KRUHA NAŠOGA SEGDAŠNJOGA… (II.)

Danas je kruh nešto tako obično i svakodnevno da se gotovo niti ne zamjećuje i samo rijetko spominje. Prije nedavnoga Uskrsa moglo se čuti i saznati sve o svemu na nečijem jelovniku, od jaja preko šunke do „prhkačof“, ali o kruhu obično ni riječi. Slično je i kod pripremanja veliki gozbi u nekim posebnim prigodama kao što su „gostuvanje“, krstitke, rođendani, imendani, mature, diplome, obljetnice, „karmine“ i sl. („Tituluš za gostiju navek se lehko najde,“ govorili su stari nekad kad su „takše gostije“ ipak bile mnogo i rjeđe i skromnije.) Pritom se misli i na najmanje pojedinosti koje će doći na stol i u tanjur, što bi se reklo i do „zobotrebcov“, samo kruh – „razme se sam po sebi“. Ali, ako ga slučajno ponestane, uzalud je sve obilje drugoga: čitava se stvar ocjenjuje i pamti po tome što „neč kruha je ne bilo“.
Premda je danas nažalost tako, odnos starih, nekadašnjih Međimuraca prema kruhu oduvijek je bio posebno pažljiv iz više razloga: prije svega zato što ga je bilo malo, što je bio najprikladniji da najbrže zadovolji čovjekovu glad i što je čovjek vrlo brzo i rano spoznao njegovu hranjivost. Po tomu, a i po svemu ostalomu što se još može reći o njemu, kruh je na međimurskom stolu i u međimurskim očima oduvijek bio „hrana broj jedan“; bez njega zapravo nije bilo ni drugoga jela. Potvrđuje to i iskustvo tko zna kako staro, a izraženo je poznatom rečenicom „Dok bu kruha, ne bu glada!“ Vrijedi naglasiti: ne dok bude mesa i masti ili „kalampera“ i repe, ne dok bude tikava i zelja ili jabuka i šljiva, nego doslovce „dok je“ i „dok bu“ baš kruha, ne će svijet propasti od gladi.
Zbog svega toga, nije čudno što je naš čovjek taj kruh od davnine poštivao gotovo kao drugoga čovjeka, pa se tako prema njemu i odnosio, u određenom smislu i nekim pojedinostima možda čak i bolje. Vidi se to po narodnoj uzrečici koja kaže da je netko „dober kak kruh“; gotovo da i nema više ocjene za nekoga. A ako se smije malo odstupiti od potpune ozbiljnosti, neka bude ovdje spomenuto i da nema uzrečice koja bi išla obrnutim smjerom, pa za kruh, svejedno kakav i koji, rekla da je „dober kak človek“!! Teško je reći, ali možda zato što bi to bila uvreda – za kruh?!?
Taj i takav svoj odnos i poštovanje prema kruhu stari Međimurci iskazivali su na različite načine, do danas uglavnom potpuno napuštene i zaboravljene, nerijetko prezirane i barem smijehu ako ne i ruglu izvrgavane. Evo nekih:
Prije svega, on se nikad i nikako nije smio bacati – ni u doslovnom ni u prenesenom smislu te riječi, nego ga je trebalo dodavati iz ruke u ruku i pažljivo odlagati na „njegovo“, svima znano mjesto; za nenačete „kolače“ ili „hlebe“ kruha u nekom suhom spremištu, za načeti ili njegove dijelove u ladici kuhinjskoga stola odnosno za vrijeme jela, na njegovoj sredini. Ako se ipak dogodilo da kakav komadić ispadne nekomu iz ruke, dotični će ga bez ikakva oklijevanja podići, ako treba i očistiti koliko se može, poljubiti i staviti u usta. Na odbacivanje – niti pomisliti!
Kruh su načinjali i rezali samo odrasli. Prije prvoga zareza u nj trebalo ga je poljubiti i nožem na donjoj kori lagano napraviti znak križa uz riječi „Sveti Božji križ prekriži. Bog nam ga blagoslovi i ne skrati!“ Kad je jednom bio načet, strogo se pazilo da mu zarezana ili otvorena strana bude okrenuta prema „nutri“, unutrašnjosti prostorije, a nikad prema „vun“, prema vratima ili općenito prema izlazu. To je vrijedilo i za kakvu škrinju ili, osobito, ladicu kuhinjskoga stola u koju se načeti kruh redovito spremao. Starijima je to bio tako uobičajen postupak da jednostavno nisu mogli drukčije učiniti, a mlađi, pogotovo djeca koja nisu imala te navike, a nisu ni mislila na to, bila su triput-četiriput opomenuta, a peti put se „uistinu“ dogodilo da kruha nije bilo: „odišel je, zginul“, znalo se zašto i zbog koga, i nije mario ni za suze pokajnice, ni za molbe, ni za obećanja. Razumije se, vratio se „poskrivečki“, ali samo zato „kaj ti se smilil i kaj si mu obećal/a …“ i tako dalje. Škola je bila učinkovita: dotični više nije griješio, a i drugi na takvu primjeru učili ne samo to što se tiče kruha, nego i svega drugoga što stariji govore i upućuju.
Kruh se rezao na „šnite“, jasno, ne po čitavoj njegovoj širini koja je u njegovoj sredini bila gotovo dva pednja dugačka ne mnogo manje od jednoga visoka. Rezalo se prema želji i potrebi onoga tko si reže ili komu se reže: „majčkeno“ je bilo tek zalogaj-dva, „majčko“ je bilo nešto između „majčkenga“ i „maloga“, pa je malo više od „maloga“ bilo „sredje“, a onaj tko je bio „lačen kak vuk“, mogao je uzeti ili dobiti i „fest falat“. Rezali su se po želji „skrajci“ i „ne skrajci“; zbog visine kruha u sredini, a nerijetko i prekratkoga noža, ti drugi, „neskrajci“, imali su „skorju“ samo s jedne strane i zato više „mečike“, mekane unutrašnjosti. Kod takvoga rezanja ipak se pazilo da na kruhu ne bude većih izbočina ili udubina, ne toliko zbog izgleda, koliko zato da površina izložena sušenju bude što manja.
Kad je jedan „kolač kruha“ ili makar samo njegov „falat“, jer je cijeli bio težak i nespretan za manipuliranje, jednom bio načet i „pušten u promet“, trebalo ga je potrošiti dokraja, bez obzira na to je li bio još „friški“ i „mehki“ili već „stari“ i suhi“, „trdi“i „zadnji“. Novi se pekao tek kad je i taj išao prema kraju, a načinjao tek kad je onomu uistinu bio kraj. I tu nek zasad bude kraj.

P.S. Nešto ipak trba dodati. Izuzetka od posljednjega spomenutoga pravila gotovo da i nije bilo, osim jednoga. Bili su to „postružnjaki“, kruščići poput jedne ili dviju šaka; njih koje su si djeca napravila stružući ostatke tijesta u koritu za miješenje. Za svoj trud bili su lijepo nagrađeni: njihovi su „kruheki“ bili brže pečeni od onih velikih i smjeli su ih sami jesti čim se ohlade. Eh, da je upravo to bi teško čekati, valjda je svakomu jasno, ali je još ljepše bilo što se ni odrasli nisu mogli „fčekati“ svojega kruha, pa su mališane „morali prositi bar za falaček njihovoga, tulko bar kaj budu bar koštali. S odgojnom vrijednošću svega toga ne kanim dalje dosađivati.