogu oprostiti što je stranku dovela u poziciju optuženika na kojega se većina građana nabacuje blatom. Najčešće s pravom. Mnogi smatraju da nije dovoljno štitila interese HDZ-a i nekad uglednih članova stranke te da je i ona činila sve ne bi li protivnike, Sanaderove ljude koji je nisu poltronski podržali, maknula s utjecajnih i stranačkih i državnih funkcija. Uvjereni su da bi HDZ daleko bolje prošao da J. Kosor nije dopustila policiji i Mladenu Bajiću da konačno počnu raditi svoj posao. No, ti njeni kritičari J. Kosor pridaju značaj koji ona, zapravo, nije imala u borbi protiv korupcije. Ako je međunarodna zajednica najzaslužnija za uklanjanje Sanadera, onda su briselski i vašingtonski moćnici zaslužni i za to da se Bajiću omogući lov na pale HDZ-ovce. Sjetite se samo izvješća stranih diplomata, napose američkih, o razgovorima s Bićem koji ih je uredno izvještavao o tome što poduzima u borbi protiv korupcije. J. Kosor u tome je procesu bila, čini se, puka promatračica. To svoje tek retoričko miješanje u borbu protiv korupcije nastoji naplatiti samoreklamiranjem, japajapanjem na koje nije postala alergična samo nehadezeovska većina građana Hrvatske, već i hadezeovci. A mnogi od njih pripisuju upravo J. Kosor manire slične Sanaderovima. Oboje su autokrati.

Neprijatelji u vlastitim redovima

A gdje je u toj čitavoj priči glavni meštar za izakulisne igre Vladimir Šeks? Prije nekoliko tjedana, netko od Kosoričinih protukandidata podturio je novinarima priču kako je Šeks, u strahu za svoju poziciju, svojoj omiljenoj predsjednici okrenuo leđa. Šeks je tu psinu brzo i odlučno demantirao: „Bio bih hulja da napustim J. Kosor.“ Može li Šeks dobiti izbore za J. Kosor? Ili - je li glavni kreator Sanaderove „pobjede“ 2002. godine bio Branimir Glavaš ili, što je vjerojatnije, Šeks? Nije važno što misli dvjestotinjak tisuća HDZ-ovih članova (što je, naravno, pretjerana brojka), već je važno tko kontrolira 2.200 izaslanika. Koje će, na kraju krajeva, na sabor stranke zvati ljudi J. Kosor, ili, točnije, V. Šeksa. Važnije od kontrole 2.200 izaslanika je kontrola glasačkih kutija. Najvažnije je, šale se saborski zastupnici HDZ-a sami sobom, tko kontrolira glasanje. Nije, dakle, važno kako se glasa, već je važno prebrojavanje glasova. Ovaj put na saboru neće biti Glavaša, ali će njegov duh lebdjeti prostorom u kojemu će se skupljati glasačke kutije. Hoće li protukandidatima J. Kosor biti omogućena kontrola rezultata glasanja? Ako neće svima, valjda se Karamarko dovinuo kako doskočiti Šeksu.
Ako nije, tada su prazne priče o njegovoj moći, arhivu i svemoćnom obavještajnom podzemlju. A treba li se veseliti svim ovim nemilim događajima u HDZ-u? Niti slučajno. Makar nisam od onih koji tvrde da bez jakog HDZ-a nema jake Hrvatske – jer je to notorna glupost – svaku namještaljku, svaku prijevaru i svaku ucjenu treba prvo prokazati, a zatim procesuirati. U protivnom bi za nekoliko godina Hrvatska ponovo mogla dobiti premijera koji je ukrao glasove ili je na vlast u stranci, a zatim i u državi, došao prijetnjama i ucjenama. Jedno je ipak jasno i prije izbora u po broju saborskih mandata najjačoj oporbenoj stranci - vrijeme nakon izbora novi je početak za razračunavanja političara koji u svojim stranačkim kolegama vide veće neprijatelje čak i od SDP-ovaca.

P.S. Kada je odlučio kandidirati se za gradonačelnika Splita u Pismu sam napisao da je to početak kraja biznismena, točnije - trgovca Željka Keruma. Možda će vam konstatacija - da nije tako, bilo bi žalosno - zazvučati čudno ili nelogično. Keruma je šira javnost počela, zapravo, upoznavati tek nakon što je postao gradonačelnik. Toliko gluposti u tako kratko vrijeme nije izrekao čak ni Ivica Kirin, jedan od najnesposobnijih ministara na ovim prostorima u posljednjih nekoliko desetljeća. Kerum je dokazao da se u Hrvatskoj uspijevalo ne znanjem, ne sposobnošću, ne talentom, ne marnim radom, ne idejama, ne vizijama, ne strategijama..., već „snalažljivošću“. Treba imati želudac za način poslovanja kakav prakticiraju hrvatski tajkuni i pretvorbeni „meštri“. Kerum je poput rovokopača, bez svijesti i savjesti, grabio. Ne naprijed, već, prije svega, u svoj džep. Nakon što je stvorio trgovinu, što je bio njegov plafon, pomislio je da je veliki biznismen. Posegnuo je za poslovima, primjerice - hotelom Marjan – kojima nije dorastao. Povjerovao je Kerum u svoju sliku stvorenu u medijima koje je obilato plaćao. Zato da bi se o njemu pričalo samo lijepo, kad god to on zaželi, kupio je i televiziju. Potpuni šum u njegovim ušima nastao je kada su ga Splićani izabrali za gradonačelnika. Bio je to znak da predstoji moralni, financijski, građanski i kulturološki krah drugoga hrvatskoga grada po veličini i značaju. I, naravno, nije Keruma uništio hotel Marjan, već nekompetentnost i primitivizam.