I NOVINE IMAJU SVOJE SUDBINE

Županijske novine – „najčitanije u Hrvatskoj“ – koje čitatelj ovoga teksta drži u ruci navršavaju i obilježavaju punih šezdeset godina stalnoga i neprekinutoga izlaženja, i to se već poduže vidi po odgovarajućim oznakama na njihovim stranicama. U vrijeme u kojem i mnogo jače i dugovječnije novine posustaju pod teretom različitih kriza, takva jubilarna obljetnica vrijedna je posebne pozornosti i priznanja, a svakako i želje da slavljenik i dalje tako uspješno prolazi kroz sve moguće „scile i haribde“ za koje se nikad unaprijed ne zna kad se i gdje mogu iznenada pojaviti, pa i najsigurnije putnike kroz prostor i vrijeme „uspješno“ namamiti u neizbježivu propast.
Isticanje takvoga jubileja zaslužuje da se znaju i njegovi početci koji su, iskustvo potvrđuje, iz različitih razloga najprije zaboravljeni, a potom ostali nepoznati. Stoga danas već malo tko zna da su se prve novine namijenjene Međimurju i Međimurcima te s njihovim imenom („Medjimurje-Muraköz“) pojavile već 1884. godine s namjerom i zadatkom da ih odnarode. Kad je propala vlast koja je za njih brinula, pojavljivale su se novine koje su iz različitih razloga bile ponekad i vrlo kratkoga vijeka. Čak i poslije Drugoga svjetskoga rata, kad je društveni poredak bio temeljito izmijenjen, pri čemu je velika uloga bila povjerena i promidžbi preko novina jer drugih sredstava javnog informiranja zapravo još nije ni bilo, prvi se „list Narodnog fronta grada Čakovca, kotara Čakovec i Prelog“ pod nazivom „Novo MEĐIMURJE“ pojavio tek u ožujku 1950. Uređivao ih je „redakcioni odbor“, odgovorni urednik bio im je Ignac Lovrenčić, a i bez obzira na nedostatak bilo kakvoga uvodnog obrazloženja, očito je da su prva tri broja bila posvećena samo predizbornoj kampanji uoči izbora za beogradsku Narodnu skupštinu. Jednako je tako kampanjski bio i četvrti broj koji je, kao „glasilo Narodnog Fronta za grad i kotar Čakovec te kotar Prelog“ datiran u Čakovcu 2. studenoga 1950., opet neposredno uoči izbora za Sabor Narodne Republike Hrvatske. Bilo je to punih osam mjeseci poslije onih prvih, pa nije čudno što list ima drukčije oblikovan naslov i pogrešnu numeraciju („Broj 3“ !), nema „redakcionog odbora“, a kao „odgovorni urednik“ označena je Marija Horvat. (Čini se ipak da je izašao još neki broj za koji se zasad ne zna.)
Nisu nam poznata razmišljanja o tome nadležnih i odgovornih „rukovodećih“ ljudi u Međimurju i izvan njega, ali očito nije bilo bez značenja stalno naglašavanje „grad pa kotar jedan i drugi“ ili „grad i kotar jedan pa kotar drugi“, pri čemu se zna gdje je oduvijek bilo središte „međimurskoga svijeta“. Upravo zato, ne iznenađuje što se relativno brzo, već 15. travnja 1952., pojavio „list Narodnog fronta kotara Prelog“ pod simboličkim nazivom „MEĐIMURSKA RAVNICA“ jer „nekoliko riječ uz prvi broj“ (na pola stranice!) potvrđuje malo prije spomenute odnose. Vlasnik i izdavač bio mu je Kotarski odbor NF-a, za list je odgovarao i uređivao ga „Redakcioni odbor“, a glavni urednik bio je Stjepan Remenar. Uz cijenu od 8 (osam!) dinara, list je redovito izlazio 1. i 15. u mjesecu s člancima koji nisu bili samo kampanjski u političkom smislu.
Onda se 5. lipnja iste 1952., upravo na današnji dan prije šezdeset godina, ne baš neočekivano pojavio „list NF [Narodne fronte] grada i kotara Čakovec“ pod nazivom „MEĐIMURJE“. Vjerojatno treba među povijesno-umjetničke rijetkosti ubrojiti slučaj da jedan vrstan umjetnik vlastitim rukama izrezuje markantno stilizirana slova za naziv novina kao što je to učinio čakovečki slikar Ladislav Kralj Međimurec. Sam je ispričao, sjećam se, kako su ga naslovi novina, ispisani ponekad već istrošenim ili oštećenim standardnim tiskarskim slovima, podsjećali na nekadašnje „MURAKÖZ – MEGYIMURJE“, „MEDJIMURSKE NOVINE“ i neke druge iz predratnih, međuratnih i ratnih vremena te „iritirali“ i već samim tim odbijali od čitanja, a „MEĐIMURJE“ jednako kao i Međimurje, i u pjesmi hvaljeno „kak si lepo ravno“, valjda zaslužuje naslov po kojemu će biti zapamćeno i privlačno.
U podužoj „uvodnoj riječi“, na čitavoj trećini stranice velikog formata, u ime „redakcionoga kolegiuma“ glavni urednik Juraj Lajtman – rodom iz Nedelišča, već više od pola stoljeća ne živi ovdje, pa njegove zasluge oko „MEĐIMURJA“ ne pripadaju njegovim ovdašnjim ni starijim ni mlađim imenjacima i prezimenjacima! – osvrnuo se na tešku prošlost ovoga kraja i na sveopći preokret koji pokreću pobjedničke snage u narodnooslobodilačkoj borbi. „Uopće tempo života u Medjimurju mnogo je brži i pun svakodnevnim zanimljivostima i problemima,“ piše urednik u njemu. „Politički događaji u svijetu, u Jugoslaviji, – naročito u Međimurju toliko su obilni, munjeviti, raznoliki, da sami nukaju svakog čovjeka, da ih prati. Događaje u zemlji pratimo preko štampe, radia, a za događaje u Međimurju nedostaje nam list, koji bi nas obavještavao o događajima, problemima i zanimljivostima u Međimurju. Zato inicijativu N. F-e za izlaženje lokalnog lista pozdravljamo.“ Spomenuo je „pokušaje poslije oslobođenja, da se izdaje list, (izašao je samo za neke narodne praznike), ali se nije uspio učvrstiti“, no i sadašnjim zlogukim prorocima „mi odgovaramo: „nemamo velikih materijalnih sredstava, ali imamo čvrstu volju, koja će uz Vašu suradnju uspjeti.“
U takvom ozračju i odlučnosti, list je izlazio „svakih 15 dana“ i na temelju cijene od 6 dinara već je izračunata „pretplata do konca godine 84 Din.“. No, apsolutno je nevjerojatno da „redakcioni kolegium“ i glavni urednik nisu znali „što se iza brda valja“.

P.S. Eto, iako rijetko kada i rijetko komu, ali ponekad se dogodi i to onomu tko se – kako se obično kaže, a u ovom slučaju i jest tako – najmanje nada. Drago mi je što se i ja mogu pohvaliti jednim jubilejom. Naime, kad je prije sedamnaest godina te dva mjeseca i četrnaest dana, točnije 22. ožujka 1995., u ovom tjedniku, tada još jedinomu u Međimurju, člančićem „Prošlost na papiriću“ bila započeta kolumna „Sitnice (ne) čine povijest“, nitko – za sebe znam, a za druge sa svom sigurnošću pretpostavljam – nije slutio da će oni koji je, navodno, redovito čitaju (vedra ili smrknuta lica?!) upravo pred sobom imati čak devetstoti (900.) članak iz toga niza!! Možda se varam za jedan ili dva na više ili manje, ali kad bih im pribrojio i druge tekstove koji su mi objavljeni u tom listu – druge ne računam – njihov bi se broj povećao za još priličan broj manjih i većih desetica, ali nemam niti vremena niti volje za takvo „sitničarenje“. Mjesto toga, zadovoljan sam ako time mogu nekomu proširiti poznavanje povijesti na koju ima pravo – i dužnost – biti ponosan.