KOME VJERUJE I KOGA VOLI VLADA? SAMO KAPITALISTE!

Postoji idealan svijet laži u kojem je sve istinito. Jedan od tih svjetova laži jest ovaj naš, hrvatski, u kojemu su istina, iskrenost i poštenje najprezrenije vrijednosti. Prezrene su do bezvrijednosti. Nova se vlast toliko zalaže za socijaldemokraciju da će, izgleda, založiti cijeli narod. I to nekoliko pokoljenja. Kome će nas založiti? Nesocijaldemokratima. Dakle, socijaldemokracija je kukurikavcima postala puka tlapnja. Iako su se Vlada i hrvatski kapitalisti posljednjih nekoliko mjeseci mjerili s podignutom obrvom, posljednji je susret prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića i šefova Hrvatske udruge poslodavaca protekao gotovo u idili. Prvo su poslodavci, odnosno - njihovi menadžeri, nahvalili Vladu kojoj, kažu razni Mudrinići, vjeruju. S pravom. I ova je vlada, kao i ona prethodna - Sanader-Kosoričina, naklonjena najvećim sakupljačima profita. I Vlada, odnosno njezin privredni alfa i omega, g. Čačić vjeruje kapitalistima. Samo sprega neoliberalne Vlade - koja se lažno predstavlja socijaldemokratskom – i krupnoga kapitala može pokrenuti Hrvatsku. Iste je bajke, sjetite se, prodavao daleko talentiraniji obmanjivač Ivo Sanader u kojega su kapitalisti – tako dugo dok im je služio, i tako dugo dok ih nije počeo pretjerano reketariti – imali povjerenja.
Neće za stol s
kočničarima
Odsada ću, rekao je na susretu s kapitalistima Čačić, kontaktirati izravno s Hrvatskom udrugom poslodavaca a ne, kao do sada, s Gospodarsko-socijalnim vijeće. Zašto ne s GSV-om? Zato što u njemu – uz predstavnike Vlade te HUP-a – sjede i predstavnici pet sindikalnih središnjica. Vlada će, poručuje posredno prvi Milanovićev operativac, u potpunosti ignorirati sindikate, ili, prevedeno, radnike. Za koje Čačić tvrdi da su ljenčine. Ništ koristi. A s takvima Vlada niti ne pregovara niti se o bilo čemu dogovara. Gospodarsko-socijalno vijeće prepreka je dobroj suradnji Vlade i kapitalista zbog – zna se – radnika. Razvoj Hrvatske koče, posredno poručuje Čačić, radnici. A s kočničarima se ne sjeda za isti stol. S njima se ne pregovara. Njih se vara. Što na to kaže samo formalno Čačićev šef Zoran Milanović? Ne reagira. Ne prepoznaje u Čačićevim riječima išta spornog. Uostalom, Milanović vjeruje Čačiću. I Liniću jer, kaže premijer, oni znaju što rade. I što govore. Nikad do sada niti jedna vlada nije tako otvoreno bila protiv radnika i protiv dijaloga sa sindikatima u kojima se – nije se teško ne složiti – rogovi u vreći bodu, glođu i nadmeću često ne zbog koristi svojih članova, radnika, već zbog ili vlastite koristi ili vlastite taštine.
Vlast ne predstavlja narod
Usprkos tim nepobitnim činjenicama te sličnosti sindikalista i moćnika u vlasti, Vlada koja se često služi neuvjerljivim prefiksom - socijaldemokratska, ne bi smjela na taj način, pa čak ni kroz usta – kako ga s neskrivenim divljenjem karakterizira premijer Milanović – osebujnog prvog potpredsjednika Vlade. Niti su sindikalne vođe sindikati, odnosno – radnici, niti vlast predstavlja narod. Naročito ne onda kada pobjedu izbori prijevarom, lažnim predstavljanjem, obmanom. Kukuriku koaliciji većina je dala glas zato što je povjerovala da će samo imenom socijaldemokrati imati više sluha i obzira prema više od dva desetljeća potkradanim i bezbroj puta prevarenim građanima. Povjerovali su da će nova vlast – koja je, dok je bila u opoziciji, s pravom kritizirala harač - teret krize prebaciti na leđa bogate manjine, na leđa lihvarskih banaka, na leđa dva desetljeća privilegiranih. Ne samo da kukurikavci nisu ostvarili niti jedno bitno predizborno obećanje, nego su se okrenuli za 180 stupnjeva, leđima prema radniku. Dijalogizirat će Milanović, Čačić, Linić i ostali uglavnom nezamjetljivi ministri (izuzme li se Predrag Fred Matić koji sluša svoju savjest, a ne iskrivljene principe Vlade u kojoj je on (ministar branitelja) samo s kapitalistima. Samo oni stvaraju nove vrijednosti.
Laž o porezu na
nekretnine
A to je, naravno, notorna laž. Kao što je laž, podturena da – kažu – ispipa bilo javnosti, da će porez na imovinu, na nekretnine (stanove, kuće, vile, klijeti...) biti maksimalan, među najvećima u Europi. Godišnje čak dva posto od vrijednosti nekretnine. Već tjednima mediji u ime vlasti puštaju probne balone te izazivaju strah i depresiju među građanima. Naročito onima koji su mukotrpnim radom, štednjom i odricanjem kupili stan (viška), vikendicu ili klijet. Za pedeset četvornih metara neiskorištenog stana vlasnici će godišnje plaćati 18 tisuća kuna poreza, „ekskluzivno otkrivaju“ jedne tobože ozbiljne dnevne novine. Po tom bi poreznom cjeniku, koji je već – navodno – sastavio Slavko Linić, za vikendicu veličine 100 četvornih metara izgrađenu negdje na Jadranu šparni hrvatski građanin trebao plaćati pedesetak ako ne, po nekima, i sto tisuća kuna poreza godišnje. Kako je na te glasine reagirala Vlada? Mlako. Milanović se nije, kao i obično, izjašnjavao o konkretnom problemu. Kao što se on, to već znadete, nikada ne referira na ono što tišti građane. Premijer voli sricati prazne, neshvatljive fraze kako bi, valjda, ispao jako pametan. Porezi na nekretnine ga ne zanimaju. O njima, kao o mnogim drugim problemima, primjerice - slučajnim i neslučajnim državama, ne kontemplira.
Zašto straše građane?!
Nakana Linića, odnosno države je jasna - prvo: ubrati što više novca od poreza na nekretnine koje nisu u funkciji te drugo: staviti što više nekretnina u funkciju - treće: medijskim spinovima natjerati da građani kojima i plaćanje komunalne naknade predstavlja poteškoću prodaju stanove i vikendice. Ispod cijene, naravno. I tko će ponovo profitirati? Oni koji imaju novac, bogataši. Oni kojima je država omogućila bogaćenje na pravdi vraga. Mnogi su hrvatski građani – umjesto da lumpaju, umjesto da putuju svijetom, umjesto da se šepure u skupocjenim automobilima... – mukotrpno gradili vikendicu koju bi sada, kada je na vlasti tobože socijaldemokratska koalicija morali prodati. Uvjeravaju ih mediji, neće moći plaćati porez. I taj je medijski reket prouzročio paniku na tržištu nekretninama. Sve se više nudi, a sve manje kupuje. Stanovi u Zagrebu koji su se kupovali po tri tisuće eura za četvorni metar danas ne mogu dostići cijenu od dvije tisuće eura. Jedan je poznanik morao prodati stan zbog podivljalog švicarca za 30 posto manju cijenu. Znadete tko je taj stan kupio? Isti onaj čovjek koji mu je stan prije šest godina prodao! Taj je špekulant zaradio, a da nije ni prstom mrdnuo, 35 tisuća eura. Samo na jednom stanu.
Neizvjesnost i strah
Zna li Vlada što radi? Kome pomaže, a kome odmaže? Što je to u njezinom upravljanju državom socijaldemokratsko? Zašto je Vlada Zorana Milanovića prema bankama majka, a prema građanima maćeha? Zbog čega poreznim olakšicama ne stimulira one banke koje su, primjerice, voljne kreditirati ili ulagati u domaću, hrvatsku proizvodnju (a ne samo u potrošnju robe iz njihovih matičnih država)? Zbog čega se Milanovićeva Vlada ne usudi oporezovati lihvarske bankovne transakcije? Zbog čega se bogate i dalje drži pod staklenim zvonom? Iako smo na pragu devetoga mjeseca, Vlada još uvijek nije napravila niti jednu simulaciju oporezivanja nekretnina, nije – samo četiri mjeseca do uvođenja novog harača – građanima pojasnila tko će, za što i koliko plaćati poreza. Umjesto da smanjuje depresiju i paniku, Vlada čini sve kako bi što više građana što dulje živjelo u neizvjesnosti i strahu. Uz desetak i više neprodanih stanova u Zagrebu, ministar financija Linić više je puta ponovio da će se oni građani koji žive u prevelikim stanovima morati preseliti u manje. Kako? Kojim novcem? Prodat će veliki stan i kupiti manji. A tko će taj veliki stan kupiti kada je u Zagrebu na tržištu nekretnina za grad veličine Varaždina?! Stariji građani, uglavnom penzioneri, prodavat će stanove ne da bi razliku između cijene većeg i manjeg stana stavili u banku, već da bi mogli plaćati režije u manjem stanu. Bogataši će se, uz pomoć neoliberalne Vlade, jeftino dočepati velikih stanova. Bogati će biti, dakle, još bogatiji, a siromašni još siromašniji.
Krivci za smrad su SDP i Bandić
Da, bez ikakve dvojbe, Hrvatska jest idealan svijet laži u kojem je sve istinito.
Zagrebom je tri dana vladala panika zbog smrada koji je prouzročilo na smetlište Jakuševac neodvezeno smeće.
A na deponij za otpad kamioni nisu mogli jer su im se prepriječili Jakuševčani koji su tražili ekspresno zatvaranje Bandić-brda (kako Jakuševačko smetlište veličine 55 nogometnih igrališta i visine od pedesetak metara zovu Zagrepčani). Zbog čega? Zato što se Jakuševac, prema planu, trebao zatvoriti prije dvije godine. Otada to odlagalište komunalnog otpada nema uporabnu dozvolu. Već 12 godina traju obećanja SDP-a da će sanirati Jakuševac i da će početi gospodariti otpadom kao što to rade zapadnoeuropske države.
No, u Jakuševcu se još uvijek događa Balkan. Samo zato što se u domovima Zagrepčana otpad ne sortira i ne odlaže u za to posebne kontejnere, svakoga dana se samo u Zagrebu baci 400 tisuća kuna u vjetar. Čak je 95 posto komunalnog otpada iskoristivo. Eto, primjerice, u Njemačkoj su već počele raditi termoelektrane na gorivo dobiveno iz otpada. I kako je riješena kriza sa smećem u Zagrebu?
Čistom političkom korupcijom. Iako su Jakuševčani tražili bezuvjetno zatvaranje smetlišta koje im ugrožava domove i zdravlje, čim im je ponuđen novac u ime eko-rente (neki su do sada prihodovali i milijun kuna mada u Jakuševcu i ne žive), čim im je gradonačelnik obećao besplatnu legalizaciju bespravno izgrađenih kuća te mogućnost da uzgajaju domaće životinje, ulaz u smetlište deblokiran je.
Smeće je prestalo nesnosno smrdjeti a prijetnja zdravlju postala je manja. Dogovorili su se i „ljuti neprijatelji“ Bandić i predsjednik Skupštine grada Zagreba Davor Bernardić. Jakuševac će ostaviti po strani do izbora. I Bandić i Bernardić su iz istoga jata. Spaja ih ista logika - vlast pod svaku cijenu. Prilike na Jakuševcu su, zapravo, slika i prilika 12-godišnje vladavine Zagrebom Bandića i SDP-a.

P.S. Nakon što je nekoliko političara i teoretičara politike spomenulo da bi možda bilo dobro da predstavnici manjina u Hrvatskome saboru ne odlučuju o tome tko će vladati Hrvatskom, manjinci su krenuli u protuofanzivu. Kada bi im se uskratilo to Ustavom zajamčeno pravo, postali bi trash političari, kaže Furio Radin. Što nalažu europska i svjetska praksa? Da manjinci koji su u parlamente došli s deset i manje posto glasova u odnosu na ostale parlamentarce nisu prevaga u odabiru vlasti. Nije običaj da, recimo, tri predstavnika manjine odluče – zbog političke trgovine – hoće li biti na vlasti ljevica ili desnica. U Hrvatskoj je na djelu pomanjkanje političkog sluha i višak trgovine. Upravo je sada, s tim brojnim trgovinama, odveć trasha u hrvatskome parlamentu.