I RATOVI – POGOTOVO SVJETSKI – IMAJU JUBILEJE

Za šest dana navršit će se ravnih sedamdeset pet godina od početka najvećega i najstrašnijega rata u čitavoj povijesti ljudskoga roda. Najveći je ne po dužini - trajao je samo šest godina i jedan dan, a povijest zna, naprimjer, za “tridesetogodišnji” (1618.-1648.), pa i “stogodišnji” rat (1337.-1453. s prekidima i više od sto) - nego po svojoj proširenosti. Zahvatio je, naime, šezdeset jednu od ukupno šezdeset sedam tadašnjih država, a ratne operacije bile su vođene na područjima četrdeset država na svim kontinentima, pa s pravom nosi “svjetsko” ime. Atribut pak “najstrašniji” zaslužuje ne samo po troškovima i šteti koju je uspio prouzročiti - dovoljno je sjetiti se jedne jedine atomske bombe i sudbine japanskoga grada Nagasakija - nego mnogo više po tome što je za nj bilo mobilizirano sto deset milijuna ljudi, što je rat životom platilo pedeset pet milijuna osoba, a povrh toga, ranjeno ih je bilo trideset pet milijuna, mnogi s teškim i trajnim posljedicama.

Bio je to Drugi svjetski rat, u povijesti definiran kao vojni sukob (a uvelike je prešao vojne okvire!) između članica Osovine ili Trojnoga pakta - Njemačke, Italije i Japana te njima pridruženih manjih sila - i Saveznika među koje su se ubrajali Sovjetska Rusija, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Francuska, Kanada, Australija, Južnoafrička Republika, države Latinske Amerike i druge. Prve njegove zametke treba tražiti u nezadovoljstvu pobijeđenih u Prvom svjetskom ratu i teško kažnjenih Versailleskim mirovnim ugovorom, u prvom redu Njemačke. Osim drugih posljedica, ono je 1933. godine tamo dovelo na vlast Nacionalsocjalističku njemačku radničku partiju. Njezin vođa Adolf Hitler odmah je lako našao saveznike u jednako ratobornim i revizionistički raspoloženim vođama Japana i Italije koji su samo čekali iskru. 

U takvim okolnostima, 1936. godine Hitler je sklopio savez s Italijom (Osovina Berlin-Rim), pa s Japanom (Antikominternski pakt), što se na kraju povezalo u tzv. Trojni pakt Berlin-Rim-Tokio. Usporedno s tim, osim brzog naoružanja, događalo se koješta što se može smatrati prethodnicom konačnog izbijanja rata: Japan je osvajao Kinu, Italija je okupirala Etiopiju (kasnije će i Albaniju), a Njemačka je anektirala Austriju, zatim si pripojila Sudetsko područje i zaposjela Češko-moravski protektorat koji je nastao nakon osamostaljenja Slovačke.

Dok na sve to Saveznici nisu ozbiljnije reagirali, Hitler je pojačao svoj zahtjev prema Poljskoj za dobivanje Gdanska (Danziga) i obalnog pojasa uz Baltičko more, što je ova odbila. Potom su Nijemci, obukavši svoje vojnike u poljske uniforme, inscenirali napad na jednu svoju manju postrojbu na granici te odlučili zaštititi se. To je, dakle, bio neposretan povod za ono što će se vrlo brzo proširiti u rat svjetskih razmjera. Počelo je 1. rujna 1939., prije zore: u 4:45 sati njemačka je vojska bez najave rata prešla granicu Poljske i, zahvaljujući motoriziranim jedinicama i zrakoplovstvu, brzo napredovala u njezinu unutrašnjost. Bio je to nov način ratovanja koja će u povijest i teoriju rata ući pod nazivom Blitzkrieg - munjevit rat. To je konačno pokrenulo i drugu stranu - valjda je ipak uvidjela da je “vrag šalu zel”! - pa su Velika Britanija, Francuska, Australija i Novi Zeland 3. rujna uzvratili objavom rata. Pošto se Italija već prvoga dana rata proglasila nezaraćenom silom, 5. rujna su i Sjedinjene Američke Države ponovile izjavu o svojoj neutralnosti, ali je sljedećega dana Južnoafrička Republika objavila rat očitom agresoru, a Kanada je to učinila još dva dana poslije nje. Ipak, ni to ni objava Velike Britanije i Francuske  o blokadi Njemačke nije ovoj smetalo da već 16. i 17. rujna razori Varšavu i za sljedećih deset dana slomi svaki otpor u njoj.

No, tada se događalo još nešto spomena vrijedno. Na dan razaranja Varšave daleko na istoku vojska Sovjetskoga Saveza prešla je poljsku granicu i brzo zaposjela Ukrajinu ii Bjelorusiju, što će mu Hitler odobriti i potvrditi sporazumom o demarkacijskoj crti, potpisanim u Moskvi već 28. istoga mjeseca.

Tako je prošao prvi mjesec Drugoga svjetskoga rata koji još nije stigao pokazati svoje pravo lice. No, ni do toga nije bilo daleko.

P.S. U vrijeme u kojem se mnogo radi na čuvanju naše autohtone jezične baštine, pa se postižu i takvi uspjesi za kakav sam kratko čestitao u prethodnoj Sitnici, prosječan Međimurac raduje se i drugim i drukčijim dostignućima. Jedno od njih je i “projekt Eco Heritage Task Force”, kako se čita u novinama, koji je uspješno završio i treba ga pohvaliti. Samo - bi li čitatelj te vijesti, koji nema engleski rječnik ni u glavi ni u džepu, smio znati WHAT IS THIS ECO ECC, kaj bu znal kaj oče pofaliti? Na odgovoru unaprijed THANK YOU!