IZBORI, IZBORI, PA PONOVO IZBORI!

Još nismo dospjeli zaboraviti preklanjske saborske izbore, već se netko sjetio ovogodišnjih lokalnih izbora i počeo s onim što se zove kampanja. Onda, još daleko od ovogodišnjega svibnja i kao da nam naših nije dosta, priključili su im se oni za europarlament, no, nismo ni dospjeli saznati za preferencijalno glasanje kad su se nepredviđeno pojavili izbori za papu. Jasno, sudjelovali smo i u njima više nego kardinali koji su se ionako zatvorili u konklave i – baš ih briga za sve! Tek smo i to riješili, eto ti problema: ne mogu se euroizbori miješati s našima, pa da si netko za selskoga načelnika izabere nekoga s euroliste, a u Haag pošalje susjeda s kojim se „nema rad“! I tako izbori „jen za drugim kak po žnori“!
Po tolikim izborima ta godina sigurno ulazi i u povijest, a, šalu na stranu, ova „Sitnica“ neka podsjeti na izbore koji – (ne) znam zašto – nisu ušli u povijest, barem u našu međimursku ne.
Prije devedeset godina, baš ovih ožujskih dana, točnije 18. ožujka 1923., u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca bili su održani redoviti izbori za „narodne poslanike“, prvi poslije proglašenja tzv. Vidovdanskog ustava.
Prema „konačnim rezultatima izbora“ o kojima je „dne 21. marta u podne ministar policije predsedniku vlade podneo izveštaj“, u čitavoj državi petnaest različitih stranaka uspjelo je ući u parlament. Najuspješniji i najsretniji bili su „radikali“ s osvojenih 108, „radićevci“ sa 70 i „demokrati“ s 53 od ukupno 312 mjesta u njemu; ostali su bili „sitne ribe“. Jasno, osim tih bilo je i onih koji već u samome startu „nisu meli kaj tam za iskati“, pa su tako i prošli.
No, to je državna razina; nas zanima Međimurje. Ono je i u toj zgodi bilo uključeno u Varaždinski izborni okrug u kojemu su bili kotari (redom kao u izvorima) Ivanec, Klanjec, Krapina, Ludbreg, Novi Marof, Pregrada, Varaždin, Zlatar, Čakovec i Prelog. „Liste“ koje su mislile da imaju „šanse“, pa onda i smisla da se „guraju“ na područje Zagorja i Međimurja bile su: „1. Socijalistička, 2. Frankovačka, 3. Demokratska, 4. Klerikalna, 5. Komunistička, 6. Radićevska, 7. Sporazumačka i 8. Invalidska“. (Samo liste pod brojevima 1, 3, 4 i 6 ušle su u Skupštinu, ali očito ne po glasovima dobivenima ovdje.)
Kao da se unaprijed znalo za rezultate – a pametni su znali! – pravi suparnici bili su si „demokrati“ odnosno Demokratska stranka na čelu sa Svetozarom Pribićevićem, tada krajnjim unitaristom i odlučnim protivnikom bilo kakvog federalizma, i „radićevci“ , tako nazivani po vođi Hrvatske (tada još) republikanske seljačke stranke (HRSS) Stjepanu Radiću. Predizborna borba između njih bila je krajnje bezobzirna, ali i neravnopravna: demokrati su, osim vlasti ili barem njene podrške te zasluga i ugleda „prvih ljudi“ u Međimurju, imali i jedine novine na tom području. Sudeći po onome što se iz njih vidi, radićevcima je po svemu bilo mjesto još dva kruga ispod dna Danteova „Pakla“, a izgledi na izborima još mnogo manji nego nikakvi. Što su radićevci radili i kako im uzvraćali, nije poznato, ali teško da bi se mogli niže spustiti.
Rezultati izbora bili su upravo obrnuti od onih koji su se u takvim okolnostima mogli očekivati. Od svih 39 (trideset i devet) „glasačkih mjesta“ u međimurskim kotarima samo na dva – „Čakovec trg I.“ i „Gor. Hrašćan“ gdje su glasovali i Macinčani – demokrati su dobili nešto više glasova nego radićevci, ali ne i apsolutnu većinu! Samo na daljnjih deset mjesta odnos demokratskih glasova prema radićevskima bio je za prve nešto povoljniji od 1:10; na svim ostalima spuštao se do 1:111 (Belica 6:667), ili 1:147 (Donji Mihaljevec 2:295), pa čak i do 1:238 (Sv. Marija 2:477)! Ni preračunavanje u apsolutne postotke ne mijena takvu sliku, kao što se vidi i u spomenuta tri primjera: u Belici su demokrati dobili 0,83% svih glasova, a radićevci 92,11%; u Donjem Mihaljevcu je to 0,65 prema 96,72%, a u Sv.Mariji samo 0,41 prema 96,76 postotaka!
Slično je bilo i u Zagorju. Tamo su, npr., u Sopotu (kotar Pregrada) od 710 glasova radićevci dobili 707, a ni ostala tri nisu pripala demokratima, ili u Đurmancu kod Krapine sa 730 glasača od kojih je jedan bio klerikalac i jedan invalid, a svi ostali radićevci. U čitavoj pak izbornoj jedinici, od 79.893 glasača njih 70.814 (88,63%) opredijelilo se za HRSS, a 3.350 (4,19%) za Demokratsku stranku; ostalo si je gotovo bratski podijelilo ostalih šest. Po vrlo složenoj izbornoj računici izabranim je bio proglašen ipak jedan demokrat (dr. Hinko Krizman iz Varaždina) i svi ostali HRSS-ovci – u Čakovcu trgovac Juraj Žnidarić iz Nedelišča i u Prelogu „šnajder“ Franjo Pancer iz Sv. Marije.
Ako su to objavili demokrati, a jesu, onda nema razloga ne vjerovati im i ne samo čuditi se nego i diviti se što su imali obraza i snage pobjednikom proglašavati i sebe zato što – nisu još jače poraženi!! No, to je njihova stvar, a objektivno, mnogo je važnije što je time ponovo bila potvrđena „Rezolucija“, donesena 9. siječnja 1919. u Čakovcu, i, u njoj možda nedovoljno izražena, odlučnost Međimuraca za pripadanje „majci zemlji Hrvatskoj“ i jedinstvo s njom, makar je tada bila u nezavidnom položaju. Tako gledanim rezultatima tih izbora teško je osporiti povijesnu važnost.

P.S. Jednako je tako teško dokučiti zašto tih, kao i nekih drugih izbora iz onih vremena, nema u međimurskim povijestima. Da su ti rezultati s drukčijim predznacima, koliki bi ih vješali na zvona veća i glasnija od onih koja smo nedavno vidjeli i čuli za „Habemus papam“?! Ovako pak se čini da je taj kraj poslije 1918. godine zapao u dubok politički san u kojemu ga nisu uznemiravali, npr., ni Toza Pribićević sa svojim žestokim unitarizmom, ni Stipica Radić sa svojim neuspješnim republikanizmom te da mu je sasvim svejedno što tko s njim radi i kamo ga vodi. bez obzira na zatvaranje očiju pred njima, rezultati i ovih izbora pokazuju suprotno.