Irac u Štrigovi zbog biznisa - kakvoga?

Riječ jest o čovjeku iz daleke Irske u našoj domaćoj Štrigovi, ali ne zbog novčanoga niti vinskoga, nego jednoga sasvim drugačijega “biznisa”. Vrijedi saznati.

Usprkos svim nastojanjima i pokušajima, odavno se više nikako ne mogu sjetiti - stari su u takvim prigodama znali reći: “Če me i zakoleš, nemrem ti rečti!” - od koga sam, kada i gdje očito samo napola, nedovoljno pažljivo čuo ili pročitao, jer je tako možda bilo i izrečeno ili napisano, da među već poznate nekadašnje feudalne vlasnike Štrigove, redom veliku gospodu, treba ubrojiti još nekoga tko nije tako velik. Pod imenom toga, fizički i u usporedbi s drugima još uvijek nevelikoga mjesta, danas sjedišta najzapadnije međimurske općine i župe, u smislu feudalnoga posjeda treba razumijevati veći, širi dio briježnoga i zato s pravom nazivanoga Gornjega Međimurja, što znači od granice sa Štajerskom na zapadu do gotovo nadomak gradova Čakovca i Murskoga Središča.

Godine su prolazile, a znatiželja za čovjekom za kojega se, navodno,  u poznatim popisima poznatih ne zna, gotovo je potonula na dno jezera zaborava. Tek ponekad, u sve većim vremenskim razmacima, ne mogu reći da je isplivala, nego samo prstić ili nosić pomolila iznad i inače nemirne površine, ne da je jače uzbiba, još manje da je uzburka, nego samo da pokaže da nije nestala, da je još tu, da ne treba na nju sasvim zaboraviti u danima njenog ponovnog mirovanja. I onda, kako to najčešće biva, ne kad se čovjek najmanje nada, nego kad se više uopće ne nada, nosom trkne u ono čega “nema” i što “ne postoji”. Posredstvom dobroga prijatelja - hvala mu! - došla mi je u ruke nedavno objavljena iscrpna studija jednog mađarskog poznatog i uglednog znanstvenika koji se bavi upravo poviješću obitelji Zrinski, a zanimanje koje me potaklo na čitanje bilo je obilato nagrađeno podatcima kojih u našoj povijesnoj literaturi (još?!) nisam našao (što, jasno, ne znači da ih i nema!). Odnose se na osobu koja se u našoj leksikografskoj literaturi pod imenom Marko Forstall prikazuje kao “diplomat” i “historiograf obitelji Zrinskih”. Rodom je iz Irske, a pošto je pristupio augustinskom redu, studije teologije završio je doktoratom, pa je bio profesor teologije i provincijal (poglavar) austrijske augustinske provincije (stariji hrvatski naziv: “redodržave”, što u određenom smislu i jest više nego “pokrajina”).

Potom je stupio u službu Nikole  Zrinskog (VII. ili “Čakovečkog”) kao njegov privatni tajnik i boravio uglavnom u Čakovcu, a poslije Nikoline pogibije - poznato je: u lovu ga je usmrtio vepar 18. studenoga 1664. - ostao je u službi iste obitelji, i to kao odgojitelj Petrova sina Ivana Antuna. U tome je svojstvu 1667. godine putovao u Veneciju po potvrdu za mletačko plemstvo Zrinskih, a obavljao je i mnoge druge poslove koji su uvelike nadilazili službu dječačkog odgojitelja. Posebno je tako bilo kad je bila otkrivena urota, a Marko zajedno sa zagrebačkim biskupom Martinom Borkovićem posredovao kod cara Leopolda i pregovarao - poznato je: neuspješno - za mirno rješenje spora. U želji da sve dobro završi, odveo je i svojega štićenika, Petrova sina, u Beč kao jamstvo da Zrinski ozbiljno misli. (Završetci obojice poznati su: otac pod krvničkim mačem 1671., a sin trideset godina kasnije u luđačkoj košulji na tamničkom podu.) Poznato je da je “napisao povijest obitelji Zrinski” i umro  “nakon 1671.”

Podataka, dakle, o Marku Forstallu  ne mnogo i ne novih, a o njegovoj vezi s Međimurjem, osim “službe” kod Zrinskih, ni toliko. Razumljivo je zato moje iznenađenje kad sam već na prvim stranicama, pa i prvim redcima spomenute studije našao biografiju toga Irca iz XVII. stoljeća kakvu nemaju mnogi poznatiji i zaslužniji, a nama prostorno i vremenski bliži  ljudi. Ostavljam po strani ostalo, ali dosad nepoznato vrijeme dolaska toga neobičnoga stranca u ovaj kraj, zaslužuje da bude posebno spomenuto. Po svemu sudeći, moglo je, a možda i moralo to biti u listopadu ili studenome 1662., nakon nekih neugodnosti koje je Forstall imao u Grazu i kojima se, premda zanimljivima, ovdje i sada ne možemo baviti.

Premda nije poznato kako je i kada Nikoli Zrinskom i Marku Fostaallu palo na pamet da naprave to što su napravili, iz različitih se pojedinosti može kao sigurno zaključiti da je prvi doveo drugoga s namjerom ili pod uvjetom da mu ovaj napiše povijest roda Zrinskih. Začuđuje pritom činjenica da se to dogodilo u vrijeme kojemu se ne može dati drugi atribut nego ratno. Turci neprestano napadaju, Zrinski se brane - ponekad je i obrnuto - Čakovec je u središtu toga vrtloga i Nikoli je jasno da u njemu nema mjesta i za miroljubivoga fratra koji piše povijest. No, Nikola ne bi bio taj koji je bio da nije našao rješenje: fratru je kod dolaska “darovao kapelicu u Štrigovi (nekoć Stridon) podignutu na  pretpostavljenom mjestu rođenja svetog Jeronima, kao  i prihode njoj pripadajućeg skromnog imanja“!! Nije teško pogoditi: riječ je o kapelici koja je tamo stajala prije nego su “bijeli fratri” ili pavlini u XVIII. stoljeću podigli kapelu sv. Jeronima i koja još tamo stoji! Postoji dokaz da je Forstall tamo barem povremeno boravio i radio, no, to će biti razlog da se toj temi ponovo vratimo.

P.S. Hvala onima koji žele da prošlotjednoj “Sitnici” dodam - a) da je nekad “proščenje” bilo samo “proščenje”, a da su i godišnji sajmovi i drugo bili održavani tek sljedećega dana, te b) da nekad sedam proščenja i sajmova nije stajalo toliko koliko se sad čuje da košta  samo - mojem sugovorniku “zabegla je reč”, pa ne znam što je htio reći.