"K. M - Ć PRELOČANEC" SE TAKAJ ISKAZAL

Po podrijetlu hrvatski Međimurac ili međimurski Hrvat – pred prijateljima potiho žalostan što su mu roditelji dali izrazito mađarsko ime kojim se, u izvornom obliku, potpisivao samo kad to nije mogao izbjeći ! – inače zagrebački „preločanec“ (kakvim se smatrao) ili preloški Zagrepčanin (što je zapravo i bio) Kalman Mesarić, koji je kao svestran književnik i priznat kazališni djelatnik našao svoje mjesto u svim našim enciklopedijama, leksikonima i sličnoj literaturi, umro je 30. siječnja 1983. Obilježavajući tridesetu obljetnicu njegove smrti, književni opus lijepo mu je prikazao prof. dr. Stjepan Hranjec u prethodnom broju ovih novina i na komemoraciji u Prelogu.
Ipak i povrh toga, nepoznato je da je dotični Mesarić svoju javnu spisateljsku djelatnost započeo (a) kao osamnaestogodišnji maturant klasične gimnazije ili najviše „brucoš“ na nekom fakultetu i (b) kao jedini zagrebački dopisnik tadašnjih „Medjimurskih Novina“. Njegov publicistički prvijenac, objavljen 23. veljače 1919., vrijedan je pozornosti i zato što je jedini izvoran izvještaj u njima o jednom tada vrlo važnom kulturnom događaju kojemu važnost povećava činjenica da mu se ne može odreći i veliko političko značenje. Bilo je to „Medjimursko veče u Zagrebu“ koje je 11. „februara“ 1919., već ili tek mjesec i pol poslije oslobođenja Međimurja (24. 12. 1918.), priredio crkveni – drugih tada nije niti moglo biti! – pjevački zbor iz Macinca.
Neznatno skraćen, Mesarićev izvještaj o tome glasi:
„Naš beli Zagreb, u kojem se svaki Medjimurec čuti kakti doma i koj su Medjimurci navek rado posečivali, dočakal je takaj svoje potpuno oslobodjenje. Hrvatska se ne je nigdar nalazila pod takvim prilikama kak Medjimurje. Hrvatska je bila navek dosta kuražna i samosvesna, pak je svim silama nastojala ne samo, da ne dopusti Madžarom čisto zagospodariti nad njom, nego se i na sve moguće načine gledala da njih se čisto otrese.
Hvala moćnom i mudrom Wilsonu uspelo joj je to posvema i sad se veseli svaki Hrvat kakti svoj vu svojem. Kakovo je stopram veselje zavladalo u Medjimurju, na tom delu hrvatske zemlje , koj je tolka leta stenjal pod madžarskom nasilnošću i njihovim večnim uvredama i posprdavanjima na sve kaj je ne madžarsko. To veselje i radost je očutil svaki od vas domoljubnih Medjimurcov, koji ste tam, a i svaki od nas, koji se nalazimo izvan Medjimurja, ali nam je naš rodni kraj mio i drag.
I baš za to, jer smo sad svoji u svojem, čekali smo nestrpljivo, kad budemo mogli naše Međimurce, naše Macinčane dočekati i pozdraviti u našem sada zajedničkom milom, belom, gostoljubivom Zagrebu. Čekali smo ih znatiželjno svi, ne samo mi ovdašnji Medjimurci, nego gotovo celi Zagreb.
Već se ih u pondelek moglo videti kak razgledavaju grad. Njihova nošnja je odmah svakomu u oči upala, (jer ovde takova neje u običaju) i čulo se šaptati: „Da, to su oni, to su Medjimurci.“ Svi smo sa znatiželjom očekivali kak bude taj njihov koncert ispal.
Velika dvorana glazbenog zavoda bila je već pred odredjenom vurom puna. Moglo se videti u njoj najotmenije zagrebačke gospode. Medju ostalima vidli smo našega zemljaka gospodina biškupa Dr. Premuša, onda narodnoga oblegata Dr. Pavelića, šefa zagrebačkog redarstva D. Angjelinovića, mnogo medjimurskog i zagrebačkog svećenstva, visoke oficire i. t. d. Priličan broj seljakinja iz okolice Zagreba je takaj došlo, da čuju vide svoju braću Medjimurce.
Čekalo se i dočekalo. Oni su došli. Da, to su bili oni pravi dobroćudni kršni medjimurski dečki, prave one medjimurske čedne, mile, ali i preštimane puce, ona nošnja, onaj govor sve je to u čovjeku pobudjivalo osječaj, kakti da je doma med svojimi. Čuvstvo veselja i ljubavi moglo se je čitati na licu svakoga. Nekojima su se i oči od veselja suzami orosile. Za nas ovdašnje Medjimurce bil je to pravi i retki užitek.
Iza svake popevke nastal je navek takav plesak, da su se nekoje popevke dvaput morale odpopevati.
Lepi doček Medjimurcov sa strane zagrebčana je najbole dokazal kolko smo njim zahvalni i kolko njih volimo.
Osobita hvala ide vlč. gospodina plebanuša [Vinka] Žganca, koji je svojim lepim govorom istaknul denešnje prilike v Medjimurju i njihovo raspoloženje za hrvatsvo. Razložil je takaj vrst i značenje medjimurske popevke. Takaj ide velika hvala vlč. gospodinu plebanušu [Ignaciju] Lipnjaku, koji je taj zbor tak lepo uvežbal, da bi se mogel i sa ostalin najbolšim zborovima natecati.
Jednom rečju Medjimurci su se v Zagrebu iskazali!“
Neupućenomu je teško, zapravo i nemoguće u tome makar samo naslutiti, a kamoli već i prepoznati budućega pisca, među ostalim, komedije „Gospodsko dijete“ ili romana „Dravom zlatom plovi“. Teško je i zato što je jedanaest bez ikakve sumnje njegovih tekstova u „Medjimurskim Novinama“ do ljeta 1919. – očito prije nego se sam Mesarić konačno opredijelio i otisnuo u „kazališne vode“ – potpisano samo „K. M–ć. preločanec“, „Medjimurec“ ili „K. Medjimurski“. Nedvojbeno je da se njihov pisac, premda lako prepoznatljiv kao početnik i još amater u tom poslu, ipak više nego jasno i sigurno legitimirao. I zato, ne može se drugo, nego - parafrazirajući samoga njega, i za taj njegov publicistički prvijenac, reći da se njime „K. M – ć preločanec takaj iskazal“!

P.S. Niti znajući niti sluteći što se „iza brda valja“, najmanje pak želeći da se dogodi nešto od onoga što je, sad se čini, već neminovno, prošle sam godine ovim „Sitnicama“ pet puta upozorio na devedesetu – ne bi se trebalo stidjeti atributa „jubilarnu“ – godišnjicu svečanog otvorenja „Kraljevske državne opće javne bolnice u Čakovcu“ koja je od samoga početka bila sve prije nego „kraljevska“ i „državna“. Ne utvaram si da bi to spasilo našu bolnicu, ali i dalje mislim da je, iz više razloga, vrijedilo i „glasnije“ obilježiti taj jubilej, prema onoj „Neka se o njoj čuje i zna, pa makar i dobro,“ kao što su (a) njezina duga prošlost i (b) oni „podaci iz HZZO-a po kojima je Županijska bolnica Čakovec među najuspješnijima u državi, i da nema upravo HZZO-ovog duga prema Bolnici temeljem limita, ona bi radila u plusu.“ (Međimurje, 22. 1. 2013., 11.)