KAMO JE, ONDA, ZAPRAVO PRIPADALO MEĐIMURJE? (II.)

Različitosti i raznorodnosti sustavâ političko-upravne podjele i vlasti u dijelovima novonastale Države odnosno Kraljevstva SHS – vidi u prethodnom broju „Međimurja“ – samo su dio slike stanja u državi na brzinu sastavljenoj od krajeva i ljudi s potpuno različitim prošlostima, kulturama, vjerama, mentalitetima, zakonima, navikama i svim ostalim. Ne zanima nas kako su se u takvome stanju (s)nalazili drugi, recimo Šumadija ili Bela Krajina, Štip ili Kranj, ali što se tiče Međimurja, pitanje iz naslova uistinu je na mjestu. Dapače, aktualnost, važnost i značenje daje mu i jedna našoj povijesti malo poznata činjenica: uskoro poslije javno proglašena oslobođenja i „zauvijek“ odvajanja toga kraja od Mađarske te njegova vraćanja, uključenja, priključenja itd. „majci zemlji Hrvatskoj“ najslužbenije se utvrdilo da u tom „odvojenom“ itd. i „priključenom“ itd. kraju ne vrijede zakoni države kojoj je bio priključen – premda je to priključenje bilo ozakonjeno i međusobnim ugovorom dviju država i njegovim međunarodnim priznanjem – nego su na snazi zakoni države koje se taj kraj odrekao i koja se također, makar očito samo prividno, njega odrekla!! Vrhunac pak toga paradoksa bio je što su te tuđe zakone priznali i provodili upravo oni koji su oslobođenje i priključenje osmislili, organizirali i ostvarili!! Uzimajući u obzir takvo stanje, razumljivo je da je Međimurje ne samo sa zanimanjem, nego još više s nadom očekivalo donošenje „novoga“, u novoj državi zapravo samo prvoga i jedinoga ustava koji će, vjerovalo se, riješiti i ukloniti sve takve suprotnosti i nelogičnosti.
Taj pak je postupak već bio u tijeku i novinske vijesti o radu Ustavotvorne skupštine – barem one koje su dopirale do Međimuraca – pokazuju da su unutarnja organizacija države i upravljanje njom bila među najvažnijim pitanjima kojima su se „narodni poslanici“ bavili. Razumljivo je da se u višestranački sastavljenom parlamentu s kojekakvom namjerom raspravljalo kojekako i o koječemu, no, Ustavotvornom odboru koji je pripremao tekst ustava najprihvatljiviji je bio prijedlog, čini se, Kluba Slovenske kmečke stranke koji u najsažetijoj inačici glasi:
„Uprava u kraljevini vrši se po oblastima, srezovima i općinama. Podjela na oblasti vrši se zakonom prema prirodnim, socijalnim i ekonomskim prilikama.“
Kad su se u lipnju 1921. rasprave o tome privodile kraju, isti je klub svoj prijedlog dopunio konkretnom formulacijom: „Van teritorija Srbije obrazovat će se slijedeće oblasti: mariborska, ljubljanska, zagrebačka, šušačka [!], osječka, splitska, dubrovačko-mostarska, banjalučka, sarajevska, novosadska i banatska. Dok se ne izvrši podjela na oblasti, [a za to će trebati nekoliko godina!] dotle će okruzi u Srbiji i Crnoj Gori važiti kao oblasti i vršiti funkciju po ovom ustavu.“
Suvišno je, a i sasvim nesigurno nagađati, s jedne strane, zašto se „kmetima“ tako „žurilo“ uspostaviti novo ustavno stanje u zapadnom dijelu države, ne čekajući da to i „Stara Srbija“ učini, i, s druge strane, zašto to ne bi bilo provedeno u isto vrijeme u čitavoj državi, na njenom istoku usporedno sa zapadom. Važnije je što se naglašavalo da se „županijske oblasti“ – takav će im biti naziv – „imadu formirati prema gospodarskim i prosvjetnim potrebama pojedinih krajeva bez obzira na dosadanje međe i plemenske granice. Zato se već javlja iz Beograda,“ pisale su Medjimurske Novine, izrazito obojene bojom Jugoslavenske demokratske stranke pod vodstvom Ljube Davidovića i Svetozara Pribićevića, „da će Medjimurje i Prekomurje spadati pod jednu oblast. Slovenski klerikalci se ne mogu s tom odlukom sprijateljiti ali je to za nas [Međimurce] posve naravno i opravdano, jer su ti krajevi i prije sačinjavali jedno upravno područje, a gospodarski i kulturni interesi su obim krajevima slični, skoro isti.“ Pritom se zanemaruje činjenica da već iz takvoga prijedloga – kasnije će to biti i s Ustavom – nestaje Hrvatske i u povijesnom, i u zemljopisnom, i u političkom smislu
Tzv. „Vidovdanski ustav“, donijet 28. lipnja 1921., prihvatio je načelo podjele države na tzv. „županijske oblasti“ s najviše osamsto tisuća stanovnika. a Ustavotvorna skupština – odmah se proglasila redovitim parlamentom – prihvatila se posla da ga posebnim zakonom provede u djelo. Pritom se odmah pokazalo da međimursko-prekomurske oblasti neće biti ni u prijedlogu, a kamoli u zakonu, a i da će Zagrebačka oblast biti najveća u državi, čak će prelaziti ograničenje od osamsto tisuća stanovnika. Ako se k tomu doda da nekad kraljevskom gradu Varaždinu – za razliku od nekih drugih negdje drugdje – nije bilo namijenjeno sjedište jedne oblasti, nije teško razumjeti da se brzo pojavila ideja o formiranju oblasti u sjevernoj Hrvatskoj sa sjedištem u tome gradu koja bi obuhvaćala gornju Podravinu do Đurđevca i dio Hrvatskoga zagorja – kao nekadašnja Županija – zatim Međimurje, Prekomurje te „južni dio Štajerske, naročito okraj Ormuž, Ljutomer i Radgona, Ptuj i Rogatec“. Nisu poznate pripreme za to, ali ideju je „skupština pouzdanika okružne organizacije Jugoslavenske demokratske stranke županije varaždinske i Međimurja“ 16. listopada 1921. pretvorila u službeni prijedlog nadležnom odboru Narodne skupštine koji je pripremao dotični zakon. Pouzdajući se u veze u Beogradu, tvorci toga prijedloga bili su sigurni u uspjeh, čime bi i Međimurje bilo upravno-politički kako-tako uključeno barem u dio Hrvatske koje, ne treba zaboraviti, zapravo više nije bilo.

P.S. U ovo vrijeme sve veće slobode i prava – prava i na ono što očito nije pravo! – ljudi sve češće osjećaju sve veću potrebu zaštititi sebe, svoj život i svoju imovinu od onih koji misle da imaju pravo na sve što im se prohtije. Jedan od dokaza za to jesu sve brojnija upozorenja na ulazima u javne, pa i u privatne zgrade i prostor(ij)e: „Ovaj objekat je pod video-nadzorom.“ Ne znam koliko su takvi napisi učinkoviti u smislu namjere i svrhe radi kojih su postavljeni, tj. jesu li pomogli dotičnom objekatu da bude sigurniji i zaštićeniji, ali znam da se oni zbog kojih su takvi napisi postavljeni mogu iz razumljivih razloga zanimati postoje li objekati koji nisu pod takvim nadzorom?
No, takvi ne postoje kao što ne postoje, na primjer, ni akvedukat, artefakat, delikat, direkat, katarakat, manufakat, perfekat, petrefakat, prefekat, produkat, projekat, relikat, subjekat, trakat, viadukat i dr. Sve su to tuđice kojima i u izvornom jeziku osnova riječi završava s dva suglasnika, pa nema razloga da nakon dvije tisuće godina ispravljamo stare Rimljane i – učimo ih latinski!

P.S.S. Da mi se ne predbaci polovičnost, dodajem: u našem jeziku enklitike (nenaglašene riječi) stoje iza prve ili treće naglašene riječi. Prema tome, navedena bi rečenica morala glasiti: „Ovaj je objekt (ako već nije zgrada, prostor ili slično) pod video-nazorom.“