Kako spriječiti pojavu kupusne kile?

Među brojnim bolestima kupusnjača, kila se zbog specifičnih promjena u obliku zadebljanja korijena najlakše raspoznaje. Kupusnu kilu također ubrajamo u skupinu od 18 različitih gljivičnih i 2 bakterijske bolesti koje se mogu prenositi inficiranim i/ili kontaminiranim sjemenom. Premda danas hibridi kupusa prevladavaju tržištem, u najstarije svjetske sorte porijeklom lokalnih eko-tipova pojedinih područja ubrajamo varaždinsko zelje, koji na izbirljivom europskom tržištu imaju dobru budućnost kao autohtoni proizvod Hrvatske. Proizvod varaždinsko zelje spominje se već dugo na prostorima sjeverozapadne Hrvatske. U Međimurju se uzgaja u središnjem dijelu Županije uz naselje Novo Selo Rok i na nekim lokalitetima uz rijeku Dravu (npr. Kuršanec, Totovec i dr.). Sjeme za varaždinsko zelje na obiteljskim gospodarstvima se tradicionalno uzgaja vlastitim odabirom i izolacijom majčinskih biljaka, te izravnom sjetvom na gredice i uzgojem presadnica “golog” korijena. Naprednija gospodarstva uzgajaju presadnice sa grudicama zemlje u kontejnerima. Stoga bolesti koje se često prenose sjemenom predstavljaju važan ograničavajući čimbenik proizvodnje. Njihova ekonomska štetnost naročito je naglašena ako sjeme iz takve proizvodnje nije obuhvaćeno stručnim nadzorom, niti se raskužuje, odnosno nije zaštićeno od brojnih poremećaja. Budući kupus ubrajamo u porodicu krstašica, u područjima gdje se uzgajaju uljarice (npr. uljana repica) i drugo korjenasto povrće roda Brassica (npr. postrna repa), neke se “zajedničke” bolesti nadzemnih organa prenose s jednog usjeva na drugi (npr. Alternaria spp., Phoma lingam), pa se u tom slučaju ekonomske štete povećavaju. Ipak, zbog vrućina koje zadnjih sezona bilježimo krajem lipnja i/ili početkom mjeseca srpnja, uz nagle prodore kratkotrajnih ali vrlo vlažnih ciklona sa navodnjavanjem usjeva, u zadnje vrijeme kupusna kila (Plasmodiophora brassicae) ponovno postaje sve izraženiji problem pri uzgoju kupusnjača ljetne sadnje! Smatra se da bolest potječe iz mediteranskog područja južne Europe. Odatle su je europljani stočnim repama namijenjenim ishrani domaćih životinja proširili na područje Amerike i Australije. Opisana je od strane Woronina još 1870-tih godina u Rusiji, na području grada St.Petersburga, a u našoj je zemlji kupusna kila poznata u svim uzgojnim regijama gdje vlažnost i pH-vrijednost omogućuje njen normalan razvoj (manje su osjetljive samo vrste roda Raphanus). Raspadanjem zaraženog korijena pseudo-gljivica dospijeva u tlo, gdje u formi trajnih spora može opstati 20-ak godina.
Na korijenu ili hipokotilu zaraženih biljaka se formiraju zadebljanja koja u početku imaju boju korijena, a kasnije ta mjesta postaju smeđa i pucaju. Veličina zadebljanja prvenstveno ovisi o starosti biljaka, građi korijena i razdoblju u kojem su zabilježene (re)infekcije. Štete su najveće ako sadimo već napadnute presadnice (vidi fotografiju). Naknadno zaražene biljke u polju rijetko propadaju, niže su rastom, a starije lišće žuti i osuši se. Zaražene biljke za ljetnih vrućina pokazuju simptome venuća, što sa plavičasto-zelenom promjenom boje lišća može nalikovati nedostatku vlage ili hranjiva. Glavice kupusa su manje i nedovoljno čvrste. Ako je zaražen samo manji dio korijena ili su biljke inficirane u drugom dijelu vegetacije tada simptomi nisu izraženi, a urod nije bitno umanjen. Na ovakav način uzročnik bolesti napada korijen kupusa, cvjetače, brokule, prokule, stočne repe, rotkvice, gorušice i uljane repice. Premda je kila specifični parazit biljnih vrsta porodice krstašica (Brassicaceae), poznata je mogućnost da inficira korijenove dlačice drugih biljaka, npr. trava (Agrostis, Dactylis, Holcus i Lolium sp.) i nekih dikotiledona (npr. Fragaria, Papaver i Rumex sp.). Ali, pritom nije dokazan značaj ovih sporednih domaćina u epidemiologiji kupusne kile. Uzročnik bolesti (Plasmodiophora brassicae) ne formira micelij, ali je obligatni parazit koji se razvija samo u staničju osjetljivih domaćina. Nepovoljne uvjete preživljava u debeo-staničnim sporama promjera do 4 µm. Jedinstveni sastav vanjske stjenke od hitina, proteina i lipida daje snažnu otpornost “trajnih spora” na mikrobiološku degradaciju. Iz “spavajućih” spora, spontano uz izlučine korijena osjetljivih domaćina, nastaju ameboidne zoospore sa dva biča koje u korijenovim dlačicama formiraju primarni plasmodij čija protoplazma sadrži 30-100 jezgri. Mnogi detalji razvoja bolesti od primarnog do sekundarnog plazmodija su još uvijek nedovoljno istraženi. No, dobro je poznato da određena svojstva zemljišta izravno utječu na slabiju ili jaču pojavu kupusne kile. Kupusnoj kili pogoduje što veće zasićenje tla vlagom i temperature u zoni korijena iznad od 20°C. Tla u kojima je u gramu manje od 10³ spora uzročnika bolesti nisu pogodna ra razvoj kile. Ipak, kiselost zemljišta (pH vrijednost) je najvažniji ekološki faktor povezan sa pojavom kupusne kile (vidi tablicu 1.)!
U pravilu visoki sadržaj kalcija (Ca) i alkalna reakcija zemljišta inhibiraju razvoj kupusne kile, ali uz dovoljan inokulum, optimalnu vlažnost i povoljne temperature čak niti tada razvoj bolesti u potpunosti nije zaustavljen (vidi rezultate u tablici 2.). Poznato je da i drugi elementi u tlu (npr. bor, dušik) također izravno utječu na pojavu ove bolesti.
Jedine prihvatljive mjere zaštite jesu otpornije sorte i/ili hibridi, plodored, kalcifikacija (vidi tablicu 1. i Tablicu 1.) i prema potrebi hidro-melioracijski zahvati kojima se na teškim tlima smanjuje previsoka vlažnost. Međunarodni istraživački projekti dokazuju različitu virulentnost sojeva kupusne kile iz različitih zemljopisnih širina. Primjerice, uljana repica je vrlo osjetljiva na kupusnu kilu u nekom područjima Njemačke, Francuske i Skandinavije, pa je razvoj otpornih kultivara prioritetan zadatak oplemenjivačkim centrima tih zemalja. Ohrabrujući uspjeh je dobiven u Japanu i drugim azijskim državama pri kreiranju na kilu otpornih sorata kod vrsta pak choi i kineskog kupusa. Barem 3 godine ne bi trebalo ponavljati uzgoj osjetljivih krstašica na istoj površini. U plodoredu također nisu poželjne bijele žitarice, na čijem se korijenu uzročnik ove bolest održava bez vidljivih promjena. Neki usjevi, npr. kukuruz i lucerna umanjuju prezimljujuće spore kupusne kile u zemljištu. Zaraza se pokusima smanjila jedino potapanjem presadnica neposredno prije sadnje u 0,1%-tnu otopinu benzimidazola (ranije se koristio benomil = Benlate, a trenutno na našem tržištu imamo samo jednu djelatnu tvar iz skupine – karbendazim**, ali koja nema dopuštenje za primjenu u merkantilnom uzgoju povrća).
Tradicionalno se u mnogim zemljama održavanje kalcizacijom pH vrijednosti iznad 7.0 smatra dobra mjera zaštite protiv kupusne kile. U novije se vrijeme protiv kupusne kile preporučuje primjena “vapnenog dušika” (kacijev-cijanamid)! Na manjim površinama se kao mjera zaštite od kile preporučuje i sterilizacija, ali u našoj zemlji primjena dazometa (Basamid-G) u pokusu Agronomskog fakulteta Zagreb na ogulinskom zelju nije bila previše učinkovita (vidi tablicu 2.). Solarizacija uz pokrivanje površina plastičnim folijama umanjuje potencijal kupusne kile u zemljištu.