I ŽUPANIJA NAM IMA – ROĐENDAN!

Pošto se, ni pola stoljeća stara, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija raspala i njezina „armija“ 17. rujna 1991. relativno mirno napustila Međimurje, taj je kraj, moglo bi se reći, automatski pripao budućoj Republici Hrvatskoj. Uglavnom tako pišu povjesničari i političari, a neki dodaju i „kao prva hrvatska područna ili pokrajinska cjelina“ – uglavnom bez pobližeg obrazloženja što je, kakva je i kolika je ta cjelina. Povijesna – ona stoljetna i gotovo tisućljetna tijekom srednjeg i novog vijeka – svakako nije jer je u nepunih šezdeset godina prije toga više puta mijenjala svoj opseg. Događalo joj se to 1932., pa 1933., zatim 1941., onda 1945. i 1946. te napokon 1948. godine, a sve tako da je ukupan zbroj tih promjena bio lijepo negativan, pa je na kraju Međimurje unijelo u Republiku Hrvatsku poprilično manje svojih kvadratnih kilometara nego 1918. godine u „prvu“ Jugoslaviju, koja se tada još nije tako niti zvala.
Koliko se god, dakle, Međimurje smatra regionalnom ili teritorijalnom cjelinom „zemle med dvemi vodami“, između Mure i Drave, a to svakako i jest, u političko-upravnom smislu nikad nije bilo (barem koliko-toliko) „samostalna“ ili samoupravna administrativna jedinica: oduvijek je pripadalo ili Zaladskoj ili Varaždinskoj županiji odnosno, ali u kraćim razdobljima, Mariborskoj oblasti i (teoretski) Velikoj župi „Zagorje“ te Zagrebačkom okrugu i oblasti, da bi na kraju bilo najprije cjelovit kotar i konačno jedna jedinstvena općina unutar Zajednice općina Varaždin. Nekakav izuzetak od toga bilo je kratko vrijeme poslije 1918. godine kad su na čelu državne uprave u njemu bili tzv. građanski povjerenici podređeni manje ili više izravno kralju i kraljevskoj vladi u Beogradu. U skladu s takvom tradicijom iz ranijih vremena, i u tek uspostavljenoj Republici Hrvatskoj – kad je tzv. „Božićnim ustavom“, donesenim 22. prosinca 1990., bilo utvrđeno da će država upravno biti podijeljena na županije (bilo je ne malo onih koji nisu razlikovali povijesno-upravni pojam „županije“ od vjerske, recimo, katoličke ustanove „župe“, pa su unaprijed bili protiv nje i pribojavali se što će to sad biti?!) mnogi su se bojali da će to biti „župe“ u crkvenom smislu) – odmah se računalo da „pak bumo spadali pod Varaždin“, pa su u tome smislu započele već i neke pripreme. Međutim, na temelju različitih prijedloga iz kojih se vidjelo da će neke županije imati manje stanovnika nego Međimurje koje „neće biti“ županija, pojavila se ideja i inicijativa da se i tomu kraju izbori takav status jer za to postoje povijesni, zemljopisni i mnogi drugi razlozi i uvjeti – osim jednoga jedinoga ako se u tome uspije, bit će to teritorijalno najmanja županija! No, jedna od svih ipak mora biti i takva!
Čini se da Međimurskom demokratskom pokretu, ovdašnjoj političkoj stranci i njenim požrtvovnim aktivistima treba priznati provođenje ne samo ankete nego i pravoga „referenduma“ koji je za svega nekoliko dana dao dvadeset i pet tisuća „potpisa ZA“ – dosta više od četvrtine međimurskih glasača! Jednodušnost i podrška ostalih političkih stranaka u Međimurju za to urodila je plodom. Istina, ne lako i ne bez otpora s različitih strana - navodno je i sam predsjednik dr. Franjo Tuđman bio drugačijega mišljenja, a i u Hrvatskom saboru to nije prošlo sasvim „glatko“. Ipak je na kraju državni vrh u načelu prihvatio prijedlog koji je došao „odozdo“, pa se i na izvanrednom zasjedanju Zastupničkoga doma Sabora, sazvanom za 22. i 23. prosinca 1992., a iz različitih je razloga rasprava u njemu bila produžena na tri pretposljednja dana istoga mjeseca i godine, nije toliko raspravljalo o samoj međimurskoj županiji u smislu „da ili ne“, koliko o njezinu ustrojstvu, odnosno o podjeli na manje upravne jedinice, to jest općine. Naime, u igri su bile različite kombinacije koje, kao i uvijek, i jesu i nisu poštivale tradiciju ili su, kako narod zna reći, „na jeni strani zmišljale toplu vodu, a na drugi strani gasile ogja tam gde je ne gorelo“. U prvotnome prijedlogu uz grad Čakovec predviđalo se četrnaest općina, onda su bili „brisani“ Macinec i Vratišinec te mjesto njih u navodno „konačan“ prijedlog upisane tri nove: Domašinec, Kotoriba i Selnica.
Na kraju svega, Sabor je 29. prosinca 1992. donio Zakon o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj koji je napokon u članku 3. odredio da uz devetnaest županija i Grad Zagreb bude i „XX. Županija Međimurska sa sjedištem u Čakovcu“. U članku 6. pak navode se sve općine i poimence sva naselja u njima. Za Županiju Međimursku to je izgledalo ovako: u njoj su Grad Čakovec s 13 mjesta i općine: Belica (2), Donja Dubrava (sama), Donji Kraljevec (6), Goričan (sam), Mala Subotica (9), Mursko Središće (4), Nedelišče (10), Podturen (5), Prelog (7), Sveti Juraj na Bregu (10), Sveti Martin na Muri (13), Selnica (10), Štrigova (21), Domašinec (3), Kotoriba 3, Donji Vidovec (sam) i Vratišinec (6) – što znači: jedan grad i sedamnaest općina te sto trideset pet naseljenih mjesta.)
(Ne bi trebalo mnogo mudrovati nad tim, ali onaj tko taj popis, razumije se čitav, pažljivije pročita, ne može ne zapaziti potvrdu tvrdnje da se uistinu nešto događalo na brzinu i u posljednji trenutak: inače dosljedna abeceda ovdje je poremećena i u popisu općina i u popisu mjesta u njima.) Zakon je, dakle, bio donijet, ali da bi mogao i „profunkcionirati“, morao je biti i, na zakonom predviđen način, proglašen i objavljen. Prvo od toga učinio je odmah sutradan predsjednik Republike Hrvatske svojim „Ukazom o proglašenju Zakona o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj“, a drugo službeno glasilo „Narodne novine“ također istoga dana. Tako se 30. prosinca 1992. može smatrati rođendanom Županije Međimurske, pa si dopuštam čestitati joj prvih dvadeset godina postojanja. Neka nam opstane i poživi sretno i uspješno!

P.S. A kaj drugo neg s Pavlom Štoosom: Anda vu morje vre vekovečno (išče) jeno je leto kapnulo srečno! Pa naj nam drugo bar ne bude hujše, če več nemre biti bojše! Ali nadjamo se – to bar moremo!
Srečni vam božićni svetki i celo novo leto!