I divovi se rađaju neznani

Kad je prije stoleća i pol započela era gradnje željezničkih pruga po svijetu, posebno po našem kontinentu, stotine, a smije se reći i tisuće Međimuraca razmiljele su se po brojnim gradilištima Srednje i Zapadne Europe. Brzo su se iskazali kao radišni i skromni radnici, pa kad se to pročulo o njima, svagdje su bili dobrodošli i rado primani, pa će se teško i rijetko naći koji kilometar tada građene pruge koji nisu znojem natopili i žuljevima utvrdili i međimurski „štrekari“. Kad pak je potražnja te vrste za međimurskom radnom snagom počela jenjavati, oni su se okrenuli prema Americi, ali Prvi svjetski rat prekinuo je tu vezu, a poslije njega trebalo je vremena da se ta snaga ponovo probije na strana, posebno njemačka i francuska tržišta rada. Kod kuće, u Čakovcu, veliku su ulogu pritom odigrala graditeljska poduzeća; poslije Valenta Morandinija, to su, uz ostale manje, bili Kirchfeld, Ascherl i Maceković, no, i njih je Drugi svjetski rat najprije zaustavio, a potom i „dokrajčio“.
Poslije njega, u novim uvjetima koje je diktirala oštra podjela Europe, pa i svijeta, na istočni ili socijalistički „lager“ i zapadni ili kapitalistički blok, međusobno odijeljene neprekoračivom „željeznom zavjesom“, a nešto kasnije, poslije famozne „Rezolucije Informbiroa“, i njezinim ogrankom oko Jugoslavije, međimurske ogromne zalihe fizičke radne snage samo su se jednim dijelom iscrpljivale u tzv. „omladinskim radnim akcijama“ diljem države, a kod kuće u izgradnji zadružnih domova, školskih zgrada, komunalnih objekata i sličnoga također dobrim dijelom na dobrovoljnoj osnovici.
Ipak, iz više razloga nije se sve moglo prepustiti takvom načinu ostvarivanja poslijeratne „obnove i izgradnje“, kako je to zahtijevao prvi „petogodišnji plan“ na razini države, napravljen prema ruskim „pjatiljetkama“. S jedne strane potrebe gospodarskog i društvenog razvitka ovoga kraja zahtijevale su, a s druge strane mogućnosti, prije svega „kadrovske“, dopuštale su, pa je već 1946. godine, više na tradiciji,, nego na materijalnoj osnovici preostaloj poslije rata, bilo osnovano Gradsko građevno poduzeće u Čakovcu – od 1952. bit će Građevno poduzeće „Međimurje“ – s devedesetak radnika. Slijedilo je formiranje Ciglane „Naprijed“ s pogonima u Šenkovcu, Mihovljanama i Belici, zatim se stvorilo još jedno Gradsko građevno zanatsko poduzeće „Graditelj“ u Čakovcu, pa uza nj „Zanatski servisi“ – sve u javnom društvenom vlasništvu. Njihova aktivnost bila je takva da su samo u jednom desetljeću, do početka 1956. godine, u ovom kraju bile izgrađene 3.711 stambenih, 2.389 gospodarskih i 83 javne zgrade, pri čemu se ne spominju druge „stvari“ kao što su kanalizacije, regulacije rijeka i potoka, kanali, kanalizacije, mostovi, rekonstrukcije, adaptacije i tako dalje – već dobrim dijelom i izvan Međimurja. Razumije se, u takvim uspjesima graditeljske operative velik i važan udio ima i ljudski faktor, pogotovo ako se uzme da su mogućnosti tadašnje tehnike bile neusporedivo skromnije od današnjih, ali i da su „šparavni“ Međimurci i u tom smislu znali „šparati“. Rijetko sačuvani podaci govore da je, na primjer, samo GP „Međimurje“ imao prosječno 250, u punoj sezoni i više nego dvostruko toliko zaposlenih, a tako je bilo i s drugima. Koliki pak je to bio i financijski učinak za tolike međimurske obitelji, ne treba ni spominjati.
Sve je, dakle, bilo, reklo bi se - da ne može bolje. Ipak, negdje je neki crvić kopkao i iskopkao. Čini se da je najprije „politika“ – bez nje ionako nije moglo biti ništa – točnije „mlađe snage“ u njoj, prva shvatila da to što jest ne da „nije dobro“, nego da – može i mora „biti bolje“. Bez mnogo buke, pripremili su sve što je bilo potrebno i posljednjih dana listopada 1963., prije ravnih i jubilarnih pola stoljeća, prema sačuvanim izvještajima o tome i sad već samo još ponekom sjećanju, „održana je zajednička sjednica radničkih savjeta Građevnog poduzeća „Međimurje“, Zanatskog servisa i Ciglane „Naprijed“ na kojoj se razmatralo pitanje integracije ova tri kolektiva. Poslije dulje i sadržajne diskusije kojoj su prethodile svestrane analize donesen je prijedlog da se Ciglana „Naprijed“i Zanatski servis pripoje Građevnom poduzeću „Međimurje“, o čemu je već svoju odluku donijela i Općinska skupština na svojoj sjednici. Tako je od 1. listopada ove [1963. – istaknuo V.K.] godine Čakovec dobio jedno novo poduzeće koje će objedinjavanjem poslova tri dosadašnja kolektiva moći daleko više odgovoriti svojim zadacima.“ [Istaknuo V.K.]
Bio je to rođendan još jednoga međimurskoga diva, da ga ne nazovemo i „čudom“ – Građevnoga kombinata „Međimurje“! Da je to bio pun pogodak, vidi se i po tome što će mu vrlo brzo prići „Pilana“, spomenuti „Servisi“ i „Graditelj“ te „Projektni biro“, a preuzet će i Građevinsku školu kojoj su suosnivači već udruženi u njemu. Što pak je dalje bilo s njim, to nijedna povijest Međimurja neće moći ne spomenuti.

P.S. Vijest o stvaranju Građevnoga kombinata „Međimurje“ prije pedeset godina, s ciljem da može „daleko više odgovoriti svojim zadacima“, bila je istoga dana potvrđena viješću da je Kombinat već ujedinjenim sredstvima kupio opremu koje Čakovec i Međimurje dotad nisu ni vidjeli. Među njima je „nekoliko građevinskih mašina, dizalica, mješalica te kamiona i prikolica. Kupljena je i jedna dizalica za dizanje tereta do 40 metara visine.“ Prije svega pak, to je „bager“ koji „zamjenjuje 40 radnika“, a „idućeg tjedna dolazi u Čakovec“!!
Koga bi danas to zanimalo?