I najveće čeka samo - kraj!

Prije devedeset godina dogodilo se da su u vremenskom razmaku od nepuna dva tjedna umrla dva velikana svjetske povijesti: jedan od najvećih teoretičara i praktičara najžešće diktature i drugi, njegova suprotnost: najdosljedniji zagovornik demokracije valjda svih vremena. Sve o njima može se lako i brzo naći u mnogim knjigama, pa se zanimljivijim čini vidjeti kako su tadašnje međimurske novine o njima obavijestile svoje čitatelje koji, osim njih, još nisu imali drugih sredstava „javnog informiranja“. Bez komentara, dakle:
Umro crveni car – Ljenjin.
Dne 22. januara, 1924. umro je nedaleko Moskve predsjednik ruske sovjetske republike Ljenjin. Rodio se 23. aprila 1870. u Simbirsku u istočnoj Rusiji, te je prema tomu imao točno 53 godine i 9 mjeseci. Svršio je gimnaziju i nekoliko semestara prava dok nije bio prognan u Sibir radi svoga revolucionarnog rada. U Sibiru je proboravio više godina na obalama rijeke Lene (stoga je sebi i uzeo za književne radove ime „Ljenjin“). Iz Sibirije je pobjegao i dao se posvema na rad u komunističkoj stranci. Boravio je najvećim dijelom u Švicarskoj, odatle je pisao spise, propagandističke brošure i letke, stalno podržavao vezu s ruskim revolucijonarcima i čekao na – svoj čas.
God. 1917. su ga njemačke vlasti u plombiranom vagonu zajedno sa Trockim otpremile u Rusiju, da sudjeluje u revoluciji, nadajući se od toga velikim koristima za Njemačku. Ljenjin je poveo borbu protiv carskoga režima pa protiv energičnoga i po njegovu mišljenju slaboga Kerenskoga, da uspostavi vlast boljševika boreći se za njihovo uzdržanje bezobzirnim sredstvima.
Lenjin je bio mozak i duša ruske revolucije, pak se mora tek vidjeti, ne će li vodstvo ruske komunističke stranke, teško osjetiti ovaj gubitak iako Ljenjin ima nasljednika u Kalinjinu, Kamenjevu, Zinovjevu i drugima.
Wilson umro.
Početkom prošlog tjedna stigle su vijesti iz Washingtona, da je bivši predsjednik Sjedinjenih Država u Americi Wilson ozbiljno obolio. U početku se držalo, da stvar nije opasna, pa nije ni pozvan kućni liječnik, koji je bio negdje na putu. Kad se međutim bolest pogoršala, pozvan je liječnik, koji je naredio Wilsonu, da smjesta legne u krevet. To je bilo u srijedu. U četvrtak se stanje pogoršalo, uslijed čega je izdan bulletin, da je njegovo stanje beznadno, a u nedelju je stigla vijest, da je Wilson umro.
Thomas Woodrow Wilson se rodio 28. decembra 1855. u Stauntonu , u državi Virginiji. Otac mu je bio presbiterijanski svećenik. Nakon svršenih nauka na sveučilištu, posvetio se najprije advokatskom zvanju, a kasnije postao je sveučilišnim profesorom i uz to počeo se baviti i sa politikom, pridruživši se demokratskoj stranci. Godine 1912. bi izabran za predsjednika Sjedinjenih Država. Kao takav je, usprkos oštroj opoziciji stao da provodi svoje reforme i obećanja, koja je dao biračima. Uza svu žestoku optužbu sa strane njegovih protivnika, osobito Roosevelta bio je g.1916. po drugi put izabran predsjednikom. Za rata ističe svoje ideale:Ravnopravnost medju narodima i potpuno pravo samoodredjenja. Osvaja za te svoje ideale američki narod, koji nagovori, da stupi u rat protiv Njemačke, dobiva pravo, da (prvi predsjednik Sjedinjenih Država) napusti američko tlo i sudjeluje na mirovnoj konferenciji u Parizu i tu pred zakopčanim, lukavim, intrigantskim diplomatima staroga svijeta razvija svoje ideje i ne uspijeva, izigran od svojih protivnika, doživljuje tragičnu sudbinu, ne uspjevajući da dovede do pobjede svoje velike ideje.
Svojim je mesijanskim istupom za vrijeme rata i poslije rata osvojio duše cijeloga napaćenoga svijeta, koji je zajedno s njime razočaran sebičnom borbom prljavih interesa, koji su još jednom pobijedili pravdu, još jednom, ali ne i konačno.
Intervencija Wilsonova donijela je dakle dvije glavne koristi čovječanstvu: skratila je svjetski rat i svijetu je spasila slobodu i oslobodila ga germanskog apsolutizma.
Osim ovih dviju koristi podigao je Wilson cijenu malim narodima, kojima je priznao samoodređenje i slobodu. Radi toga spominjat će se Wilsonovo ime dok bude svijeta i vijeka, a narodi povodom njegove smrti kliču: Slava Wilsonu!

P.S. Mogao sam zapravo sve preokrenuti pa ovaj „P.S.“ iznijeti kao glavni tekst, a „tavarišča“ Lenjina i „mistera“ Wilsona – otkad ih već nema?! – strpati ovamo. No, zbog odnosa u dužini tekstova, a možda još više zbog nerijetkih izjava čitatelja da se glavni tekst često pogledom samo preleti, a „P.S.“ se uvijek (??) čita, neka tako i ostane.
„Vincekovo“, dakle, koje je prošloga tjedna bilo na različite načine proslavljeno, vinogradarima je dobar razlog za dobru volju: doduše, „s kapa je ne teklo (je ne melo kaj!), ali nada u dobru godinu – zašto ne?! No, malo tko zna za jedan ne baš veseo jubilej. Naime, 1889. godine, prije ravnog stoljeća i četvrt, pojavila se i ovdje nevolja koja još uvijek, barem ljeti, ne daje vinogradarima mirno spavati. O njoj je u čakovečkoj crkvenoj kronici davni – pokoj mu vječni! – fratar zabilježio:
„1889. – Po prvi put opažena je na međimurskim bregovima peronospora koja pustoši trsje ,ali srećom pronađen joj je lijek. Premda je vrlo skup i makar se njegovom primjenom nevolja ne može potpuno ukloniti, ona se može barem ublažiti. No, veće zlo prijeti da će vinogradima nanijeti potpuno uništenje; to je tako zvana filoksera koja već odasvud nadire.“
Namjerno objavljujem to s malim zakašnjenjem: za proslavu „jubileja“ još ima vremena, a zašto nekomu kvariti „Vincekovo“!?