Kada je, zapravo, počelo?

Kad ova „Sitnica“ dođe do čitatelja koji će moći vidjeti što u njoj piše – a hoće li to i učiniti, nešto je sasvim drugo – naša država, a s njom i svi mi koji je volimo više od svega na svijetu i ne damo ni za što na svijetu (osim EU), bit će već drugi dan punopravna članica Europske zajednice ili, u prijevodu na hrvatski jezik, Europske unije. Punim plućima disat ćemo europski zrak koji nam (s ponekim nevremenom) već donose zapadni vjetrovi – vodu nam je Europa već otprije (s ponekom poplavom) slala preko Dunava, Mure, Drave i Save vjerojatno da nas potkupi i privoli na potpis i pristup, a kruh naš svagdašnji valjda ćemo si i dalje priskrbljivati sami kao znak naše (ipak neotuđive) samostalnosti i neovisnosti. I bit će nam odsad – kak nam je išče nigdar do ve ne bilo!
U skladu s tim europsko-povijesnim događajem, red je da i ova „Sitnica“ bude „europska“ – utoliko više što se sve poklapa s tisuću sto pedesetom obljetnicom prvoga i pravoga početka svega. Naime, prije upravo toliko ljeta, tj., 863. godine glasovita braća Konstantin i Mihael – glasovitija i sveta pod redovničkim imenima Ćiril i Metod – pošla su na put i posao po kojima su zaslužili naziv „slavenski apostoli“. Premda je Konstantin-Ćiril (rođen 826/827.) bio znatno mlađi od brata, rođenoga oko 815. godine, umro je već 11. veljače 869., tj., znatno prije njega, Mihaela-Metoda koji je živio do 6. travnja 885. i vjerojatno je to razlog što se u njihovu spominjanju ne poštuje prednost starijega, nego se uvijek spominju, pa su i u kalendare ušli (5. srpnja) baš tako: Ćiril i Metod.
Rođeni u obitelji visokog bizantskog zapovjednika u Solunu, makedonskom gradu već od VI. stoljeća okruženom slavenskim življem, odmalena su znali i slavenski jezik, što je utjecalo, pa i odlučilo o njihovim životnim putevima o kojima u mladosti sigurno nisu ni sanjali. Metod se, po očevu primjeru, posvetio državničkim poslovima pa je već zarana bio „arhont“, upravitelj jedne pokrajine sa slavenskom većinom. Ne slažući se s političkim spletkama i prevratima te vjerskim borbama na carskom dvoru, ubrzo se povukao u jedan samostan u Maloj Aziji. Brat mu je bio izuzetno nadaren. pa su mu visoki državni uglednici, poslije očeve smrti, omogućili odgoj i obrazovanje na carskom dvoru i najvišim školama. S nadimkom „Filozof“ ubrzo je postao knjižničarom Carigradske patrijaršije i profesorom filozofije, pa i ravnateljem na tamošnjem sveučilištu na kojem je naslijedio svojega učitelja Focija, kasnijega začetnika tzv. „istočnoga raskola“. Usporedno sa svim tim, zajedno s bratom bio je u nekoliko važnih državnih misija, u kojima je sudjelovao „otvorenih očju“, tj. gledajući i učeći sve što nije znao. Tako je, na primjer, kod Arapa u Samari zapazio njihovo, samarijsko pismo, kod turkijskih Hazara u južnoj Rusiji upamtio je neka ruska slova, na poluotoku Hersonu našao je moći sv. Klementa, jednoga od prvih papa (92.-102.) itd.
Sve je to utjecalo na to da im 862. godine bude povjerena još jedna važna misija. Naime, moravski knez Rastislav zamolio je bizantskoga cara da mu pošalje biskupa i svećenike koji će u njegovoj zemlji na njegovom, slavenskom jeziku narodu propovijedati i širiti kršćanstvo. Tada su to činili franačko-bavarski svećenici koji su, vidio je knez, imali i drugih, ne samo vjerskih interesa. U Carigradu su prihvatili poziv i za takvu misiju smatrali najpogodnijima upravo spomenutu braću, a ona su povjereni im zadatak shvatila krajnje ozbiljno. Pripremajući se za nj, preveli su na slavenski jezik više vjerskih i obrednih knjiga, a da bi to mogli, Ćiril je sastavio posebno pismo, tzv. glagoljicu. Tako pripremljena i opremljena, sveta su braća s više učenika 863. godine krenula u srednju Europu i, usprkos protivljenju franačko-bavarskoga svećenstva, za tri godine uspjela sve pripremiti za osnivanje slavenske crkvene pokrajine.
Da bi se i to ostvarilo, trebali su dobiti potvrdu iz Rima, pa su se zaputili na jug preko Donje Panonije gdje je i tamošnji knez Kocelj prihvatio njihove slavenske knjige i obrede na narodnom jeziku. Ne treba se opterećivati pitanjem jesu li na putu mimo Blatnoga jezera prešli i preko našega kraja; mnogo je važnije što su izborili pobjedu nad tzv. „trojezičnicima“ ili „pilatovcima“ koji su se žestoko protivili službi Božjoj na narodnom, slavenskom jeziku i pismu. Sve je ipak završilo tako da je papa Hadrijan II. odobrio slavensko bogoslužje, blagoslovio knjige pisane glagoljicom, Metodu i njegovim učenicima podijelio svete redove, svećenički i biskupski, i ovlastio ih za daljnje djelovanje u slavenskim krajevima.
Sjenu tuge na sve baca smrt mlađega Ćirila koji je svečano bio pokopan u Crkvi sv. Klementa, čije je moći donio u Rim, ali je Metod nastavio njihovo zajedničko djelo među Slavenima. Istina, ne lako: njegovi protivnici uspjeli su optužiti ga za krivovjerje, uhititi ga, osuditi i zatvoriti. U tamnici je proveo gotovo tri godine, a oslobođen je bio tek nakon strogih zahtjeva, prijetnji i kazni pape Ivana VIII. franačkim biskupima.
Nakon mnogo novih i poteškoća, ali i velikih uspjeha nastavio je i uvelike dovršio s bratom započet posao, koji je dobrim dijelom bio preteča onoga što se u Europi i Katoličkoj crkvi mnogo kasnije događa.

P.S. Nemoguće je i nepotrebno nagađati kako bi slavenski dio Europe izgledao otada do danas da Ćiril i Metod već u IX. stoljeću nisu napravili ono što im je tek čitav milenij kasnije, 1880. godine, u ime svega kršćanskoga i civiliziranoga svijeta priznao papa Leon XIII. svojom enciklikom „Grande munus – Veliko poslanje“. Vrijedno je ne zaboraviti ni jedno ni drugo.