JOŠ O BEDEKOVIĆEVOJ ŠTRIGOVI

Iznenadilo me kako su brzo reagirali neki navodno „redoviti“ čitatelji ove rubrike na opis Štrigove objavljen u prethodnoj Sitnici. Jednima nedostaju Sveti Urban (!!), Poscani klanjec, Pritrga i Trebež, drugima smetaju i Rackaniža i Raskriščak jer „peški“ se iz Štrigove u Raskrižje i obrnuto prelazi preko Raskrškoga Vrha, a vozilom po Novi cesti čez Raskršku Grabu, treći bi ispravili Vrbovec u Vrbovicu, Borkin u Borke i Jalšovec u Jošovce, četvrti misle ili hoće nešto četvrto, i tako dalje. Kao da sam ja kriv što je učeni pavlin Josip Bedeković prije dva i pol stoljeća napisao ono i onako što je i kako napisao, a napisao je ono i onako što je i kako on – Zagorec v Međimurju – čuo ili mislio da domaći narod govori.
(Noviji primjer takvoga postupka nalazi se u Poviesti Međimurja dr. Rudolfa Horvata: njemu su (navodno) studenti nepoznata im, možda i nečitljivo napisana međimurska prezimena prepisivali pogrješno, pa tako Međimurje „napunili“ ljudima kojih nikada tu nije bilo!)
Je li pritom pisac Natale soluma namjerno ili nenamjerno pogriješio te svjesno ili nesvjesno ispravljao i podučavao „neuki“ domaći narod, nije moje da sudim bez dokaza, ali jest (i) moje da (i) od njega učim ono što mislim da jest ili bi makar samo moglo biti dobro i točno. I da pritom priznam da život teče i mijenja se iz dana u dan, bez obzira na ono što bih ja htio ili ne htio, a kako se ne bi promijenio – s njim i zemljopisna imena! – za više od dva i pol stoljeća od Bedekovića do nas?!
Uostalom, sve je to samo nevažna sitnica prema onomu što u Bedekovićevu opisu onovremene Štrigove uistinu nedostaje. Na primjer: zapisano je samo da u mjestu s tridesetak kuća ima pet-šest mesara. Je li u takvoj sredini bilo i drugih „majstora“, barem trgovaca i krčmara, bez kojih svijet – pogotovo onaj sajmarski i proštenjarski – već odavno nije mogao funkcionirati? Ako ih je bilo, u što ne bi trebalo sumnjati, jesu li bili „sirovina“, „tutleki“, „norci“, nepismenjaci koje je saka malo bole prefrigana baba mogla žedne prek vode prepelavati kak je sama štela? A ako nije bilo tako, gdje su ti i drugi koliko-toliko školovani ljudi stjecali temeljnu naobrazbu kad u Štrigovi nije bilo škole, što bi se moglo zaključivati jer je Bedeković nije ni spomenuo?
Istina je ipak drukčija, za Štrigovu bolja i ljepša. Oni koji poznaju stare regule i šege znaju da je već od srednjega vijeka uza svaku župnu crkvu morala postojati škola i u njoj magister – župnik joj je bio ravnatelj i inspektor, a koliko je magister ponekad bio i učitelj, moglo bi se raspravljati. Stvar je bila toliko ozbiljna i važna da se prigodom kanonske vizitacije – vrlo pojednostavljeno: redovita pregleda pojedine župe – moralo zabilježiti i stanje škole bez obzira na to je li postojala i funkcionirala ili ne. Iz takvih, ali i iz drugih vjerodostojnih izvora za Štrigovu Bedekovićeva vremena – prva polovica XVIII. stoljeća – vidi se da su štrigovsku župnu školu već tada uz dječake pohađale i djevojčice, što dokazuje da to nije bila samo obična grupa ministranata ili popovska škola za nove popove, kako se ponekad govori.
Škola je, dakle, u Štrigovi i sigurno postojala i dobro funkcionirala – kao ustanova i djelatnost. No, da bi to mogla, morala je imati i materijalne uvjete, prije svega prostor. Tražiti ga u baroknome mjestu prema današnjim potrebama, zahtjevima i kriterijima školstva bilo bi uzaludnije nego tražiti iglu u stogu sijena jednostavno zato – ostanimo na takvoj usporedbi – što u tom stogu igle uopće nije bilo! Škola je, naime, još uvijek bila tako čvrsto vezana uza svoga magistra da je nastava bila održavana u njegovoj, tj. župnoj kući u kojoj je stanovao na sjevernim obroncima Štrigovčaka. No, u kakvim je okolnostima i tamo radio svoj posao učitelja, vidi se i po tome što je, danas bi se reklo po sistematizaciji radnih mjesta, bio toliko više nego samo učitelj da mu je uobičajen i službeni naziv bio ludimagister, što teoretski i formalno znači učitelj sviranja, a praktično i stvarno bio je orguljaš i crkvenjak. Ipak su iz takvih škola, pa i one štrigovske, učenici – svakako ne svi, ali i neki su mnogo! – odlazili u svijet na daljnje (uspješno!) školovanje. Sa sigurnošću se može reći da župnik u Kotoribi i Pomurju (Sv. Martinu na Muri) Petar Berke, rodom iz Globoke, te isusovački profesor u Trnavi i župnik u Štrigovi Ivan Krstitelj Šimunić, rođen negdje oko Raskrižja, nisu jedini dokazi za to - ostale još treba otkriti i saznati!
Daljnji opstanak, razvitak i promjene u školstvu XVIII. i XIX. stoljeća doveli su do toga da je „Mađarska kraljevska vlada“ 1912. godine – prije punoga i okrugloga (možda i jubilarnoga??) stoljeća! – dala sagraditi veliku, po tadašnjim obrazovnim načelima i praksi modernu školsku zgradu kakvih još nije bilo mnogo ni po drugim dijelovima mađarske polovice velike Monarhije, što je sigurno bilo ne mala potvrda značenja Štrigove kao svekolikog središta Gornjega Međimurja. Svakako, vlada to nije učinila radi ljepote mjesta i njegove štime, nego radi ostvarivanja svojih poznatih namjera i ciljeva, što je već 1918. godine bilo iznenada prekinuto, pa samo nakratko nastavljeno od 1941. do 1945. godine. U ostalo vrijeme izlazili su iz nje mladići i djevojke koji su joj, zahvaljujući u njoj stečenom znanju, na različitim mjestima i na različite načine svjetlali obraz i širili dobar glas – sve dok se škola kao zgrada i škola kao ustanova nisu razišle: ustanova je dobila novu zgradu, a u zgradu je ušla nova ustanova – Državni arhiv za Međimurje.
Razumije se, Bedeković ni to nije zabilježio, ali mu ne treba previše zamjerati jer se očito zadovoljavao gledanjem u prošlost, pa niti je mogao niti je htio predviđati budućnost koju neće doživjeti.

P.S. Takozvani propusti Josipa Bedekovića u opisivanju Štrigove – u druge se dijelove njegova djela ovdje i sada ne upuštam – nisu uvijek samo i baš nedostaci knjige koja, takva kakva jest, može biti poticaj da se takve praznine pokušavaju popuniti i drugdje, ne samo u ovim Sitnicama. Zato želim da se najavljivani prijevod Natale soluma pojavi još ove godine i tako na najbolji mogući način obilježi njegov jubilej.