Idioti su uništili Hrvatsku

PISMO IZ ZAGREBA

Što je najveći problem u Hrvatskoj? Većina će spremno odgovoriti: gospodarstvo i – dakako – velika, prevelika nezaposlenost. Prvi uzrokuje drugi problem. No, na našu veliku žalost, Hrvate muči daleko veća, teže popravljiva nedaća i od privrednog posrnuća i od vrlo skoro 320 tisuća nezaposlenih. Najveći problem u Hrvatskoj je potpuni moralni rasap. Započeo je pljačkom i negativnom selekcijom i danas se manifestira u svim segmentima hrvatskoga društva. Kako mogu završiti društvo i država u kojoj se u vrijeme Domovinskog rata nekad društveno vlasništvo pretvaralo prvo u državno, a potom u privatno, po sistemu: „Obespravljenima i hrabrima metak, (uglavnom) gnjidama ili, samo u Hrvatskoj, tzv. eliti – imetak?!“ Tako što su joj najveći lopovi i ništkoristi stupovi društva. Tako što na najznačajnije položaje dolaze najnesposobniji. Tako što je jedini kriterij za dobar, stalni posao i napredovanje partijska knjižica. Kada je ‘90. došao na vlast, HDZ je pod izlikom deideologizacije idiotizirao Hrvatsku, od javnih poduzeća preko Sabora i Vlade do medija. Politički nepodobni – a stručni – morali su mjesta prepustiti uglavnom moralnim nakazama, podobnicima i diletantima. Na taj je način Hrvatska sigurno krenula u moralnu, a potom i privrednu provaliju. Idioti su uništili sudstvo, školstvo, medije, politiku, kriterije, osjećaj za pravdu...

Bolesniji od Sanadera

Posljedica moralne devastacije je i sveopći nedostatak kriterija. Ukazuje na to i slučaj Sanader. Kud Ivo (šepavim) skokom, tud mediji kamerom i mikrofonom. Kud Sanader, tud i interes javnosti. Strahota, Hrvatska se kosorizirala. U prijevodu - Hrvatska je zarobljena u ništavilu. U potpunosti. Zato će njezin oporavak biti – kao i ozbiljno oboljeli pacijent – dug i neizvjestan. Sve što izlane osumnjičenik za teški kriminal Sanader, u pravilu završi na naslovnim stranicama te prvim minutama informativnih TV emisija. Na bivšeg predsjednika Vlade, na autokratu, na političara optuženog za pljačku stotine milijuna kuna... sve se češće u medijima gleda sa simpatijama. Sanader je ponovo postao zvijezda. Poput svjetski uspješnog Ivice Kostelića. Čak i više. Kostelić mora biti najbolji na svijetu da bi eventualno zaradio veliku sliku na naslovnici jer nas je naučio da čini dobro, a istovremeno je Sanaderu za medijsku promociju dovoljna i neka verbalna psina, kašnjenje u sudnicu, posjet bolesnoj majci ili kava s prijateljima. Svaki je Sanaderov usporen korak po Splitu ovjekovječen. Mediji su ga pratili doslovce u stopu. Te gdje je i s kim pio kavu, te koliko je vremena proveo s majkom, te kojim je putem dojezdio u kavanu, te kako je bio odjeven, te koliko će još nositi štaku, te kako mu izgleda (u presjeku) bolesno stopalo od kojega je daleko bolesnija njegova publika.

Pošteni idu na živce

Društvo koje slavi negativce, a s prijezirom i nepovjerenjem gleda na pametne, školovane, talentirane i poštene - i samo postaje negativno. U takvom ozračju pošteni većini počinju ići na živce. Zašto? Zato što pošteni odudaraju od javne slike javnih, u ovome trenutku velikim dijelom do grla uprljanih Hrvata. Posljednjih sam godina bezbroj puta čuo na vlastite uši: „Ma daj, što ću se s tim čistuncem družiti. Prepošten je.“ Dosadan. Glup. Asocijalan! Izvan kalupa javnoga Hrvata. U Splitu samo što nisu stajali u redu za slikanje sa Sanaderom. S njim su se susretali i medijski ovjekovječivali književnici, novinari, privrednici... pojašnjavajući kako odavno žele uz bevandu proćakulati sa svojim frendom Sanaderom. Nisu ga, naravno, pitali: „Kako si sve to mogao činiti?!“ ili „Odakle ti, goljo, novac za viletinu u centru Zagreba?!“ ili „Kako te nije sram kćeri davati stotine tisuća dolara za hohštapleraj dok većina – s čestim kruljenjem u želucu - jedva spaja kraj s krajem?“ Pitali su ga blagonaklono o sudskom procesu, ali ne i o njegovim lažima, obmanama te autokratskoj vladavini. A sve su te splitske susrete mediji u nastavcima objavili ne u crnim, već u društvenim ili političkim kronikama. Očito je da su mediji izgubili pojam o pravdi i pravednosti.

Tako zbore i popovi

Ne razlikuju više dobro od zla. Pristojno od nepristojnog. Ukusno od neukusnog. Da razlikuju, ne bi slavili zlikovce ili one koji su za zlo optuženi. Svatko je – reći će mnogi – nevin dok mu se ne dokaže krivica. Tako zbore čak i popovi s oltara. Ali zato, istovremeno, optužuju – primjerice – Josipa Broza Tita za zločin počinjen nakon 2. svjetskog rata. S pravom. Broz je, i bez sudskoga epiloga, jamačno kriv. Ili barem odgovoran za ono što se događalo u državi kojom je maršal upravljao čeličnom rukom. Ali ono što vrijedi za Broza, ne vrijedi za Sanadera koji je šakom i kapom dijelio naš novac – a bez da nas je pitao – Crkvi i svećenicima. Svojti i prijateljima. Stranci i – sebi. I dok je lizao oltare, poput mafijaškog kuma činio je nepodopštine. No, one su u očima Crkve male, zanemarive jer su posvećene svetom, kaptolskom vodicom. Zato je Sanader za mnoge crkvenjake i vjernike nevin tako dugo dok mu uglavnom korumpirani, o politici ovisni suci ne presude. Sanadera danas tretirati kao zvijezdu u društvenim, umjesto u crnim kronikama, dno je moralnoga dna. A sve dok smo na moralnome dnu, nećemo se izvući ni iz gospodarske provalije. Ako to ne shvati Zoran Milanović, hrvatska će se agonija nastaviti. U nedogled.

Pogazili su danu riječ

Najave prvih poteza Vlade ne daju nam čak ni razloga za nadu. Prvi nastupi nepripremljenih i, očito za posao koji im je pao s neba, nesposobnih ministara izazivaju strah. Strah nas je kada ljudi s vrha vlasti uvjeravaju narod kako je svejedno je li Ina u hrvatskim ili mađarskim rukama. Zbog čega se onda, pobogu, druge europske države svim silama bore da pod svoju kontrolu stave što više banaka, što više energetskih postrojenja, zašto se francuska država bori da njihova strateška poduzeća (primjerice, za proizvodnju hrane) kontroliraju Francuzi? Tako dugo dok nagomilane probleme vlast bude rješavala prodajom ili monetizacijom hrvatskih strateških poduzeća, prometnica, energetskih postrojenja i prirodnih bogatstava, Hrvatska će i dalje ponirati. Zamislite da svi mi svoja kućanstva vodimo tako da za svaku dubiozu prodamo po jednu sobu?! Po Čačićevoj i Linićevoj logici, Hrvatska bi uskoro trebala postati šatorgrad, s građanima bez ičega - bez posla, sigurnosti i budućnosti. Koliko je vlasti stalo do građana, potvrđuje i silovanje referenduma o ulasku Hrvatske u EU. Iako su u posljednjim opozicijskim danima obećavali da će – kada dođu na vlast – referendum odgoditi do ožujka, čim su zasjeli s druge strane Markova trga, pogazili su danu riječ.

Od straha – ZA Uniju

U biti miran i uljuđen političar, Neven Mimica bahato poručuje građanima: „U deset godina mogli ste o EU sve naučiti. Nema odgode!“ Mimici je osornost s visine pojela logiku. Nismo imali prilike ni vremena naučiti što je to Hrvatska ispregovarala s EU. I od koga bismo naučili? Gordana Jandrokovića koji je čak i u novinskoj anketi pao na ispitu iz poznavanja Unije?! Gdje je to vlast objavljivala sadržaje pregovora?! Je li vlast na javnoj televiziji iz dana u dan objavljivala emisije o prednostima i nedostacima EU? Nije. HTV se bavi sapunicama, a ne javnim sadržajem. HTV se bavi glorificiranjem T-HT-ova otpuštanja radnika (u Dnevniku 3, urednik Siniša Kovačić). Osim informbiroovske apologetike, vladajući – i stari i novi – građanima nisu ponudili ništa drugo i ništa više. I kako onda glasati 22. siječnja? Bila je neki dan iskrena ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić kada je rekla da je glasanje o ulasku Hrvatske u EU politička odluka. Da, točno - politička, a ne racionalna odluka. Vlastima je EU cilj, a ne sredstvo. Iako idemo u EU kao guske u maglu, vjerujem da će na referendumu više hrvatskih građana biti ZA Uniju te da će odaziv na referendum biti pristojan. Na glas ZA natjerat će nas strah. Strah nas je da će, ako ne uđemo u EU, na tron ponovo zasjesti politički neandertalci. No, porazno je što ćemo postati članica EU na krilima straha. Porazno je to što će nas mijenjati Europa, što će nas Europa prilagođavati po svojoj mjeri i – što je najvažnije – svome interesu.

Milanović je zagonetka

I skorašnji izbori u HDZ-u svjedoče o potpunom gubitku kriterija. Vrhuška ne razlikuje dobro od zla, perspektivu od povratka u hudu prošlost. Većina kandidata za predsjednika HDZ-a javnost uvjerava da nema stabilne i jake Hrvatske bez stabilnog i jakog HDZ-a. Kada bi – recimo – nestalo HDZ-a, umišljaju oni koji su najviše naštetili Hrvatskoj – nestalo bi i Hrvatske. Jedan je HDZ-ovac ovih dana izvalio i ovu bedastoću: „Čak i ako više ne bude Hrvata, Hrvatska će postojati!“ A zbog koga postoji država? Zbog građana. Država su, prije svega – ljudi. Ako njih nema, nema ni potrebe za Hrvatskom. To mnogi političari ne znaju jer su na položaje došli negativnom selekcijom koja se, očito, u HDZ-u – na zadovoljstvo SDP-a – nastavlja. Da su HDZ-ovci uistinu toliko zainteresirani za sudbinu Hrvatske, ne bi u prvi plan i dalje gurali ljude koji su omogućili pljačku hrvatskih građana, koji su omogućili devastaciju privrede, koji su rasprodavali strateške tvrtke te se svakoga dana ulagivali stranim, američkim i europskim moćnicima. Pa, ipak, treba priznati da je više – zasada pet – kandidata za predsjednika HDZ-a nevjerojatan napredak koji će, vjerujem, na kraju rezultirati kakvom-takvom demokratizacijom stranke kojom se svih dvadeset godina vladalo autokratski. Žele li HDZ-ovci ugoditi SDP-u i ostatku Kukuriku koalicije, za predsjednicu će izabrati Jadranku Kosor ili (za predsjednika) Darka Milinovića. No, ni ostali kandidati ne obećavaju mnogo. Tomislav Karamarko, policajac po vokaciji, nije zasigurno tip koji će razvijati demokraciju bilo u stranci, bilo u državi. Domagoj Milošević je nepoznanica s kakvom se, vjerujem, većina članstva najjače opozicijske stranke neće usuditi igrati. No, u ovih se nekoliko mjeseci može pojaviti čak osoba koja će moći svježinom, znanjem, idejama te demokratičnošću parirati Zoranu Milanoviću, premijeru koji je još uvijek za većinu građana - zagonetka.

P.S. Mogu li iole organiziranoj, uređenoj državi, državi koja vodi brigu o svojim građanima telekomunikacijski operateri prijetiti? Mogu li se razni mudrinići, kojima je cilj što više opljačkati građane, nekažnjeno iživljavati nad zaposlenicima i nad poslovnim partnerima (korisnicima)? Treba li država – ako je suverena - sve te menadžere i njihove gazde nakon prijetnji dobro povući za uši? Nakon što je Milanovićeva Vlada telekomunikacijskim tvrtkama produžila namet (od 6 posto) na MMS i SMS poruke, operateri su bezobrazno poručili: „E, sada ćemo masovno otpuštati radnike i nećemo ulagati u razvoj!“ Već sto puta ponižena država nije reagirala, već je, izgleda, podvila rep. Umjesto da ona priprijeti stranim korporacijama oduzimanjem koncesija. Tim bismo gestama odvratili ulagače u Hrvatsku? Pa, koliko je to lani bilo stranih ulagača? Koliko ih je bilo preklani? Da bi itko uložio novac u Hrvatsku, trebamo stvoriti pravnu državu kojoj neće prijetiti baš svaki dripac. Trebamo stvoriti državu koju neće reketariti bjelosvjetski mangupi. Državu koja će uspostaviti jasna pravila, a temeljno je ono koje kaže da država – a onda i svi segmenti u njoj – služi interesima građana. Dakle, telekomunikacijski operateri trebaju, bez sumnje, ostvariti profit, ali jednako tako ne smiju guliti potrošače uz asistenciju države koja već više od desetljeća pogoduje T-HT-u i ostalim operaterima u Hrvatskoj. Naime, telekomunikacijske usluge u Hrvatskoj najskuplje su ili među najskupljima u svijetu. I, čuli smo ovih dana, najbezobraznije.