KALENDAR KAKAV (NE) POZNAJEMO

Kad god oko Nove godine nekomu spomenem kalendar, gotovo redovito nailazim na „spoticanje“ oko toga što je zapravo to. Za sugovornika, osobito mlađega, gotovo po pravilu, kalendar je jedan ili više listova papira različitih oblika, na kojemu/kojima su više ili manje zgodno označeni mjeseci, tjedni i dani. A kako i zašto to da, na primjer, godina nosi brojčanu oznaku ni manju ni veću nego baš toliku kolika je zapisana na kalendaru - da je godina podijeljena i na mjesece i na tjedne, i to neovisne jedne o drugima toliko da se ni teoretski ne mogu ni uskladiti ni poklopiti, da su bezimeni tjedni sastavljeni od dana s logičnim i lako pamtljivim imenima, i tako dalje – o tome u tim papirnatim kalendarima nema ni slova, a kamoli riječi.
Jasno je da za svakodnevni život – ispunjen brigama, poslovima, obvezama i željama drugih vrsta, veličina i prioriteta – ne treba mnogo više nego takvi kalendari pružaju. No, kalendar u svom pravom smislu – skup pravila kojima se određuje vremenski tijek te utvrđuju odnosi i raspored vremenskih jedinica – dio je opće ljudske znanosti, kulture i civilizacije, pa nije ni suvišno ni nepotrebno znati nešto više o njemu. Za ovaj put evo nekoliko sitnica o tjednu.
Tjedan je vrijeme od sedam dana – zato je i sedmica – koji se periodično ponavljaju. U različitim kulturama i vremenima imao je različit broj dana: od pet čak do deset. Iz naziva dana u njemu može se zaključiti da je naš tjedan nekad bio petodnevan, možda i sedmodnevan, ali u svakome slučaju barem mi Hrvati i u tome smo se prilagodili zapadno-europskoj civilizaciji i kulturi koje se temelje na staroj rimskoj i nešto mlađoj kršćanskoj tradiciji.
Po trajanju svi su dani u tjednu jednaki, ali neke razlike među njima nastale su već samim tim što su jedni ispred, a jedni iza drugih. Najbolje se to vidi po njihovim imenima koja se također razlikuju od naroda do naroda. Rimljani su ih nazivali po tada poznatim nebeskim tijelima, a naši su ih preci jednostavno prebrojavali!
Tjedan kod nas sada počinje u ponedjeljak – već mu ime kaže da slijedi „po nedjelji“. Danas je na (onim papirnatim) kalendarima tako označavan, a i u svakodnevnom životu smatra se takvim, pa je prema tomu prvi ili prvak. No, već i samo isticanje da nešto slijedi po nečemu ukazuje na poredak, na to što je prvo, veće, važnije, vrjednije i sl. Naime, u antičko vrijeme, kod starih Rimljana, to je bio dan Mjeseca, po veličini i sjaju drugoga svjetlila na nebeskom svodu, pa je i njegov dan bio drugi po redu u tjednu. Takvo mišljenje potvrđuje što ga je i kršćanstvo, prihvaćajući klasičan, možda još samo šestodnevni tjedan, sve do danas spominjalo kao feria secunda, odnosno drugi dan u tjednu koji prema tomu počinje s nedjeljom. Tek je kasnije ponedjeljak stao na čelo tjedna – u mađarskom jeziku hétfő – gdje je i danas, ali je u više europskih jezika zadržao svoje staro mjesečevo ime.
Utorak je nekad bio dan Marsa – svejedno: boga prvoga do vrhovnika Jupitra u rimskoj mitologiji ili Zemlji susjednoga crvenoga planeta koji je ionako ime dobio po tom bogu. Po crkvenom kalendaru, još je uvijek treći dan u tjednu (feria tertia), ali po našoj terminologiji, oduvijek je bio drugi – ime mu se, naime, izvodi iz staroga, praslavenskoga pridjeva vъtorъ koji znači upravo to: drugi.
I treći dan u tjednu još od praslavenskih vremena zove se srijeda, što bi trebalo značiti da je na sredini tjedna premda to nije otkad tjedan ili sedmica počinje u ponedjeljak. Nekad je to, kao Merkurov dan, odnosno feria quarta ili četvrti dan u tjednu, očito i bio, što mu još uvijek priznaju i Nijemci premda ni njihova Mittwoche odavno više nije in der Mitte der Woche, a Mađari, koji su dugo pazili na čistoću svojega jezika, možda nisu ni znali što čine kad su od nas – valjda ne od Engleza ili Francuza!? – preuzeli naziv szerda za taj dan (čit. serda, ne šerda!). Naziv je zanimljiv i zato što se odnosi na dan koji se nalazi između drugoga i četvrtoga dana u tjednu – utorka i četvrtka – pa bi bilo logičnije da se zove, možda, trećak, ali kad je jednom prevladala srijeda, tko pita za logiku?! Vrijedi spomenuti da su stari Međimurci – misleći na njezinu ženskost, jer su po dva muška (dana) bila i prije i poslije nje – smatrali da v sredu rado curi - zato su je za ljetnih suša željno čekali premda ih je ne jednom prevarila.
Naš četvrtak nekad je bio dies Iovis ili Jupitrov dan, pa potom kao feria quinta peti dan u tjednu. I on je otišao u mađarski jezik pod prepoznatljivim imenom csütörtök, a sličnu je sudbinu doživio i petak, nekadašnji Venerin ili šesti dan tjedna (feria sexta) koji se u mađarskom kalendaru našao kao péntek. Donedavno za Međimurce, kao i za ostale katolike, to je bio posni den, ali samo zato što su poistovjećivali post s nemrsom koji je bio crkvenim zakonom propisan.
Zanimljivo je da subota, rimski dies Saturni, nikad nije bila sedmi dan (feria septima) niti kod nas poslije petka šestak, nego uvijek samo to: subota. Preuzeto je to iz kršćanstva koje je slijedilo staru židovsku tradiciju prema kojoj se u šabat nije smjelo ama baš ništa raditi, čak se i Samaritancu iz Evanđelja zamjeravalo što je ranjeniku pomogao. Kršćanstvo je tu njezinu osobinu, jasno ne tako strogu, prenijelo na sljedeći dan, kad su se dogodile dvije najvažnije stvari: Kristovo uskrsnuće i Duhovi. Moderno doba dalo je suboti novi smisao: postala je prvi dan vikenda koji najčešće služi svemu drugomu samo ne onomu čemu je, navodno, namijenjen: korisnu i smišljanu odmoru.
Po tome što je neradni dan na kraju tjedna, nedjelja danas slijedi biblijsku tradiciju prema kojoj se Bog sedmoga dana po šestodnevnom stvaranju svijeta odmara. Inače je Rimljanima kao dies Solis ili dan Sunca vjerojatno bio prvi, a i kršćani su smatrali da tjedan mora početi u ime Božje. Stoga je njihov dies Dominica ili dan Gospodnji bio na njegovu početku, pa je otud i ponedjeljak bio odmah feria secunda, kako je gore rečeno, a ne prima, što bi se danas očekivalo. Nedjelju je, tako premještenu na kraj tjedna, potkraj XIX. stoljeća većina civiliziranih država prihvatila kao dan tjednog odmora i unijela u svoje, građansko zakonodavstvo.

P.S. Htio sam dodati još nešto ozbiljnije, ali – priznajmo: svi smo umorni od Božića i Nove (zasad još ne nove!) godine. Odahnimo malo!