Imamo osamdeset godina staru - operu!

Ne znam kako u njegovom užem zavičaju, Siveriću kod Drniša u Dalmatinskoj Zagori, i općenito u hrvatskom glazbenom svijetu, ali mi se čini da ne ću teško –ako uopće hoću?! – pogriješiti kad kažem da je kod nas, u Međimurju, proljetošnja sto dvadeset peta (jubilarna!) obljetnica rođenja Krste Odaka prošla potpuno neprimijećeno. Netko bi mogao reći neka si ga, ako imaju zbog čega, spominju i slave „njegovi tamo“, a mi – što bismo mi trebali imati s njim, već unaprijed prepoznatim „Dalmošem“?!
Ipak, ne treba suditi napamet i naprečac jer, kad se malo bolje pogledaju sve okolnosti povezane s njim, nije teško vidjeti i priznati da taj čovjek s Hrvatskoga juga ima i-te-kakve veze s Hrvatskim sjeverom, da takvom rečeničnom konstrukcijom odmah podsjetim i na to da je jedan njegov zemljak, u svoje vrijeme i njegov dobar prijatelj i suradnik, napisao i čitavu knjigu novela pod naslovom „Hrvatski sjever i jug“ sa sadržajem uzetim iz Međimurja na sjeveru i Dalmacije na jugu.
Riječ je, dakle, o Krsti Odaku o kojemu u ozbiljnoj literaturi piše da je „jedan od najvažnijih hrvatskih skladatelja XX. stoljeća“. Bio je rođen 20. ožujka 1888. i poslije školovanja uglavnom kod franjevaca u Sinju, Šibeniku i Makarskoj otišao je u München u kojem je usporedno s teologijom studirao kompoziciju i orgulje. Zbog Prvog svjetskog rata, morao je prekinuti studije, ali ih je odmah poslije njegova završetka nastavio na Konzervatoriju u Pragu. Uz diplomu 1922. godine, tamo je postigao i prvi skladateljski uspjeh: na apsolventskom koncertu njegova Sonata za violinu i glasovir (opus 1.) dobila je prvu nagradu, a on s njom dobar poticaj za daljnji skladateljski rad.
Vrativši se u Zagreb, gotovo puna četiri desetljeća, do 1961. godine bio je profesor na glazbenoj akademiji, među ostalima i našemu Magdaleniću, i za to vrijeme – pa i dalje, do skore smrti 2. studenoga 1965. – skladao je, kako „knjige kažu“, sedamdeset i pet „numeriranih skladbi“ (opusa) i „mnogo nenumeriranih skladbi“ u njegovoj ne maloj ostavštini. Svim tim dokazao se kao svestran skladatelj koji, kao stvaratelj, nije zanemarivao nijedno područje glazbene umjetnosti, od onih najvećih i najsloženijih do najmanjih i najjednostavnijih.
No, takvih skladatelja ima više, možda čak i uspješnijih od njega, pa je iz toga teško zaključiti zašto je ovdje uključen među „sitnice koje (na ovaj ili onaj način, u manjoj ili većoj mjeri ipak) čine (prije svega našu, međimursku) povijest“. Razloga bi se moglo naći još, ali ovdje su dovoljna dva. Prvi: Krsto Odak autor je „narodne“ opere „Dorica pleše“ – naslov prema poznatoj međimurskoj narodnoj pjesmi dovoljno jasno pokazuje da se čitavo djelo zasniva na ovdašnjem narodnom melosu, i to ga čini jedinstvenim u našoj glazbenoj literaturi. I drugi: ta je opera datirana i izvedena u Zagrebu prije ravnih osam desetljeća, 1933. godine! (Ako to nešto znači, neka bude spomenuto da je Odakova „Dorica“ dvije godine starija od Gotovčeva „Ere“!)
Kad već možemo – samo ako hoćemo – biti ponosni zbog toga, bilo bi zanimljivo saznati kako je došlo do toga, što je potaklo jednoga Dalmatinca na skladanje međimurske opere. Sa sigurnošću mogu reći da je presudno za to bilo Odakovo prijateljstvo s Vinkom Žgancom i Đurom Vilovićem, već spominjanima u ovoj rubrici. Uz pomoć i podršku prvoga (Žganca) nastala je najprije treća od pet Odakovih rapsodija za mješoviti zbor nazvana „Međimurska“ (opus 26), a iz njezine analize u tome krugu malo-pomalo pojavila se ideja „da bi se moglo napraviti i nešto više“. I nije trebalo mnogo da skladatelj Odak poželi libreto, da ga književnik Vilović ponudi i da etnomuzikolog Žganec – rođeni Međimurac pa zato možda i najviše zainteresiran da se stvar ne samo napravi nego i da to bude u svakom smislu korektno – na to dvojici Dalmatinaca odgovori obećanjem sve moguće i potrebne „stručne“ pomoći. Tako podijeljen, naizgled lak i jednostavan posao sve je bio prije nego takav; barem je tako bilo za Žganca koji je ono dvojici često morao i „na terenu“ pokazivati i objašnjavati jezične (izgovorne), melodijske i sve ostale finese i varijante međimurske glazbene i ostale„nematerijalne“ kulture. Rezultat je bio – moram li ponoviti ono što od prvoga retka, prve riječi, prvoga slova ove „Sitnice“ pišem??

P.S. I prema enciklopedijskim odrednicama, opera je „jedan od najsloženijih umjetničkih oblika“ jer su u njoj „sjedinjene dramska radnja, vokalna i instrumentalna glazba, gluma, katkad ples, pozornički dekor i kostimi glumaca pjevača“. Ipak, njezinim stvarateljem, autorom, smatra se skladatelj glazbenog dijela, dok se pisac književne podloge s dramskom radnjom (libretist) spominje rijetko i „samo usput“, a ostalo se mijenja od izvedbe do izvedbe. Začudo i nažalost, s Odakom i njegovom „Doricom“ kod nas nije tako: za razliku od nekih koji njemu ni po čemu „nisu ni do koljena“, on nije dobio mjesto u „Međimurskom biografskom leksikonu“!
Možda to samo po sebi ne znači ništa. Nedvojbeno je, naime, da autori Leksikona imaju (pravo na) svoje kriterije koji se, ne samo u ovome slučaju, ne moraju poklapati s bilo čijim mišljenjem, no, sumnju u njih izazivaju očiti izuzeci od njih ili, najblaže rečeno, nedosljednosti u njihovoj primjeni. Šteta je zato što je sve o ovdje ispričanoj „sitnici“ od prve (i zasad jedine) međimurske opere zabilježeno u (čitava!) dva retka tamo gdje teško da će ih tražiti netko tko za njih već unaprijed ne zna, to jest niti pod „Odak“koji je „službeni“ autor, niti pod „Žganec“ koji je obavio „lavlji dio“ posla , nego pod – „Vilović“!