I turizam ima svoj početak

One koji to pamte –svakog ih je dana sve manje – pokušavam ukratko podsjetiti, a one koji to ne znaju – svakog ih je dana sve više – pokušavam još kraće dati na znanje „sitnicu“ da poslije Drugoga svjetskoga rata, prije nepunih sedam desetljeća, prilike u svijetu općenito, a u našem dijelu toga svijeta posebno, bile su u svakom smislu do neprepoznatljivosti drukčije od ovih s kojima sad „imamo posla“. Danas smo u miru i slozi s čitavim svijetom, a s dobrim dijelom Europe čak smo i u Zajednici, tada pak i nehotice našli smo se uza samu jasno i oštro izraženu granicu – na njenoj istočnoj strani – između „Zapada“ (truloga, buržujskoga itd., pa zato) ovdje nimalo poželjnoga, i „Istočnoga bloka“ (naprednoga, revolucionarnoga itd.) na kojemu je bila svjetska pa i naša budućnost. No nije trebalo dugo čekati da jedna „Rezolucija Informbiroa“ uspostavi još goru, strožu i krvaviju granicu između tadašnje Jugoslavije i ostalih komunističkih država, pa je njena, ne samo ideološka, nego još više politička i gospodarska izolacija bila svestrana i potpuna.
U takvim okolnostima i uvjetima turizam, posebno onaj pravi, „devizni“, u našem je kraju bio nepoznat. Svodio se samo na tranzit manje ili više nepoželjnih, čak i sumnjivih stranaca, pa ga zapravo nije niti bilo. Trebalo je vremena, i to ne malo, ali je na kraju i ono učinilo svoje: napetosti su počele popuštati, mišljenja se ublažavati i uvjerenja mijenjati, pa su se šezdesetih godina prošloga stoljeća i turizmu počela vrata sve šire otvarati. Tako je i tzv.„Društveni plan“ Općine Čakovec – jedne za čitavo Međimurje! – u 1964. godini predvidio da će se „osobita pažnja posvetiti razvitku turizma koji bi u daljoj perspektivi mogao zauzeti važno mjesto u privredi Međimurja. Toj privrednoj grani posvećena je veća pažnja nego ranijih godina obzirom na izvanredne mogućnosti njegovog razvoja: otvoren prijelaz (granice, V.K.) kod Letinjskog mosta pogoduje razvoju tranzitnog turizma, a izvanredni prirodni uvjeti pogodni za lovstvo, omogućuju razvoj lovnog turizma“.
Takvo shvaćanje te važne grane privrede uvelike će utjecati i na druge djelatnosti, pa se tako – upravo zbog turizma – predviđao porast prometa samo u međimurskom ugostiteljstvu za 11,6 i u trgovini za 9, a broja zaposlenih u društvenom sektoru čak za 14 postotaka. Izravno ili neizravno, u vezi s njim je i prvi asfalt u Međimurju – na cesti od Čakovca do Murskoga Središča – zatim izgradnja rekreacijskog centra u Balogovcu i 50-metarskog bazena u Čakovcu, a u „i tako dalje“ bili su i „svi pripremni radovi za izgradnju hotela u Čakovcu“. U skladu pak sa svim tim „u narednom periodu također trebalo bi se izvršiti i osnivanje Turističkog društva“ s posebnim zadacima za djelovanje u tom smjeru i na tom području.
Zagovaratelji svega toga očito nisu spavali. Samo desetak dana nakon objavljivanja nacrta – tek nacrta! – takvog Društvenoga plana, već 8. veljače prije ravnih pedeset godina, bila je održana osnivačka skupština Turističkog društva u Čakovcu. Na njoj je predsjednik inicijativnog odbora za to Đuro Benko nazočne ukratko upoznao s turizmom kao važnom granom privrede u svijetu, a zatim je pročitan referat o perspektivama koje ta novost ima u ovom kraju. Nedvojbeno je da on, taj kraj, sa svojim prirodnim, povijesnim, kulturnim i drugim osobitostima može biti zanimljiv strancu i u turističkom smislu. Već dosadašnja iskustva pokazuju da će, barem za neko vrijeme, najprimamljiviji biti lovni i tranzitni turizam, ali da ne treba propustiti „šanse“ koje mu nude, na primjer, čakovečki Stari grad, vinogradi gornjega Međimurja, tipična ravničarska naselja donjega Međimurj, prirodni ambijenti na obalama Mure i Drave, zatim folklor,predmeti kućne radinosti, pjesme i običaji, a svakako ne na posljednjem mjestu i ponuda na domaćem jelovniku u krutom i tekućem obliku i još podosta toga.
No, usprkos svemu tomu, naše je područje potpuno nespremno za sve veći priljev stranih turista: na primjer, ugostiteljskih objekata nema dovoljno, a i oni postojeći ne odgovaraju potrebama suvremenih turista koji s pravom traže i određeni standard. Najveći pak su problem prometnice – ceste bez asfalta, a i „šodrane“ neredovito i nedovoljno održavane. Doduše, turističko društvo ne može samo riješiti sve takve probleme i potrebe, ali može i mora biti pokretač ili barem jedan od pokretača onih djelatnosti koje će, radi općega dobra i napretka, pridonositi razvijanju i unapređivanju turizma.
Rasprava koja je uslijedila dala je više korisnih prijedloga, među ostalim i o „omladinskom“ te o „rekreativnom“turizmu radnika, pa će se na temelju svega sastaviti plan rada Društva. Prihvaćen je i pravilnik o pravima i dužnostima njegovih članova društva u kojem su zacrtana prava i dužnosti članova te zadaci koje oni moraju ostvariti. Na kraju su izabrani Đuro Benko za predsjednika i Upravni odbor od 18 članova.

P.S. Nesporno je i neosporivo da se pod ovdje spomenutim imenom Turističkog društva u Čakovcu krije ono što će u tijeku vremena biti, a i danas je, Turistička zajednica Međimurja. Jednako tako i da je Turističko društvo – danas čak i Zajednica! –Čakovca moglo nastati dosta-dosta kasnije. Hoće li, dakle, Međimurska zajednica obilježiti nekako taj svoj jubilej koji joj ovim putem čestitam, ne znam dok to pišem, no, odavno sam čuo da će ga kao svoj proslaviti – Čakovečka! Na čast joj!