KULTURNA PREMIŠLAVANJA

Kristuš je se gori stal,
Smrt je doli obladal…
U Velikom smo tjednu, uoči Kristova uskrsnuća. Što je Uskrs svima nama, svakome ponaosob, pa i onome koji ne vjeruje? Bitno je, činjenično, ovo: Krist je uskrsnuo da NAS podigne i otkupi. On je Otkupitelj! U NAMA se mora dogoditi preobrazba, obraćenje. Zato je Uskrs blagdan novoga života, umjesto tame donosi svjetlo, on je mir, sreća, radost. I još više: «Naše je samo da približimo srca jedni drugima, da ne pogasimo u njima svjetlo utjehe koju duša zna u bratstvu sa svima. Što mi možemo samo je to da si u pohodu pod križem pružimo ruke: ja i ti»(Zdenka Jušić-Seunik). Križ je svakako u ovom našem civilizacijskom okružju najčešći pojam-simbol. I sami često čujemo ili govorimo: On(a) ima svojega križa, Ah, to je moj križ, Saki ima svojega križa i slično. No, umjesto značenja «trpljenje» Bonaventura Duda krasno je protumačio simboliku križa, njegovu vertikalu i horizontalu – prva je upravljena prema Bogu, Stvoritelju, druga prema bližnjemu. I to je sav nauk.
Nije onda neobično što je ovaj najveći kršćanski blagdan u narodu obilježen raznolikim slavljima i običajima. Slavom se izražava i čast ali i vlastiti odnos. Vuzem na ovim našim(mislim: nacionalnim, hrvatskim) prostorima potvrđuje i pripadnost mitteleuropskom civilizacijskom krugu (jer je povijest Crkve na tom prostoru i civilizacijska stečevina, to je jasno). Istodobno treba napomenuti da mnogi običaji u puku pokazuju duboko prožimanje crkvenog (vjerskog, kršćanskog) i pučkog (svjetovnog), u nekim rudimentarnim pojavama čak i pretkršćanskog sloja. Ukratko, narodni je duh i stvaralaštvo u službi Uskrsloga! Tako pučki običaj dobiva dublji smisao, crkva pak priskrbljuje «receptivnost» (ucijepljenost) blagdana. Primjera ima pregršt.
Vuzem se, premda kalendarski različito, zbiva u proljeće, dakle dolaskom novoga života. Narod slavi buđenje zemlje (i njenih plodova) ali ujedno i najavljuje buđenje duhovnoga života, njegovo osmišljavanje. Prvi primjer: Cvjetna nedjelja, Cvetinca. Evanđeoski tekst govori o Isusovom svečanom ulasku u Jeruzalem gdje ga je dočekalo veliko mnoštvo s palminim grančicama: «Kad je sutradan silan svijet koji dođe na Blagdan čuo da Isus dolazi u Jeruzalem uze palmove grančice i iziđoše mu ususret. Vikahu: ‘Hosana! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Kralj Izraelov!»(Iv 12,12). A kako je to naš narod običajno uobličio: Za Cvetnico smo nesli dreneka v cirkvu. Prošecija je z cirkve išla i popevale so se stàre cirkvene popevke. I unda se dreneki posvetil. Da smo došli od meše, to smo kitje za gredu fteknoli, ali na verandu ili pak je štó mev tràma kakvoga, tam se fteknolo. A to je sljužilo da je grmljavina kakva to se unda ftrglo i delo na jogenj. I molilo se unda k tomu kaj Bog občuva gospodarstvo i polje od hudoga vremena. A u nekim mjestima dolnjega Međimurja bio je običaj da se u crkvu nosio pušljek, cvjetni buket, koji se, blagoslovljen, stavljao na dvorište i na drvocijep, uz sjekiru, da se tako očuva od groma; pa i danas znamo čuti za jakoga pljuska da to sekire curidu…
Drugi je običaj vezan uz zemlju, tlo. Na Veljki četrtek se delalo na zemlji do devete vure, što je s jedne strane motivirano Kristovim ukopom ali istodobno ukazuje – jer zabrana se odnosila na ne-diranje zemlje, dakle i obrađivanje – na prožimanje ravničarke, poljodjelske kulture s kršćanstvom.
Može se toga navesti još. Recimo, običaji uz vatru, oganj. Voda i vatra temeljna su kršćanska sredstva očišćenja kojima se ljudi uvode u novi život:»…svačije će djelo izići na vidjelo. To će pokazati onaj Dan, jer će se očitovati vatrom, a ta će vatra otkriti kakvo je čije djelo. Onaj kome ostane što je nadoziđeno primit će nagradu, a onaj čije djelo izgori štetovat će». Danas se u narodu odnos prema ognju najviše materijalizira pravljenjem vuzmenki, pri čemu su već godinama zaredala prava natjecanja, što podupire i prati i ovaj tjednik. Isprva su vuzmenke pravili pastiri (kad ih je bilo, to jest kad je bilo blaga na paši) a običaj je zapravo srednjoeuropski tradicijski čin, dakle tamo gdje je bilo pašnjaka (zato su u južnoj Hrvatskoj vuzmenke nepoznat pojam). Najprije se pripremi konstrukcija od drvenih motki, a zatim se oko njih slažu grane, cjepanice, manje daske, ali i raznovrstan otpadni materijal te vuzmenke danas imaju i ekološku ulogu jer čiste selo od otpada!
Gotovo je već nestala i izrada pisanica, bojenja jaja. A običaj ćemo naći još u pretkršćanstvu, na starim skandinavskim i germanskim grobovima te u Slavena, dakle i Hrvata u njihovoj pradomovini. Zašto jaje? Bojenje jaja ima jasnu poruku: ono je simbol novoga života a obojano je, ukrašeno bojama kao što je i protuletje, kao doba rađanja nove prirode. Uz običaj bi se, jasno, moglo i trebalo šire ali u ovoj prigodi tek jedno: na jaja se, osim boje, upisivao i prigodni kraći tekst, čestitka i slično, recimo: «Dar od srca», «Ovo srce od ljubavi se daje». Budući da su pisanice u pravilu izrađivale žene a pojavu upisivanja bilježimo još tamo s početka 20. stoljeća, to je izuzetno važno jer pokazuje da je žena imala potrebu da se izrazi i tekstom a ujedno potvrđuje i njezinu pismenost! Pisanice su tako važna i kulturološka činjenica, ne samo običajna!
No, naravno najviše nas vuzmene običaje veže uz jelo, točnije uz blagoslov jela. Već u ranoj Crkvi uobičajio se blagoslov raznih vrsta hrane: mlijeka, meda i plodova zemlje. Danas na Vuzem u Međimurju (i šire, u sjevernohrvatskom području) žene-kućanice u crkvu najčešće nose malo šunke (kočet, kučet), hren, vuzmeno jejce i pereca (ili koji drugi zdigani kolač). Svetek se tako ponajviše naglašava jelom jer je, eto, nakon četrdesetdnevnog nemrsa uslijedio mrs. Odatle i etimologija kajkavskoga naziva: Vuzem, v(u)zeti meso. Tako Belostenec u svome rječniku navodi istoznačnice «uskars, vazam» ali i «Pasha», dok Sušnik-Jambrešić «Pashu» objašnjava kao «Mimo idenje, Mimostajanje», odnosno «Vuzem, Vazam, Uskers, Gore-stajanje Isu-kersta». Ladan podrijetlo riječi Vazam izvodi iz staroslavenskoga «vъzъm», to jest od glagola «vъzęti» - ponovno uzimanje mesa «jer su se u korizmi jela nemrsna jela, suprotno od riječi mesopust».
Nakon blagoslova i sv.mise žene bi žurile kućama jer se vjerovalo da koja prva stigne , biti će njezina družina među prvima pri delu, a gospodarstvo obilno prinosima. Običaj se prema ovome u znanosti tumači kao prilika za borbu za određeni položaj ili za utvrđivanje već postignutoga ugleda u seoskoj zajednici. Sjećam se da sam kao dečešinec nestrpljivo čekao majku da konačno jednom dođe z ràne meše i u cekeru donese blagoslovljenu hranu koju smo svi u kući željno očekivali. A kad bi se napokon jelo donijelo na stol, nikako se dočekati blagovanja nakon poduže molitve! Tradicijski molitveni početak bio je ovakav: Na Te, o Gospodine, ogledaju se vseh oči, i Ti njima podeljuješ hranu ob prigodnem vremenu. Ti odpiraš Tvoje roke i napunjaš z blagoslovom vsako stvorenje. Otec naš…Nakon zajtreka mrvice se te svečano blagovane hrane nisu bacale u smeće nego na oganj jer je to blagoslovljena hrana koja se nije smjela rastepsti. Znale su se bacati i po vrtu ili polju jer se vjerovalo da imaju čudotvorne moći i čuvaju od zla i slaboga roda u kući, gospodarstvu i u polju. U svemu su, pak i u tim običajima, sukladni običaju i u pomurskih Hrvata (što je posve razumljivo jer se i narodnom, tradicijskom kulturom čuva nacionalno biće): recimo, u Sumartonu (Sv.Martinu) mrvice i ljupinje bacali bi u mali vrčàk i na tom mjestu bi izrasla biljka s bijelim cvijetom, zvana korenovo droptinje.

P.S. Pored svega važno je uz vuzmene svetke ovo. Sada, kad smo odrasli i kad su posve drukčije prilike, vuzmeni stol nam nije svima da zadovolji glad (iako danas, nažalost mnogi gladuju!) nego u prvome redu mjesto i svečana prigoda za obiteljsko okupljanje. A to je osobito važno u ovom našem Međimorju gdje su članovi obitelji kojekuda. Uskrs je, dakle, i obiteljski blagdan – Kristovo uzašašće okuplja obitelj zajedno. Upitajmo se, iskreno, svatko od nas – mislimo li na to u ovo naše galopirajuće doba?