I ZAGREB JE DOBIO – SVEUČILIŠTE!!

Kad bi me netko pitao koliko mladih općenito ili makar samo iz Međimurja studira na nekom od mnogih - ne usuđujem se pogađati ni desetice, a kamoli jedinice! - fakulteta, akademija, visokih i viših škola te drugih organizacijskih jedinica samo nama najbližega Sveučilišta u Zagrebu, našao bih se u ne maloj zabuni i na kraju morao priznati da ne znam, ali i da - sebi i drugima za utjehu - ozbiljno sumnjam da to itko točno i sigurno zna. No, moglo bi se, obrnuto, i nekoga od tih mnogih, ne samo sadašnjih, nego i onih (ne)davno bivših sveučilištaraca pitati što zna o prošlosti, sve tamo do postanka toga sveučilišta kojim se “štimaju” - što ne bi bilo baš bez svake veze jer i u svijetu ugledu takvih ustanova ne malo pridonosi i njihova svakako uspješna starost, dugotrajnost, tradicija, povijest ili kako se god to nazvalo. Povod za to mogao bi biti podatak da je Sveučilište u Zagrebu bilo svečano ovoreno 19. listopada 1874., to jest, upravo prije lijepih i, običava se reći, okruglih sto četrdeset godinica.
Razumije se, ono nije iznenada palo s neba niti se to dogodilo bez duge pretpovijesti koja seže daleko u prošlost i obuhvaća visoko školstvo na čitavom prostoru hrvatskog naroda. Najstariji poznati podaci o tome govore da je na kraju XV. stoljeća, točnije, 8. prosinca 1495., već postojeći dominikanski “studij” u Zadru bio uzdignut u red europskih “studia generalia” s priznatim mu sveučilišnim pravima i povlasticama. U kontinentalnom dijelu Hrvatske službenim početkom zagrebačkoga Sveučilišta smatra se odluka kralja Leopolda I. - nama poznatoga i po drukčijim postupcima - kojom je 23. rujna 1669. ponovio spomenuti slučaj, pa također već postojeću isusovačku akademiju u Zagrebu uzdignuo na stupanj punopravnoga sveučilišta kakva su bila i drugdje u Europi. Samo malo zatim, bula pape Klementa X. od 3. travnja 1671., koju je isti Leopold I. prihvatio i potvrdio 23. siječnja 1674., učinila je isto sa studijem u pavlinskom samostanu u Lepoglavi i dala mu pravo podjeljivanja akademskih časti, osobito doktorat filozofije i teologije. (Ti su crkveni redovi imali i druge, naročito srednje škole i stekli neprocjenjive zasluge za naše školstvo, ali to nije tema ovoga članka.)
Težak udarac tim školama 1773. godine zadalo je ukinuće Družbe Isusove, tj., isusovaca ili jezuita. Ipak, svjesna njihove uloge u tadašnjem sustavu školstva, carica Marija Terezija ubrzo je, već 8. listopada 1773., posebnim uputstvom dijecezanskim biskupima povjerila obvezu neka se pobrinu za nastavno osoblje na tim, tada već bivšim, isusovačkim akademijama, kako bi se nastava u njima mogla kad-tad nastaviti. Zadatak je zagrebački biskup Josip Galjuf tako ozbiljno shvatio i riješio da je uistinu već 1. prosinca iste 1773. mogao započeti redovit rad na većini škola koje su bile pogođene tim ukidanjem, posebno na tamošnjem teološkom i filozofskom fakultetu s dvjesto studenata. Premda nije bila u njegovoj nadležnosti, nego izravno pod kraljevskim vijećem, biskup se jednako pobrinuo i za tadašnju političko-kameralnu školu, osnovanu u Varaždinu, ali ubrzo premještenu u Zagreb u kojem je bila zametak budućega pravnoga fakulteta - da se sad i ovdje ne bavimo njegovim daljnjim transformacijama, ne samo u organizaciji, nego i u samom nazivu sve do sredine XIX. stoljeća, kad će postojati i djelovati kao Pravoslovna akademija.
Za svo to vrijeme u Hrvatskom saboru jačaju i rastu želje, nastojanja i zahtjevi za to da pojedinačni fakulteti, akademije i studiji budu ujedinjeni u cjelovito i punopravno hrvatsko sveučilište. Saborski zaključak i zahtjev za to 1790. godine nije prošao na zajedničkom saboru u Pešti - treba li reći zašto i kako? - jednaka je sudbina dočekivala i sve duge pokušaje, čak i onaj 1861. godine, već poslije pada apsolutizma, usprkos zalaganjima uglednika i donatora poput J. J. Strossmayera i mnogih njemu sličnih. Tek poslije Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. i njezine “revizije” 1873. godine udostojalo se Njegovo Carsko i Kraljevsko Veličanstvo Franjo Josip I. 5. siječnja 1874. sankcionirati (odobriti i potpisati) tzv. Zakonski članak ob ustrojstvu sveučilišta (dabome, imena) Franje Josipa I. koje će, rečeno je, biti otvoreno 19. listopada 1874. Od predviđena četiri fakulteta, počelo je odmah s pravnim, filozofskim i bogoslovnim, a medicinski je trebao čekati dok se ne osiguraju materijalna sredstva, za što su bile potrebne pune četrdeset tri godine: pripreme za njegovo otvorenje krenule su usred rata, 1917. godine, a predavanja su počela u siječnju 1918.! U međuvremenu je 1882. godine otvoren dvogodišnji farmaceutski tečaj pri filozofskom fakultetu, 1898. šumarska akademija i uz nju 1908. poseban geodetski tečaj. O ostalom - možda jednom potom.

P.S. Kao P. S. sitnica koja još ne čini povijest.
Tko od nas nema kakvoga-takvoga posla te manje-više nelagodnoga i neugodnoga iskustva s - doktorima ili liječnicima (imenice muškoga roda obuhvaćaju i p.n. gospođice i gospođe doktore)? Svaka im čast, ali “kakši su, kaj delaju i za kaj jih nucamo” - što dalje od njih i što duže bez njih! Ipak, nisu svi i nisu uvijek takvi. Ima ih koji se okupljaju u zboru zvanom Zagrebački liječnici pjevači koji u petak, 17. o.m., dolaze u Čakovec, ne s iglama i skalpelima te ne pikati i rezati, nego nešto nam lijepo otpjevati. Vjerujte, isplati se slušati ih već i zato jer ih vodi - Međimurec!