KOTORIPSKI “ŽABAR”, PA SLAVAN KNJIŽEVNIK I MOREPLOVAC!

Da je živ (umro je tek nedavno), na današnji dan, 10. ožujka 2015., naš zemljak Joža Horvat - ne svaki, jer ima ih na klaftre, nego onaj koji je ušao u povijest naše književnosti kao vrstan pripovjedač i putopisac - doživio bi čitavo stoljeće svoga života.

Taj, naime, Joža Horvat bio je rođen 10. ožujka 1915. u Kotoribi, kao jedno od devetero djece mjesnoga pekara i gostioničara. Najranije djetinjstvo proveo je u burno vrijeme završetka Prvog  svjetskog rata i prvim godinama poslije njega, kad je Kotoriba postala važno pogranično mjesto. Već u sedmoj godini, zajedno sa starijom braćom, svirao je u tamburaškom sastavu u očevoj gostionici, a ponekad  i izvan nje, na gostuvanjima i sličnim prigodama. U takvim okolnostima, krenuo je i u mjesnu pučku školu, ali prije nego ju je završio, kad mu je bilo deset godina, otac mu je odlučio preseliti se u Zagreb.

Razumije se, trebalo je vremena da se tu snađe i uhoda si posao, a to snalaženje i uhodavanje nije moglo mimoići i čitavu obitelj. Možda ne toliko po fizičkom rastu, koliko (već) po životnom iskustvu - ne više mali, ali još uvijek n dovoljno velki i odrastao, Joža je nastavio školovanje kao prodavač peciva na ulici i po stanovima te tamburaš po trećerazrednim noćnm lokalima. Poslije osnovne, tada četverogodišnje škole, nije mu bilo druge nego u srednju, u realnu gimnaziju. U dobi u kojoj mu je trebalo najviše mira i staloženosti, svjetska gospodarska kriza zahvatila je i njegovu obitelj koja se najednom našla doslovce izbačena na ulicu. Nije stoga ništa neobično što je peti razred ponavljao, a u šesti išao čak tri godine! U međuvemenu se i zaposlio: čitavu  godinu dana radio je kao liftboj u jednoj robnoj kući! U takvim okolnostima zahvatila ga je i politika: 1934. godine postao je član tada strogo ilegalnoga Saveza komunističke omladine Jugoslavije.

Neposredno prije mature 1936. god., kad su se njegovi vršnjaci već pomalo približavali kraju studija, Joža je kao suorganizator štrajka srednjoškolaca bio isključen iz škole, a našao se i u zatvoru. Ipak je još iste godine uspio maturirati, ali ne u svojoj, nego jednoj drugoj gimnaziji. Iako je namjeravao dalje studirati , morao je otići u vojsku i jednogodišnji đački rok odslužiti u Bileći i Beogradu, pa se tek 1937. godine mogao upisati na studij pedagogije, filozofije i književnosti. Ni kao studentu nisu mu cvale ruže: posljednje dvije godine studija izdržao je i izdržavao se kao prefekt u Zavodu za slijepe, a ipak je uspio apsolvirati u proljeće 1941. Za to vrijeme aktivno je sudjelovao u revolucionarnom studentskom pokretu, pa je 1938. godine bio primljen u članstvo tada također ilegalne Komunističke partije Jugoslavije.

Uto je Drugi svjetski rat naglo zahvatio i Jugoslaviju, pa je i Joža, spreman da je brani, nabrzinu bio mobiliziran i za borbu s njemačkim tenkovima upućen u - volovski bataljun!! Vrativši se u Zagreb, nije se izlagao opasnostima koje su prijetile antifašistima, ali već u studenome 1941., s puškom u ruci, borio se u Banijskom partizanskom odredu. Očito ne bez povoda i razloga, ujesen 1942. postao je komesar Kalničkoga partizanskog odreda, a nakon godinu dana prešao je na jednaku dužnost u Moslavačkoj brigadi. U njoj je proveo samo pola zime jer je već u siječnju 1944. iz operative bio premješten u uredništvo lista Naprijed, glasila Komuničke partije Hrvatske, i u njemu je, uz ostalo, bio jedan od pokretača satiričko-šaljivoga Bodljikavoga ježa.

Čim je rat završio, bio je u Zagrebu na više društveno-političkih dužnosti, a uz drugo, s Miroslavom Krležom pokrenuo je i uređivao književni časopis Republika. Ne slažući se uvijek sasvim sa svime što se  događalo, posebno kad je, zbog  kritičkih osvrta na neke pojave u društvu, bila zabranjena već po njegovu scenariju snimljena  filmska satira Ciguli-miguli, Joža je iz protesta otišao u inozemstvo. Ipak, vratio se nakon jedne godine te dugo bio tajnik Matice hrvatske, bavio se pisanjem i - gradio svoj prvi jedrenjak Skitnicu.

Njegova strast za morem i jedrenjem ipak je čekala do 1965. godine, kad je na glasovitoj Besi krenuo na put oko svijeta. Vrativši se sretno nakon dviju godina, odmah je započeo s pripremama za novu takvu plovidbu koja bi trajala pet do šest godina. Napokon se na  jedrenjaku Modra lasta 1973. godine otisnuo na pučinu, ali sa slabom srećom: za kratko vrijeme ostao je bez obaju sinova. pa je prekinuo put i iz Južne Amerike vratio se kući. Da se nije pomirio s tim, vidi se po tome što je 1977. godine nabavio novi jedrenjak, ali na takav put nije više išao, nego je živio kao profesionlni književnik u Zagebu.

Time je nastavio ono što je započeo kao srednjoškolac, kad je napisao i 1939. godine objavio roman Sedmi b. Odtad nije puštao pero iz ruke ni u miru ni u ratu, ni za mirovanja kod kuće ni na dugim putovanjima doslovce po čitavom svijetu. Osim mnogih tekstova razasutih po časopisima koje je teško i pobrojiti, povijest mu bilježi čak dvadeset šest knjiga najrazličitijih naslova i sadržaja, od kojih neke zaslužuju najviše ocjene. Zato neka mu i ovim bude izrečena hvala za opus koji ni u kom smislu nije - sitnica!

P.S. Upravo dok stavljam točku na gornju Sitnicu o čovjeku koji to nikako nije, zahvaljujući čudu tehnike koje također odavno to više nije, slušam kako osoba u Zagrebu govori osobi udaljenoj 300-400 km u Splitu: “Odselite to kod nas!” Moje nagradno pitanje: kojim to jezikom??