Još jedan „naše gore list“

Oni koji su koliko-toliko zapamtili što su u srednjoj školi morali znati, lako će se sjetiti kako je od kraja XVI. do sredine XVIII. stoljeća na hrvatskom jezičnom tlu nastalo više ponekad i pozamašnih knjiga, za koje se i iz šarolikih naslova vidjelo da su rječnici. Većina njih bila je namijenjena mladeži koja je iz bilo kojega razloga i s bilo kojom namjerom kretala u škole i u njima se susretala s jezikom koji je kroz duga stoljeća bio smatran univerzalnim, svjetskim, međunarodnim, jezikom znanosti, kulture i civilizacije – zna se, bio je to latinski – pa se svatko tko se htio u bilo kojem smislu odlijepiti od kućnoga praga i domaćeg ognjišta morao s njim uhvatiti u koštac, najbolje u dobi kad se najlakše uči. (Kad se danas nekomu spomene taj jezik i njegovo nekadašnje značenje, želudac mu se okreće od prezira i podcjenjivanja, a što se danas radi s nekim od „modernih svjetskih“ jezika koji latinskomu ni po čemu „nisu ni sluge“?!) Stoga je razumljivo što je jedna strana tih dvojezičnih, pa i višejezičnih rječnika gotovo uvijek bila „lingua latina“.
Posljednji u podugačkom nizu tih rječnika bio je objavljen 1742. godine, pa bi mu se upravo mogla obilježiti koliko-toliko okrugla dvjesto sedamdeseta obljetnica ako ne drugdje, onda barem na hrvatskom kajkavskom području, pa i unutar njega barem u Međimurju, premda ni Zagorje nema manje razloga za to. U znanstvenim krugovima obično se skraćeno spominje kao „Jambrešićev ‘Lexicon Latinum’“, a podugačak naslov u hrvatskom prijevodu glasi mu „Latinski rječnik s obilatim tumačenjem na ilirskom, njemačkom i mađarskom ponajviše za uporabu učevnoj mladeži, koji je priredio Andrija Jambrešić, svećenik Družbe Isusove, Hrvat Zagorac.“ No, sam taj Jambrešić ne samo riječju „priredio“, nego i već prvim retkom svojega „Predgovora i objašnjenja djela“ daje znati da je imao više nego suradnika, zapravo suautora, a ne bi trebalo isključiti mogućnost da je taj bio prvi i pravi začetnik čitavoga djela koje je on, Jambrešić dovršio. On, naime, piše:
„Pobožna revnost prema Domovini savjetovala je Franji Sušniku – svećeniku D[ružbe] I[susove] koji je [svoje] sile, istrošene apostolskim radom drugdje, liječio u Zagrebu – da dopuni neki rječnik (jer je Habdelićev od starosti istrošen) iz kojega bi se za mladež ilirskoga naroda, koja uči, širila veća korist nego iz onoga [Habdelićeva]. Pobožnosti koja je [tako] opominjala neka iskoristi zdravlje, a ono je stalno slabilo, lako se pokorio čovjek i inače izvrstan te po svojoj naravi nadasve sklon bavljenju književnom znanošću. I uistinu: sve do 1739. godine [taj] vrlo naporan posao doveo je dotle da je mogao vidjeti i kazalo koje navodi hrvatske riječi po abecednom redu – a ja sam ga, da bih uštedio troškove, s priloženim malim kazalima zadržao – i neki početak samoga Latinskoga rječnika otisnut slovima, uz moju pomoć za to nabavljenima. Na taj način započete poslove – kojima su Slavni staleži i redovi Hrvatske [Hrvatski sabor!] prošle godine rado dali svoj pristanak za objavljivanje u javnost – skršio je najprije [njegov] slom živaca, a potom i sama smrt…“
Ti podaci, sapeti stilom i načinom izražavanja na latinskom jeziku, očito ne govore mnogo o Sušniku: bio je svećenik isusovac; ako se već istrošio u „apostolskom djelovanju“, vjerojatno je već bio u visokoj životnoj dobi; kad je bio „povučen“ u Zagreb na liječenje; sa znanjem koje je, poput svih isusovaca, skupio na poznatim i uglednim sveučilištima, imao je očitih sklonosti i za znanstveni, posebno književni rad, pa si je vrijeme liječenja skraćivao pripremajući neki rječnik o kojemu bi se moglo zaključiti da je dobrim dijelom već bio barem pripremljen za tisak, ako ne i tiskan - bez obzira na moguću nedovršenost i druge nedostatke, njegovo je djelo ipak bilo takvo da ga je nastavljač toga posla, njegov redovnički subrat Andrija Jambrešić, mogao upotrijebiti i uvrstiti u svoj rječnik u kojemu su ti podaci i objavljeni. Na sve pak je točku stavila smrt: Sušnik je umro 1739. godine – nema razloga za sumnju da se to dogodilo u Zagrebu.
Nije stoga nimalo čudno što je taj „priređivačev“ suradnik i očiti suautor dugo bio zaboravljen i nepoznat, no, budući da se ipak nije moglo zanijekati ono što mu je i sam Jambrešić priznavao, pa ga potpuno izbrisati iz povijesti hrvatske kulture, posebno leksikografije, još prije nepunih sto godina, ili zamalo pa puna dva stoljeća poslije njegove smrti, javnosti je bilo sasvim ozbiljno „servirano“ o njemu da „se rodio u Zagrebu 25. IX. 1686.“ i da je bio „isusovac, profesor u zagrebačkoj gimnaziji. Neko vrijeme misijonar i propovjednik. Obradio je hrvatsko-latinski i latinsko-hrvatski rječnik, košto se čini prema rječniku Habdelićevu i početak hrvatsko-latinskoga rječnika bio je do Sušnikove smrti g. 1739. štampan“. Tek kad su isusovci tridesetih godina prošloga stoljeća počeli obilnije objavljivati povijesne izvore i podatke o svojoj prošlosti – premda su bili 1773. godine službeno ukinuti i od crkvenih i od državnih vlasti, arhivi su im nisu bili uništeni! – saznalo se da njegovo podrijetlo, odnosno mjesto njegova rođenja nije bio Zagreb, nego ga treba tražiti u – Međimurju! Otada se Sušniku prezime redovito spominje uz Jambrešićevo i, što je još važnije, priznaje mu se suautorstvo na Rječniku te, što bi Međimurcima trebalo biti najvažnije, navodi se da je bio rođen u Međimurju.

P.S. Razumije se, nije loše što smo tako saznali za još jednu veličinu koju je ovaj kraj dao hrvatskoj kulturi, premda ne samo o njoj, nego i za nju samo malo ljudi, malo zna. A i njihova radoznalost najčešće je usmjerena samo prema tomu gdje bi u Međimurju trebalo tražiti njegovu kolijevku, odnosno, kako bi i sam Sušnik kao kajkavac rekao, njegovu „zibel“, „zipku“ ili „zibaču“. Svakako, lijepo bi je bilo naći, ali nade za to nema, smije se reći, nikakve. Da ne okrivljujem same Međimurce koji su mogli toga svoga zemljaka zapamtiti i uspomenu na njega sačuvati dok je još bila svježa – a nisu! – pokušat ću prebaciti „krivicu“ na njegove redovničke poglavare. U vrijeme, naime, kad ni najbolji vidovnjaci nisu mogli naslućivati nekakav budući JMBG ili OIB, oni su se zadovoljavali zapisivanjem samo regionalne ili gradske zavičajnosti svoje subraće: Slavonita, Styrus, Zagoriensis ili Zagrabiensis, Crisiensis – Slavonac, Štajerac Zagorac, Zagrepčanin, Križevčanin. Tako su i Međimurce zapisivali sa „Insulanus“, dodajući tomu vrlo često i „Croata“. Tako su činili svi: i pavlini, i franjevci, i isusovci, i drugi ako ih je bilo, a među razlozima za takav postupak nije posljednji taj što su se redovnici, prihvaćajući život u samostanu, odricali svega svjetovnoga, pa i roditeljskoga doma u koji nerijetko nisu nikad više došli. Najvažnije je ipak da je sigurno: Franjo Sušnik je „naše gore (moda i ravnice) list“ – Međimurec!