I nadbiskupije imaju rođendane

Upravo na današnji dan prije sto šezdeset godina, to jest 11. prosinca 1852., papa Pio IX. – velik i po drugome, ne samo po najdužem stažu na papinskom prijestolju na kojemu je bio od 1846. do 1879. – potpisao je „bulu“ (povelju) poznatu po početnim riječima izvorno na latinskome jeziku „Ubi primum placuit“. Papine bule i slični njegovi dokumenti nemaju uobičajen naslov iz kojega bi se odmah vidjelo o čemu se govori, nego se uvijek spominju samo po prvim dvjema ili najviše trima riječima. One, u ovome slučaju, znače: „Čim se svidjelo …“ i poslije njih vrlo dugačak tekst – kaligrafski rukom ispisan na pedeset stranica velikoga formata (34 x 24 cm) – počinje nastavkom prve rečenice; „… svemogućemu Bogu, koji je bogat milosrđem, na Stolicu blaženoga Petra postaviti Našu malenkost i, bez ikakvih naših zasluga, povjeriti Nam namjesničku vlast Gospodina našega Isusa Krista za upravljanje čitavom Njegovom Crkvom, Mi ne propuštamo tom najuzvišenijem zadatku, uz pomoć samoga Boga, vjerno i mudro odgovoriti ne samo skrbeći za ono što je Gospodinovu stadu korisno i spasonosno nego i uspostavljajući ono što se odnosi na brižljivije upravljanje povjerenom nam Katoličkom crkvom. Crkvenu hijerarhiju po raznim mjestima treba obnavljati ili ponovno uspostavljati i prikladnije raspoređivati prema promjenama mjesta i vremena…“ i tako je u pomalo kićenom stilu izražavanja, uobičajenom i značajnom u ono doba, malo dao naslutiti o čemu se radi.
Poslije takva uvoda Papa nastavlja da zna kako je taj hrvatski narod već tisuću godina pružao dokaze svoje vjernosti Svetoj Stolici i stoljećima bio predziđe kršćanstva, a sad je uočio da su „dragi sinovi, hrabri narodi Hrvatske i Slavonije najupornije zahtijevali da Zagrebačka crkva bude priznata sposobnom i prikladnom za uspostavu nadbiskupije-metropolije“ jer „osnovana revnošću sv. kralja Ladislava sve je više napredovala i uvijek bila visokm cijenjena i vrijedna poštovanja … i postala nadaleko čuvena, a time pristajala za metropolitansko dostojanstvo.“
Njezin je teritorij tada zauzimao „430 četvornih milja“ sa 720.000 stanovnika u 343 župama latinskog obreda. Imala je devetnaest aktivnih samostana (što, vjerojatno nije točno – V.K.), veliko i ugledno bogoslovno sjemenište, dvije javne biskupijske karitativne ustanove i niz drugih razloga koju su „drukali“za to da biskupija postane nadbiskupijom i metropolijom.
„Stoga,“ nastavio je papa, „nakon zrela razmišljanja i s posebnim uvažavanjem svojstvenih prilika hrvatskog i slavonskog stanovništva te mnogobrojnih dokaza njegove nepokolebive vjernosti u posljednjim najnemirnijim vremenima kao i sjajnih primjera pobožnosti i vjerskoga žara koji su nam pred očima, u Našoj dobrohotnosti slobodni poticajem, sigurni znanjem i puninom svoje apostolske vlasti želimo proglasiti: Zagrebačka crkva zajedno sa Đakovačko-Srijemskom, Senjsko-Modruškom i grkokatoličkom Križevačkom biskupijom(zbog neodređenosti pripaja se i Beogradsko-Smederevska sa svojim naslovnim biskupom) s dotičnim biskupima i biskupijskim teritorijima, gradovima i pripadajućim selima, župnim i filijalnim crkvama i kapelama, sa samostanima i crkvenim ustanovama, sa svim regularnim svjetovnim ili samostalnim nadarbinama, s cjelokupnim svjetovnim i duhovnim muškim i ženskim stanovništvom tih područja, sa svećenicima, nadarbenicima, duhovnicima bilo kojeg stupnja, reda ili položaja, osamostaljuje se sasvim i posve u odnosu prema metropolitanskim pravima i pravomoćnim povlasticama nadbiskupa Kaloče i Bača kao i Ostrogona.“
To je, eto, bit i vrhunac čitave povelje: biskupije Zagreb, Đakovo, Senj, Križevci i Beograd – prvotno je bio predviđen i Knin – s njima podložnim svećenstvom i vjernicima bili su izuzeti iz nadležnosti mađarskih crkvenih vlasti. Za njih je papa odmah, u istome času, osnovao posebnu, od drugih odvojenu Hrvatsko-slavonsku crkvenu pokrajinu ili metropoliju, proglašava Zagreb „metropolitanskim glavnim gradom“, zagrebačku katedralu unapređuje „na viši stupanj metropolitanske crkve“, zagrebačkom biskupu dodjeljuje naslov „nadbiskupa i metropolite“. Na kraju bule papa podrobno određuje kako će se – uz Božju pomoć i blagoslov – sve to provesti u djelo.
S obzirom ili bez obzira na to što je tadašnji zagrebački biskup Juraj Haulik tek šest mjeseci kasnije u Rimu od samoga pape primio znakove svoje nadbiskupske i metropolitske časti, papin potez perom u obliku njegova imena, stavljen na odluku o tome, presudni je trenutak pa stoga današnji dan prije sto i šezdeset godina treba smatrati danom izuzetno važnog i značajnog preporoda sedam i pol stoljeća stare Zagrebačke biskupije i rođendanom Zagrebačke nadbiskupije kojoj čestitke i iz ove rubrike!

P.S. Mnoge sam već vidio kako odmahuju rukom i čuo kako mrmljaju da je sve to unutarnja stvar Crkve, makar i „one u Hrvata“, i da se sve to ne tiče građanske, političke, svjetovne, svjetovnjačke ili „laičke“ Hrvatske, te da, povrh svega, nema nikakve veze s Međimurjem. Tobožnju potvrdu za to „nalaze“ u pisanim povijestima i „povijestima“ koje to jednostavno – zaobilaze i ne spominju.
Čitav niz činjenica i razvoj događaja – kojima se, nažalost, ne možemo ovdje podrobnije baviti – ipak govore drugačije. Treba, naime, spomenuti da je u prvih sedam i pol stoljeća prošlosti „Crkve u Hrvata“ bilo više pokušaja da se ona osamostali i oslobodi od podložnosti „Crkvi u Mađara“ koja se nikad i ni u kojem smislu nije smatrala odvojenom od „građanske“, „političke“ i slične Mađarske. A ona, ta Mađarska, još je od sv. Stjepana u X. stoljeću imala kralja s uglednim naslovom „apostolski“ koji je prelazio ne samo s oca na sina nego i s Arpadovića na Jageloviće, a s ovih na Habsburgovce koji, doduše, jesu bili carevi, ali su bili i (mađarski!) „apostolski kraljevi“ i kao takvi uživali poseban ugled i u svijetu, ali i kod Svete Stolice. Sretna je okolnost bila da je ban Jelačić u najpogodnijem času, 14. siječnja 1850., svojom notom mladomu Franji Josipu (I!) aktualizirao molbu („na koljenima“!) Hrvatskoga sabora (još!) od 10. listopada 1845., pa je sve završilo kako je naprijed prikazano.