Kukuriku vlast je nepoštena prema građanima

Čak ni najzakletiji pobornici kukurikavaca više ne niječu posrnuće. Razočarani smo, govore mi svakoga dana. Čime? Ponajprije neoliberalizmom tobožnjih ljevičara. Mada mi pritom nitko nikada nije odgovorio u čemu i po čemu su to Radimir Čačić i Zoran Milanović bili ikada lijevi. Koje to Milanovića odrednice svrstavaju na ljevicu, među socijaldemokrate? Je li ikada napisao kakav ljevičarski program? Je li se istaknuo barem jednom ljevičarskom idejom? Je li ikad u barem jednome času pokazao da mu je stalo do radnika? Nije. Kapitalist Čačić, to valjda znaju svi, radnike prezire. I sada se čuditi neoliberalizmu kukurikavaca jest puko prenemaganje. Čime su to još razočarani fanovi Kukuriku koalicije? Nespremnošću vladanja, ili, da je demokracije - upravljanja. Kukurikavci ne samo da nemaju strategiju upravljanja državom, oni nemaju čak niti ideju tko će upravljati.
Koliko su bezglavi i bezidejni dokazuju poruke kako će, vrlo skoro, smjenjivati direktore javnih poduzeća. Zar ih nisu već smijenili? Jesu, postavili su na šefovska mjesta poltrone iz vlastitih redova i od njih zatražili da preporode državne tvrtke. Umislili su Čačić i Milanović da je jedini kriterij pri odabiru direktora – vjernost. Recimo da i jest, no, poslušnici su naučeni slušati i izvršavati naređenja. Ali, vidi vraga, uputa niotkud.
Zakazala je Vlada
Uostalom, šefovi javnih poduzeća ne mogu provoditi svoju, već strategiju Vlade, a Vlada nema ni „s“ od strategije. Dio strategije Vlade trebalo bi biti to famozno restrukturiranje o kojem, vjerujem, malo koji političar – kada i rabi taj pojam – pojma nema što zapravo on znači. Ako strukturirati znači oblikovati na način koji ima svojstva strukture ili organizacije, tada restrukturirati znači – preoblikovati, preustrojiti. Iz čega u što? Iz neuspješnog u uspješno poduzeće. Ali da – naravno – restrukturirano poduzeće zadrži svoju prepoznatljivost.
Nisu zakazali direktori javnih poduzeća, već Vlada. Zakazali su Čačić i Milanović. Zakazali su svi ministri. Sjetite se koliko je puta ministar Hajdaš Dončić vraćao upravi HŽ-a plan restrukturiranja na popravni!? Javno se jedio što izvjesni Rene Valčić ne ispunjava očekivanja Vlade. A nije kriv Valčić, već Dončić. Dakle, Dončić je na temelju strategije Vlade trebao napraviti program restrukturiranja HŽ-a, a Valčić ga je trebao početi provoditi. Najefikasniji bi potez bio da Vlada smijeni sebe, a ne direktore javnih poduzeća.
Nema tog lumena koji će išta nabolje pomaknuti u željeznicama bez strategije razvoja Hrvatske. I svi dosadašnji ravnatelji HRT-a mlatili su praznu slamu o restrukturiranju javne televizije. Na što se to njihovo restrukturiranje odnosilo? Samo na smanjenje broja zaposlenih. Katastrofa.
Što ga uopće zanima?!
Pa valjda prvo treba odrediti što HRT jest, a što bi trebao biti. Nije čak ni problem broj zaposlenih na HRT-u, već je problem što dio tzv. kreativnih kadrova nema ni „k“ od kreativnosti, što su ih u uredničke fotelje posjeli političari, a onda su nove nesposobne na ključne pozicije postavili stari nesposobnjakovići. Tako da nakon dva desetljeća negativne selekcije više nitko i ne zna kakva bi to svojstva trebao imati urednik, voditelj ili novinar. No, ne može se restrukturirati HRT bez medijske strategije, bez promjene cjelokupnog medijskog zakonodavstva, bez preciznog definiranja funkcije, primjerice - Vijeća za elektroničke medije koje bi trebalo biti nezavisni regulator a ne, kao što je to sada, politički sluga. Nakon što je prepotentni šef RTL-a đonom nasrnuo na Vijeće i na – posredno – hrvatsku državu, tretirajući je vazalom, trebala je reagirati Vlada kako bi zaštitila svoju instituciju. No, umjesto da zaštiti vlastiti obraz, Vlada se nagodila s RTL-om koji ni dandanas ne ispunjava uvjete da zadrži koncesiju. Da Vlada nema i neće u ovome sastavu nikad ni imati medijsku strategiju, potvrđuje i izjava premijera: „Mene HRT ne zanima!“
A što ga uopće i zanima?! Fraze, dosjetke i prenemaganje ispraznim tuđicama. Evo kako premijer opravdava loše stanje u Hrvatskoj: „Krenuli smo iz low starta, sprinta, a ne s clean startom“?!
Što poručiti narodu?
Razumije li njega radnik? Ne, ali ne razumije ni Milanović radnika. Ne poznaje njegove muke. Ne bi prepoznao radnika i da se s njim sudari na cesti. Zato Milanović ni ne zna kome bi to trebao biti razumljiv. Niti sam zna što bi, pobogu, trebao poručivati sve deprimiranijem narodu. Ali se zato hvasta da Linić i Čačić znaju što rade. A kako Milanović zna da Linić i Čačić znaju?! Kako zna da rade dobro ministar financija i ministar gospodarstva kad Vlada nema strategiju ni o čemu? Shvaća li Milanović dubinu provalije koja se krije iza Linićeve tvrdnje da je država loš gospodar?! Ako je država loš gospodar, tada treba sve rasprodati. Ako nitko neće kupiti, primjerice - Croatia osiguranje ili Hrvatsku poštansku banku, treba ih pokloniti. Za kunu. Kako bi hrvatska dobila dobre gospodare. Shvaća li Milanović da je Linićeva tvrdnja zapravo najveća laž, najveća podvala neoliberalnog kapitalizma?! Očito ne zna, kao što, uostalom, o tome pojma nemaju zastupnici SDP-a. Već nekoliko puta se besprizoran Marin Jurjević pokušao narugati mojim upozorenjima da ne samo Hrvatskoj, već i Europi te ostatku svijeta prijeti korporativna (ne)demokracija, da neoliberalni kapitalizam želi, primjerice, zavladati ili uništiti javne televizije. Jurjević nije, naravno, niti pročitao niti proučio niti jedno suvremeno politološko djelo niti jednog uvaženog svjetskog teoretičara sociologije, politike i(li) ekonomije. Nije, izgleda, to učinio niti Milanović.
Rade za tajkune
Ako jest, tada svjesno radi za one koje bi trebao spriječiti u naumu da radnike pretvore u obespravljeno roblje, a Hrvatsku u sluškinju bankara i korporacija. Država je onoliko dobar gospodar koliko je dobra, odnosno - poštena i sposobna njezina vlast. A ova vlast nije – kao ni sve one prije nje – ni dovoljno dobra, ni dovoljno sposobna, a ni, bogme, dovoljno poštena da bude dobar gospodar našeg, a ne samo njihovog bogatstva. Kada je vlast u pitanju, poštenje ne uključuje samo kleptomaniju kakvu je upražnjavao širi vrh HDZ-a, već i – na prvome mjestu – odnos prema građanima. Pošten odnos prema građanima. A odnos današnje vlasti prema građanima krajnje je nepošten. Evo i zašto. Ako se današnja vlast predstavljala socijaldemokratskom prije izbora, ona bi trebala biti, u biti, za preraspodjelu dobara, za pravednije vrednovanje rada, za preraspodjelu tereta krize koji je još uvijek na leđima najsiromašnijih, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. I ako se Kukuriku koalicija silno trudi svo bogatstvo predati u ruke šačice domaćih i bjelosvjetskih tajkuna, ako je ovoj vlasti jedino na pameti kako što dublje gurnuti ruku u džepove većine građana a bankarima i visokoprofitnim, primjerice telekomunikacijskim, poduzećima dopustiti da uživaju u svojim enormnim, ne zasluženim, otetim profitima, tada je riječ o najobičnijem nepoštenju, o bezočnoj prijevari.
Nesposobna bi vlast sve prodala
Da, naravno, sve direktore koji su zasjeli na čelo javnih poduzeća u ime političke korupcije, a namještanje političkih kadrova na stručna mjesta jest politička korupcija, treba smijeniti. Ali treba istovremeno kazniti i one koji su ih nezasluženo postavili na nezaslužene pozicije. Kukurikavci su – svi to znaju – jedino vodili brigu o političkom plijenu. Premijer Milanović sto je puta ponovio da je sasvim normalno to što i SDP, a poglavito HNS na čelna mjesta postavljaju svoje kadrove. Takva je praksa u svijetu, govori Milanović. A to je, naravno, laž. Takva je praksa nesposobnih vlasti. Sposobne vlasti, vlasti koje u ime građana upravljaju državom, na zahtjevne pozicije postavljaju sposobne ljude, stručnjake, a ne one koji će bespogovorno slušati. Sposobne vlasti znaju što će s javnim poduzećima.
Sposobne vlasti prvo izrađuju strategiju, a tek onda postavljaju ljude koji će biti kadri sprovoditi tu strategiju. Nitko nikada iz Kukuriku vlasti nije prozborio niti jednu suvislu rečenicu o tome što HŽ danas jest a što bi, sutra, trebao biti. Jedino se govori o višku radnika, o nužnim otkazima i o tome kako je vlast prije njih sve upropastila. Točno - HDZ jest napravio ogromnu štetu, ali i ova vlast nečinjenjem i neznanjem upropaštava i HŽ, i HEP, i HRT i sve ostale javne i državne tvrtke. Ni po čemu se HDZ i HNS ne razlikuju od HDZ-a, osim po (ne)dopuštenoj kleptomaniji.
Jedina ideja su - porezi
Pa i direktori kukurikavaca prvo namještaju svoje rođake, braću, sestre, nećakinje, susjede i stranačke prijatelje. Za sposobne nikad nema mjesta. I direktori Kukuriku koalicije prvo kupuju ili unajmljuju najskuplja vozila i namještaju kancelarije najsuvremenijim namještajem, a tek onda skrbe o dobrobiti poduzeća.
Dobrobit je zadnja rupa na sviralu. Logično. Zašto logično? Pa, ni Čačić, ni Linić – a onda, logično - ni Milanović, nisu pred direktore javnih poduzeća postavili strategiju kojom mogu i moraju doći do ciljeva. Kako će stranački nesposobni, a podobni kadrovi preustrojiti HŽ ili HEP?! Tako što Čačić i Linić – kaže Milanović – znaju što rade?! Pa do sada nisu ništa pokrenuli. Do sada ni Čačić ni Linić nisu dali niti jednu jedinu ostvarivu ideju osim oporezivanja. Nema odgode – kaže Linić – oporezivat ćemo imovinu. Eto, to je strategija Vlade - oporezivati sve, tako da će na kraju oporezivati i disanje, oporezivati će dulji život, oporezivat će i sposobnost (ali taj porez neće plaćati gotovo niti jedan ministar u Milanovićevoj Vladi). No, tobože socijaldemokratska Vlada ne usudi se dirnuti u profit najvećih profitera, primjerice banaka, ali se usudi učiniti pakao od života većine građana u Hrvatskoj, svih onih koji su godinama i desetljećima predano radili da bi sklepali vikendicu na moru ili u goricama, onih koji su za crne dane – odričući se putovanja i dobra života – skucali za stan koji bi im trebao osigurati koliko-toliko dostojanstvenu starost.
Mala država za veliku pljačku
Ali ništa od sigurnije starosti - Linić će im zagorčati život novim porezima. Kaže ministar financija - Hrvati malo zarađuju, no, po količini nekretnina nisu siromašni. Linić je ovaj put toliko površan da čak ni ne analizira odakle Hrvatima sve te vikendice i svi ti stanovi (na koje je porez plaćen pri kupnji i na koje se i danas plaća porez putem desetaka nameta). Ne analizira koje će posljedice izazvati porez na nekretnine. Važno mu je što više oteti većini, kako bi što mirnije i lagodnije živjela bogata manjina. Da, socijaldemokracija u ustima kukurikavaca najveća je laž izrečena u ovome tisućljeću. Je li, kao što kaže Linić, samo država loš gospodar? Nije. Primjer Hrvatske svjedoči da su privatni vlasnici daleko manje sposobni od države. Koju su to proizvodnju pokrenuli svi ti menadžeri i gazde i u Hrvatskoj? Što to hrvatska poduzeća izvoze u strane zemlje?
Čime to hrvatski menadžeri konkuriraju svjetskim menadžerima? Kojom će to naprednom tehnologijom – kao što naivno najavljuje Milanović – Hrvatska konkurirati svijetu? Što ćemo to proizvoditi i kome ćemo to prodati? Ako država ne zna, znaju li dati odgovor na to pitanje privatni vlasnici? Ne, udruga poslodavaca kuka, Hrvatska gospodarska komora samoj je sebi svrha, veliki dio hrvatskih tajkuna ne bi dijelio sudbinu s ostalim građanima… Što su to novoga stvorili, primjerice, Jure Radić ili Ivica Mudrinić? Radić nije prošao niti na jednom inozemnom javnom natječaju, ali je zato haračio u Hrvatskoj. Zato što je bio u dilu s političarima. Hrvatska je, po svemu sudeći, mala zemlja za veliku pljačku. Velika prilika za male menadžere i nesposobne vlasti.

P.S. Zašto se svađaju predsjednik države Ivo Josipović i saborski zastupnik Milorad Pupovac? Ili, točnije - zašto je Josipović tako energično, beskompromisno i bez rukavica napao Pupovca? Čime je to Pupovac zaslužio? Je li Josipovićeva retorika pretvrda? Josipović je, u biti, u pravu. Na stranu nijanse. Da, Pupovac već dva desetljeća čini sve kako bi getoizirao Srbe u Hrvatskoj. Umjesto da Srbi u Hrvatskoj konačno postanu politički Hrvati, kao što su, uostalom, svi građani, bez obzira na nacionalnost, u Americi politički Amerikanci, Pupovac čini sve ne bi li stvorio što više razlika između građana hrvatske nacionalnosti u Hrvatskoj i građana srpske nacionalnosti u Hrvatskoj. S vremena na vrijeme, imam osjećaj da nacionalnost, s bilo koje strane se promatra, postaje zanimanje. Na tome inzistira upravo Pupovac. Osim žustre Josipovićeve analize Pupovčevog permanentnog trgovanja, javnost je štrecnula i još jedna odmazda ruskog diktatora Putina. Naime, članice ruske punk-art skupine Pussy Riot drakonski su kažnjene zato što su u moskovskoj crkvi otpjevale „Majko Božja, otjeraj Putina“. Sutkinja dodvoruša proglasila je tri djevojke krivima za huliganstvo i vjersku mržnju te im odrapila dvije godine zatvora. Čak i Pravoslavna crkva traži smanjenje kazne jer ni o kakvoj se vjerskoj mržnji ne radi. Osim Putinove mržnje prema svima onima koji u Rusiji žele demokraciju.