I to je bila „kampanja“!

I drugi krug izbora za trećega prvoga čovjeka u našoj državi, to jest njezinoga Predsjednika, ostaje sve dalje iza nas. Ono „trećega“ naglašavalo se i još se uvijek toliko puta ponavlja kad treba i kad ne treba da bi se moglo očekivati kako će to postati njegov stalni atribut, pa se ne bi trebalo čuditi ako se i on sam, recimo pošto je izgovorio propisanu prisegu na zavjernici svjesno ili zabunom potpiše „Predsjednik III.“. (To bi još uvijek bilo logičnije nego carsko-kraljevski Franjo Josip von Habsburg ili Aleksandar Karađorđević, koji koliko su bili prvi toliko su ujedno ujedno bili i jedini i posljednji)
Život se polako vraća u normalu, pa javnosti gotovo nedostaje ona buka koja je preko noći prestala i iz koje se prije toga lijepo saznavalo i ažurno „saznavalo“ što ovaj kandidat jest (bio) a što onaj nije (bio), ili što jedan hoće a drugi neće. U međuvremenu dok se i to malo pomalo zaboravlja, vrijedi podsjetiti na nešto što se dogodilo 1925. godine uoči izbora za narodne poslanike u Narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
U središtu događaja bio je Stjepan Radić, o kojemu je dovoljno spomenuti da je sa svojom Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom (HRSS) bio u oštroj oporbi prema beogradskom režimu i za kojega se mislilo da je u inozemstvu zbog političkog i fizičkog progona.
Zagrebačka je policija potkraj 1924. godine dulje vrijeme potajno ali strogo nadzirala tzv . Prpićevu palaču u kojoj su stanovali Stjepan Radić te njegov zet, politički istomišljenik i suradnik August Košutić. Pratila je kretanje Radićeve obitelji i njegovih pristaša, i uvjerila se, da je u baš toj palači još uvijek centar Radićeva političkog djelovanja. Zato je sumnjala da se i sam Radić krije u njoj, a radi zavaravanja vlasti namjerno širi vijesti da je u inozemstvu.
Kad je policija na samu Novu godinu , u srijedu 1. siječnja 1925., od „viših vlasti“ dobila nalog za provođenje najstrožih mjera protiv HRSS-a i ušla u Prpićevu palaču, bila je sigurna da će u njoj zateći Radića, ali usprkos pomnoj pretrazi nije ga našla. Ako se tu i krio, činilo se da je iste noći, doznavši na vrijeme da će biti uhićen, pobjegao iz zgrade sa stražnje strane. Međutim je policija saznala da je jedan radićevac iz Virovitice, po zanimanju zidar, više dana bio u Radićevu stanu i nešto pregrađivao, i to je uzela kao sigurnu potvrdu za sumnju, da Radić nije pobjegao iz Zagreba, nego da se i dalje nalazi u toj zgradi. Zato je u nedjelju na večer odlučila tu zgradu u ponedjeljak još pomnije pretražiti uz pomoć jednog inženjera građevinara koji je trebao pregledati i provjeriti sve zidove, a naročito one u stanu Stjepana Radića i njegove kćerke, udate za inženjera Košutića.
Nešto prije deset sati čitava je zgrada naglo bila opkoljena brojnim policajcima tako da više nitko nije mogao iz nje izaći. Viši policijski službenik Horvat sa zapovjednikom straže Pavlović i više naoružanih policajaca imali su zadatak ući u stan inž. Košutića. Druga grupa pod vodstvom Czeisbergera imala je nalog pretražiti stan samoga Radića, Zetković je trebao pretražiti stan vlasnika zgrade Prpića, a dr. Bogdanović tavan.
Kad je Pavlović sa svojom grupom pokucao na vrata stana Radićeve kćeri, ona im nije htjela odmah otvoriti izgovarajući se da je sama u stanu, pa nema nikakve garancije da će postupak biti u redu i zato traži prisutnost svjedoka. Kad se javio inženjer, ona ga je odbila jer ga ne pozna. Konačno je pod prijetnjom da će policija silom ući otvorila vrata i odmah se vidjelo ne samo da je tu i bivši narodni zastupnik Pavle Radić nego i da su na stolu tri šalice za čaj – dovoljno za sumnju da je tu i netko treći kojemu je gđa Košutić svojim oklijevanjem omogućila skrivanje ili bijeg. Sumnju je pojačala i njezina očita uzrujanost, pogotovo kad je inženjer počeo premjeravati zidove, a u zahodu našao opeke kojih kod ranijih premetačina nije bilo.
Konačno je u Košutićevoj spavaćoj sobi, kad je odmaknuo širok umivaonik, policajac nogom udario o zid i začuo zvuk šupljine. I udarac sabljom to je potvrdio. Pogledavši bolje opazio je tapetama pažljivo prekriven i jedva uočljiv rub otvora u zidu. Pošto je odmaknuo poklopac, u tajnoj prostoriji ukazale su se Radićeve noge u papučama; on je sam ležao na strunjači. Policajac ga je pozvao riječima „Ajde, ajde g. Radiću,“ i onda ga za noge izvukao iz skrovišta koje je bilo napravljeno pažljivom pregradnjom spremišta za drva pripremljena za loženje. Bio je u početku uzrujan, ali se brzo snašao – nije mu to bilo prvo uhićenje – pa je primijetio: „Evo me, sad me imate.“ Potom je počeo prosvjedovati vičući da je to divljaštvo, protuzakonito i slično, no uzalud. .
Razumije se, Radić je odmah bio službeno uhićen. Kad mu je to bilo rečeno, zatražio je pismeni nalog za uhićenje i premetačinu, i to je , također se razumije, već bilo spremno da mu se uruči. Dopušteno mu je bilo samo da se presvuče – dotad je bio u trošnom odijelu uprljanom, zapravo prašnjavom od provlačenja kroz tijesan otvor skrovišta i neizbježivoga valjanja po podu. Za to vrijeme više detektiva „očistilo“ je to skrovište i izvuklo je iz njega više njegovih spisa koji su također bili odmah zaplijenjeni.
Kad je trebao biti prevezen u na policiju, njegova supruga zatražila je da ide s njim. Tamo je odmah bio priveden k šefu policije pred kojim je napisan zapisnik o svemu što se dogodilo, ali ga on nije htio potpisati. Potom je bio odveden u zatvor, a navodno „važnije stvari nađene kod Radića“ – a što u takvim okolnostima kod njega nije bilo važno? – bile su još iste večeri otpremljene u Beograd.
Sve se to dogodilo podaleko od Međimurja. Ipak: tadašnje „glasilo seljačke i građanske demokracije“ Čakovcu smatralo je potrebnim iscrpno i krajnje zlurado obavijestiti Međimurce – u ogromnoj većini pristalice Radića i njegova HRSS-a!!!