Jezično blago iz Belostenčeve škrinje

Godine 1675., 10.veljače, umro je lepoglavskom pavlinskom samostanu Ivan Belostenec, pjesnik, pisac i leksikograf. Što ga se u ovom okviru spominjem razloga su ponajmanje dva: Belostenec je bio pavlin – neko vrijeme (1659—1962.) i prior u pavlinskom samostanu u Svetoj Jeleni a tu je, osobito pak u samostanu Svetice kraj Ozlja, kontaktirao s Nikolom i Petrom Zrinskim ( u njihovo ime – jer još bijahu malodobni - biskup Domitrović mu je 1627. predao na upravljanje samostan u Sveticama kraj Ozlja), koristeći se među ostalim bogatom i čakovečkom, i ozaljskom dvorskom knjižnicom.
Rodio se 1594.(godina se uzima kao vjerojatna) u Varaždinu. Školovao se u Beču i u poznatom rimskom zavodu Collegium Germanicum. Djelovao je u samostanima u Istri, Sveticama, Sv.Jeleni i Lepoglavi. Bio je pjesnik i prozni pisac; osobito se baroknim stilom i kao ogledni primjer crkvenog govorništva ističe njegovih Deset propovijedi, no ponajprije ga spominjemo kao autora njegova Gazophylacija , što je A. Jambrešić protumačio kao „škrinja, ladica, komora, vu koju se kinč i ostala draga dugovanja čuvaju, kinčna komora“. Jasno, nije riječ o dragom kamenju nego o jezičnom „dragom kamenju“, rječniku.
Djelo je objavljeno tek šezdesetak godina nakon odlaska njezina autora, a dotad se na njem taložila lepoglavska samostanska prašina. Tad i sam naziv nije autorov nego priređivačev; reprint drugoga djela, „ilirsko-latinskog“, objavljen je 1973. Kako bilo, nas bi trebao zanimati ponajprije zato što je Belostenec slagao rječnik konzultirajući pisane izvore ali i bilježio po terenu, dakle i po okolici samostana Svete Jelene, to jest Međimurja.
Kako je slagao rječnik, čime se rukovodio? Hrvatski pisci i leksikografi bili su kroz sva protekla stoljeća zaokupljeni osnovnim – stvaranjem jedinstvenog hrvatskog jezika, na bazi njegove tronarječnosti. Ponajprije se nametnuo problem njegova naziva pa ga tako Bartol Kašić naziva „ilirskim“ (Instituiones linguae illyricae – Temelji ilirskog jezika; prva hrvatska gramatika, 1604.) te pojam traje sve do Gaja i njegovih „iliraca“. Tako je priređivač i nazvao Belostenčev rječnik (premda je Belostenec u svojim propovijedima jezik nazivao hrvatskim).
Rukovođen tom idejom, i Belostenec sastavljanju rječnika uz kajkavsku riječ domeće „dalmatinsku“, primjerice: zveličitelj – spasitelj, ili blaguvati – jesti. Belostenec unosi i čakavske riječi te i time doprinosi stvaranju tzv. ozaljskog jezično-književnog kruga, utječući i na Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana. „Zrinski je bio dobro poznat s Ivanom Belostencem te je vjerojatno da ga je ovaj savjetovao u jezičnim pitanjima, a upravo je ‘miješanjem kajkavskog i čakavskog, a nešto i štokavskog dijalekta nastao njegov književni jezik u propovijedima’. Na taj je način mogao Belostenec djelovati na Zrinskog da stvori jezik na osnovi svih triju narječja (što bi prirodna tendencija trebala biti i danas, op.). Da rad toga kruga nije bio naprasno prekinut nasilnom smrću Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, mogla se očekivati dalja njihova djelatnost na afirmaciji njihova književnog tipa „(Vince, Vončina).
Evo, dakle, nekoliko primjera Belostenčevog pristupa (za ovu prigodu grafički osuvremenjenog):
1.Badnjak, badnji večer, badnji den, Navečerje Božično, Post Božični. Pervigilium Navititatis Domini, Vigilia Nativitatis Christi.
2.Bantujem –vati, Zabavljam –ljati (D.), dosadnjivam –dnivati, Nadlogujem –lositi –lagati, Dodiem –diati, Dosadujem –diti, dajem dosadu, dotužujem –žiti (slijede lat. pojmovi), v.Zajedam.
3.Za Beteg (što je hungarizam – betegség, op.), Nemoč, Nezdravlje; navodi čak 26 kontekstualno motiviranih inačica a za „Človek“ čak njih 47!
Posebno , međutim treba naglasiti Belostenčevu sklonost da koju riječ poprati i bolje objasni poslovicom (lat. proverbia, kajk. prirečje), dakako, onima koje je zapisivao na terenu a još više koje je preuzimao iz pisanih vrela, ponajviše od Vitezovića, a u koga je podrijetlo tih mikrostruktura opet narodno. Belostencu je jasno što prirečje jest – ono je mudroslovica, najčešće u poantnoj funkciji, kao zaključak ili naglašavanje semantike određene riječi.
Ti njegovi primjeri potvrđuju da se prirečje/poslovica na širem području bili operabilni te da se njezina „uporabivost“ nije izgubila niti danas, budući da mnoge od tih izričaja čujemo i u ovo vrijeme.
Evo i za to nekoliko primjera.
1. Uz „Baril, Barila, Palaska, Plosnica, buklia, čutura“ on navodi:
Teško je proti vetru iti,
Još teže je iz barila prazna piti.
2. Uz „Blago, Bogatstvo, Imetek…“ piše:
Koji v tuje blago hlepi,
On svojemu se malo krepi. Ili:
Koji blago vnogo ljubi,
Lahko z glavum blago zgubi. Ili:
Lepo blago je dobro ime,
Koje cvete v sako vreme.
3. Kao što to bijaše stoljetna praksa, niz je mudrih izreka iz Biblije prenošeno u usmenu
komunikaciju, ili neposredno, ili intervencijom kojeg zapisivača. To se u više navrata može oprimjeriti i kod Belostenca. Tako pod natuknicom „Cesar, Imperetor, Augustus, Caesar“ nalazimo objašnjenje samo poslovicom, preuzetom od Vitezovića:
Ne nad Bogom gospodara,
Nad cesarom ne glavara.
Dati Bogu kaj je njegvo,
A Cesaru cesarovo.

U Matejevom evanđelju (22, 15-21) čitamo kao su farizeji kušali Isusa pitajući treba li (rimskom) caru plaćati porez? „Znajući za njihovu opakost, reče Isus: ‘Zašto me iskušavati licemjeri? Pokažite mi porezni novac!’ Pružiše mu denar. On ih upita: ‘Čija je ovo slika i natpis?’ Odgovore: ‘Carev’. Kaže im: ‘Podajte, dakle, caru carevu a Bogu Božje’.
Važno je pritom napomenuti da isti takav postupak kao u Rječniku, parafraziranje Biblije, primjenjuje i kapitàn, starešina na svadbi, s istim ciljem – da osnaži izgovoreno.
Ivan Belostenec svojim je velikim djelom zadužio ne samo hrvatsku leksikografiju nego je nama, kajkavskim govornicima, zapisao mnoge riječi koje danas držimo arhaizmima.