Kamo je, onda, zapravo pripadalo Međimurje! (I.)

Često izricana tvrdnja kako je akcijom hrvatske vojske na Badnjak 1918. godine, uz oslobođenje od duge i neopravdane tuđinske vlasti, Međimurje napokon bilo vraćeno Hrvatskoj i priključeno svojoj matici zemlji, u ovo je doba prije devet desetljeća dobila još jedan čvrst i neoboriv – demanti. Neosporivo je, naime, da je spomenutoga dana mađarska vojska napustila taj kraj i time ga mirno, bez ikakva pokušaja za pružanje otpora neprijatelju, prepustila vojsci koja je u nj ušla s juga preko demarkacijske linije na Dravi, utvrđene primirjem 11. studenoga 1918., i sa zapada preko međimursko-štajerske granice, ovdje istovjetne sa stoljetnom granicom između zapadnog ili austrijskog i istočnog ili mađarskog dijela dotadašnje Monarhije, i zaposjela ga, a da neprijatelja nije ni vidjela. (Drugo je pitanje na koje u pisanim povijestima dosad nije nađen odgovor: kako je to bilo moguće u danima kad primirje i demarkacijska crta trebale svima biti svete stvari, ali to nije tema ove Sitnice.)
To premještanje međudržavne granice s Drave na Muru, kasnije dijelom i dalje, potvrdit će načelno Pariska mirovna konferencija, a potom stvarno na terenu peteročlana međunarodna komisija. Time je formalno, vojničko oslobođenje i odvajanje Međimurja od Mađarske bilo relativno brzo i lako provedeno.
Drugi dio spomenute tvrdnje, priključenje Međimurja matici zemlji Hrvatskoj, imalo je i po načinu, i po sadržaju, i po trajanju nešto malo drugačiji tijek. Za razliku od nekih drugih takvih slučajeva, kad je nova državna vlast preko koljena prelomila s dotadašnjim pravno-upravnim sustavom, pa po kratkom postupku takav kraj potpuno integrirala i vrlo brzo na nj protegnula svoje zakonske norme – dovoljno je sjetiti se 1941. godine! – ovdje se taj proces odgađao tako dugo da je i država propala prije nego je ovaj kraj u svemu izjednačen s ostalim dijelovima ne Hrvatske nego – Jugoslavije. Evo po čemu se to vidi:
Prije svega, Međimurje je tom božićnom vojničkom akcijom upalo u tako raznorodnu državu kakvih je malo bilo na svijetu. Iznenadno ujedinjenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom – budućnost će pokazati da je to bilo priključenje prve drugoj kao što je bio slučaj i s Kraljevinom Crnom Gorom – bilo je povod da se tri naroda, ne računajući druge u jedinstvenoj državi, svedu na razinu plemena integriranih u jedan novonastali narod usprkos tomu što je svako od tih plemena imalo svoju prošlost, svoj jezik, svoje pismo, svoju kulturu, svoju vjeru, svoj mentalitet i svoju nacionalnu svijest do koje je došlo na svoj način. Prema tomu, i Međimurci, bez obzira na to što im je uspjelo zbog svoje hrvatske narodnosti odvojiti se od Mađara, mogli su se priključiti samo onoj Hrvatskoj koja je već bila „utopljena“ u Državu, odnosno Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, a i ta će se uskoro odreći tih narodnosnih atributa.
Koliko pak je Međimurje bilo uključeno makar i u takvu Hrvatsku, jasno pokazuje ponajprije naziv koji se za to vrijeme i službeno upotrebljavao: kako se, naime, dotad govorilo o Trojednom, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskom kraljevstvu, tako se u prvo vrijeme nakon ujedinjenja govorilo i pisalo o Hrvatskoj, Slavoniji i Međimurju kao upravnoj cjelini. Tako je, na primjer, postojao Zdravstveni odsjek Pokrajinske uprave za Hrvatsku, Slavoniju i Međimurje te tomu slično. Na to bismo možda mogli biti ponosni da to nije odražavalo stvarno i upravno i političko stanje. Hrvatska je, naime, upravno bila podijeljena na županije, a Međimurju najbliža bila je Varaždinska. Nasuprot očekivanju, ovaj kraj nije bio pripojen ni toj ni bilo kojoj drugoj hrvatskoj županiji, a niti je sa svoja dva kotara postao nova županija, nego je ostao kao zasebna upravna jedinica kojoj je na čelu bio posebno imenovan „građanski povjerenik“. Stvar nije nimalo mijenjala činjenica što je dužnost „građanskog povjerenika za Međimurje“ povremeno obavljao veliki župan Varaždinske županije, ali odvojeno od svoje županske službe. Vrhunac pak je svega bio u tome što za Međimurje i dalje nisu vrijedili ni hrvatski ni srpski zakoni, nego oni kojih su se Međimurci odrekli i oslobodili – mađarski!! – što je imalo ne malo značenje i posljedice kako za ovaj mali, tako i za ostali veliki dio države koji s protezao „od Vardara pa do Triglava“.
No, dok mnogi mogu sve to smatrati nečim formalnim, nevažnim čak i za samo Međimurje, stvar je bila vrlo složena i na području čitave države. Naime, unutar njenih granica i pod jednom krunom našli su se dijelovi s bitno različitim sustavima državne uprave. Na primjer: bivša Hrvatska bila je podijeljena, već je spomenuto, na županije s nekoliko stotina tisuća stanovnika svaka, ove na kotare, ovi pak na općine s više naselja; Srbija je bila podijeljena na okruge, od kojih neki nisu imali ni deset tisuća stanovnika; u Bosni su bili srezovi u kojima pojedinima nijedno od dvije stotine i više sela s ukupno trideset jednom tisućom stanovnika niti je imalo općinu niti je bilo udruženo u takav oblik (samo)uprave; nasuprot tomu u Prekmurju dva okraja sa 174 vasi (sela) imala su 170 općina, od kojih su neke bile jedva sa šezdesetak ljudi, i tako dalje. Kamo je onda, u takvoj zbrci državne uprave, moglo pripasti Međimurje sa svojih stotinjak tisuća stanovnika u dva kotara podijeljena na dvadeset šest općina koje su obuhvaćale ukupno 194 trgovišta, sela, mjesta, zaselaka, naseljaka i marofa?

P.S. Danas je prvi maj,/ Mi molimo malo fraj./ Ako nam ne date malo fraj,/ mi nećemo učiti cijeli maj!“ Svakoga prvoga svibnja u desetljeću prije Drugoga svjetskoga rata takvim napisom na cvijećem okićenoj školskoj ploči pučkoškolci su dočekivali svoje učitelj(ic)e na početku nastave. Ne može se reći da su se ovima gaće zatresle ili koljena zaklecala od takvoga zahtjeva i prijetnje. Možda su malo glumili iznenađenje, ali su poslije propisane molitve i kratka razgovora o razlozima dječurlije za to malo fraj – ako je bilo lijepo vrijeme – pristali održati sat prirodopisa vani, u prirodi. Bučno veselje samo se malo stišalo dok je trebalo slušati skraćenu priču, na primjer, o dijelovima biljaka, sve dok se učitelj-ica nije sjetio-la da mora samo nešto reći kolegi-ci na drugom kraju dvorišta, i to sigurno vrlo važno jer je potrajalo i duže od školskoga sata. Poslije takvoga malo fraj ostatak nastave, ako ga je uopće bilo, mnogo se lakše podnio, a za ono hoćemo li ili nećemo učiti cijeli maj ostalo je po starome: marljivi su učili i bez toga, one druge ni malo fraj na prvi maj nije dirnuo ni u srce ni u mozak.
Kasnija i današnja pokoljenja pučkoškolaca nemaju takvih potreba: ne samo da im je Prvi maj praznik, nego ga prenose s vikenda i čak povezuju s njim. Mogu li zamisliti što je ondašnjima značilo ono malo fraj?