„… KAJ MOREM TI NEG REĆ: OD VSEGA SRCA FALA!“

Ime i prezime pisca u naslovu navedenih završnih dvaju stihova poznate i popularne pjesme – pjesme u smislu i književnom, pjesničkom, koja se čita ili recitira, i glazbenom, pa se pjeva ili pjevana (nerijetko i samo „igrana“, tj., svirana) sluša – za mnoge čitatelje ovih redaka ne bi trebalo posebno spominjati jer su im, kao i sama pjesma, toliko poznata da će ih i bez razmišljanja „pogoditi“, a možda i podsjetiti da vjerojatno znaju napamet i ostalih deset koji, zajedno s ovima, tvore sve tri kitice popularne „Fale“. Ti već znaju komu je posvećena ova „Sitnica“.
No, događa se da čak ni oni koji je, ponekad i pogrešno, pjevaju ili sviraju, to ne znaju niti ih to zanima – „kaj njih briga, tak i tak je to sejeno“! – a oni koji se ipak malo potrude napregnuti mozak, proglašavaju je „narodnom“ ili pripisuju Vinku Žgancu, Nikoli Paviću ili čak Joži Horvatu! Ne spominjem to kao prigovor bilo komu – razumijem da „nemremo si znati se“! – nego kao jedan od razloga zbog kojih posvećujem tu „Sitnicu“ Dragutinu Milivoju Domjaniću, jednomu od posljednjih naših susjeda Zagoraca koji su još poslije Prvoga svjetskoga rata svoje plemenitaško podrijetlo isticali i vlastitim potpisima.
Njegov „curriculum vitae“ ili, prema Belostencu, „sivlenya techay“ (čit. „živlenja tečaj“, što znači „tijek života“), tj., kratak životopis krajnje je jednostavan. Bio je rođen 12. rujna 1875. u plemenitaškom dvorcu u Krčima iznad Adamovca kod Sv. Ivana Zeline i tamo je proveo djetinjstvo. Pretežito kao pitomac plemićkoga konvikta, sve je škole do „velike mature“ 1893. godine pohađao u Zagrebu u kojem je potom 1898. završio studij prava te sljedeće godine i doktorirao. Odmah poslije diplomiranja stupio je u državnu, i to sudsku službu, i bio sudski pristav, prislušnik, sudac istražitelj, vijećnik itd. kod Sudbenoga stola i Kotarskoga suda te na kraju vijećnik Banskoga stola, tada najviše sudske ustanove izvan glavnoga grada države – ponovo sve u Zagrebu. Na kraju, tamo je i službeničku karijeru i životni put završio iznenada, s nepunih (tek!) pedeset osam godina životne dobi. Naime, 7. lipnja 1933., upravo prije punih osam desetljeća, posjetio je svoje dobre prijatelje i s njima proveo ugodnu večer i večeru, a kad se potom vratio kući, moždanim ili srčanim udarom „u tihoj lipanjskoj noći prekinuta je životna loksodroma Dragutina plemenitoga Domjanića“, kako bilježi jedan dobar poznavatelj njegova života i književničkoga, posebno pjesničkoga djela.
A upravo to drugo – pjesničko stvaralaštvo i učinak, a ne pravničko i sudačko djelovanje o kojemu se zapravo ne zna ništa – razlog je što je ušao u sve povijesti hrvatske, posebno dijalektalne, i to kajkavske književnosti. Počeo je vrlo mlad, već 1891. godine, prijevodima romantičnih priča s njemačkoga jezika – kasnije će prevoditi i s francuskoga i ruskoga jezika – zatim pjesmama „Ljubav prema domovini“, „Marija“ i „Ridi, pagliaccio!“ i drugima, po naslovima se vidi, različito intoniranima i pisanima štokavštinom te objavljivanima valjda po svim tadašnjim hrvatskim i slovenskim časopisima, a okupit će ih 1909. godini u knjizi „Pjesme“.
Tek će se potom prihvatiti kajkavštine po kojoj će postati poznatiji i priznatiji. Izbor svojih kajkavskih pjesama objavit će u trima zbirkama: „Kipci i popevke“ (1917.), „V suncu i senci“ (1927.) i „Po dragomu kraju“ (1933.) koje će i za njegova života i poslije njega biti cjelovito ili djelomično, u različitim kombinacijama, ponovo izdavane i objavljivane, narodski se kaže, „bezbroj puta“. Bez ulaženja u podrobniju analizu toga opusa s bilo koje strane – ovoj „Sitnici“ to niti nije namjera – vrijedi spomenuti da su njegovoj popularnosti pridonijele, s jedne strane, jednostavnost, razumljivost i toplina njegovih stihova, a s druge strane njihova tečnost i nadasve muzikalnost. To su lako zapazili mnogi skladatelji i ubrzo ih – neke i vrlo uspješno – uglazbili, pa se neke i danas pjevaju u različitim prigodama koje ponekad nemaju nikakve veze s njihovim pravim ugođajem i smislom koji im je pjesnik dao. No, to samo dokazuje da je Domjanić kao pjesnik svoj pjesnički „posao“ napravio, narod veli, „tak kak treba“. Zato i zaslužuje ovo podsjećanje na sebe.

P.S. Možda se, „kak Međimurec, k tomu v Međimurju“ ne bih ovdje bavio Domjanićem da me ne muči jedno pitanje: što je navelo toga čistokrvnoga Zagorca i Zagrepčanina da 1917. godine među „Kipcima i popevkama“ objavi i jednu s naslovom „Međimorska“. Nisam našao ni traga nečemu što bi ukazivalo da je, u vrijeme kad je Međimurje bilo „zvun horvatskoga orsaga“, bilo zbog čega došao i upoznao ovaj kraj. Otkud mu onda saznanje o poljima zasijanima hajdinom koja – uistinu! – „kakti srebro cvete“?!
No, nije važno – hvala mu što se i toga sjetio, makar u svojem stilu, pomalo „huncvutski“:

„Kakti srebro hajda cvete.
K njoj se ne pašći drago dete,
Hajda jošće zrela nî,
Da bi mogla žeti ti!
Čez hajdinu steza vodi,
Po njoj duša moja hodi.
Kaj ti dobro puta znaš,
Da ne zajdeš v glib i šaš?
Vre i zvezda se zažiže,
Dalko je do tvoje hiže,
Komaj joj se vidi dim,
Hodi, pucek, rajši sim.
Sim ne vidiju te mama,
Kam buš tak si išla sama,
Dojdi, dugo čekam ja,
Lepše ti je gde su dva.
Mali, beli su oblaki
Išće si pajdaša vsaki,
Jen se bu razišel mam –
Vidiš, to je, kad je sam.
Ali kad bu hajda zrela,
Kad buš pak se verit štela,
Bum škrlak na vuho del,
Ne bum te nit poznat štel.“