KULTURNA PREMIŠLAVANJA

Ne, nije ovo prigodni tekst, recimo vezan u Dan obitelji ali baš zato – mislim da bi dan naših obitelji trebao biti svaki dan. Zašto, nije teško odgovoriti a s ovih nekoliko misli nastojat ću pomoći u bistrenju odgovora.
Istinita izjava da je obitelj osnovna čestica svakog društvenog organizma postala je stereotipna, izlizana zato što je danas smatramo prevladanom. A svako ozbiljno raspravljanje o toj temeljnoj društvenoj čestici definira obitelj upravo tako. Recimo, u vrlo studioznoj knjizi Obitelj u fokusu(2008.) Josipa Jankovića obitelj se definira kao «temeljna institucija društva» (sociološki), «obitelj je bitan faktor primarne socijalizacije i uopće psihičkog razvoja djeteta» (psihološki), «obitelj je osnovna ljudska zajednica» a navodi i misao M.Meed, možda kao moto ovim premišljavanjima: «Obitelj je jedino mjesto gdje se stvara čovjek».
Živimo u konzumentsko doba, čovjek današnjice (tako je «usmjeravan» od velikih središta moći !) želi biti tek karika u potrošačkom lancu, lišen svih zaprjeka. Obitelj (dijete) je tad često mlinski kamen u čovjekovoj «emancipaciji», osobito ženinoj, pa izvanbračne zajednice i samohrane majke postaju u sve većem postotku svakodnevnica u Europi i Americi. Ali i kod nas, bez nekih većih razlika između ruralne i urbane sredine: da «dečko» bez zakonske veze živi u kući roditelja djevojčinih pa i obratno, to je postalo uobičajeno ali je isto tako otužan broj neoženjenih/neudatih u svakom mjestu. (Kažemo, nema posla tad niti penez za zasnivanje obitelji; mislim da nema stvarne ljubavi a niti hrabrosti za obitelj, bez obzira na besparicu! Jer po takvom, vrlo brzo nas nebu.)
U knjizi vrlo intrigantnoga, vrlo upozoravajućega naslova Smrt Zapada (prev.2003.) autor Patrick J. Buchanan rastakanje temeljnih zapadnoeuropskih vrijednosti, a među njih spada i obitelj, tumači prodorom anarholiberalnog, marksističkog «kulturnog terorizma» još tamo s početka 20.stoljeća, čiji strateški cilj bijaše razaranje stožernica građanskog društva – vjere, obitelji, kulture, školstva. «Može se s pravom govoriti o kulturnoj revoluciji jer je prosvjed uperen protiv cijeloga kulturnog ustroja», piše autor i pritom navodi tvrdnju T.Adorna da je «patrijarhalna obitelj kolijevka fašizma» (!) Posljedice, prema Buchananu: danas u Americi ima manje od četvrtine obitelji s oba roditelja, a milijuni američkih žena osjećaju feminističku odbojnost prema braku i majčinstvu (jer oboje zahtijeva žrtvu, odricanje). Ili, u jednim dnevnim novinama: u Americi rapidno raste broj žena koje odlučuju same odgajati bez prisutnosti oca; riječ je o srednjem sloju, često o dobro obrazovanim, profesionalno uspješnim ženama; danas četiri od deset majki žive same s djetetom, svako treće dijete rođeno je izvan braka, samo 24 posto američkih obitelji sastoji se od oženjenih roditelja i njihove djece, dakle uobičajene, tradicionalne obiteljske zajednice. Jasno, neke se zajednice raspadnu poradi osobnih razloga (lomova) ali podatci govore da je riječ o općoj pojavi. (Ne mogu bez digresije na ovom mjestu: u Francuskoj je nedavno donijet zakon o nazivanju onih koji imaju dijete, oni više ne će biti «majka» i «otac» nego «osoba 1» i «osoba 2» te se sjetih negdašnjeg kviza Olivera Mlakara gdje su natjecatelji pogađali između «osoba A, B ili C»; nije mi pritom jasno koja će osoba biti 1 ili 2 kad je samo jedan roditelj?) Ukratko zapadni su narodi, napominje Buchanan, «prestali rađati djecu» te je na pomolu pojava formulirana naslovom njegove knjige. A kada s druge strane prihvatimo činjenicu da je obitelj jedna od najvećih vrijednosti čovječanstva te je kao temeljna stanica društva nužna da bi se ljudska osoba razvila u svojoj punini, postaje nam jasno u kojoj se krizi nalazi zapadnoeuropska civilizacija.
Ako je obitelj mjesto «gdje se stvara čovjek» to će značiti da je ona mjesto za afirmiranje određenih vrjednota. U spomenutoj knjizi Janković govori o vrjednostnom sustavu obitelji, to jest onim značajkama, vrjednotama koje su najvažnije u samoj obitelji. Na temelju 519 anketiranih obitelji iz cijele Hrvatske raspodjela vrijednosti je ovakva: Za obitelj je najvažnije a) da je složna –44,4 posto, b) da u njoj vlada ljubav –26,1 posto, c)materijalna dobra – 14,3 posto, poštivanje pravila –11,9 posto, d) pokornost glavi obitelji – 2,7 posto i bez odgovora 0,6 posto. A ti isti ispitanici kad se izjašnjavali o osobinama majke i oca na prvo mjesto su stavljali osjećajnost i nježnost majčinu (45,5 posto) i očevu (31,4 posto). «Emocije su preferirane u daleko većoj mjeri nego osobine materijalnoj sferi», zaključuje Janković, a ja pak bih tome dodao – ima nade!
Da je tome tako posvjedočuje i književna riječ, točnije, djela dječje književnosti. Na tu književnost oni koji su blizu tzv. odrasle gledaju s prjezirom jer «to je za malu djecu». Ostavimo po strani činjenicu da je za dijete teže (dobro) pisati nego za odrasloga, sebi ravnoga, važnija je druga činjenica: mnoga od tih djela se – čitaju i pročitaju (dakle i dožive) u odnosu na neke suvremene «avangardne» pjesničke uratke. To ističem zato što poruka, autorova nakana uvijek budne plasirana snažnije, uvijek se jače ucijepi u mlado čitateljsko srce ako se odjene u priču. A djela o temi obitelji je pretežita, u svim tim djelima autori afirmativno govore o obiteljskoj zajednici, bez obzira u koje vrijeme i gdje ta djela nastajala.
Sanja Polak, autorica srednje generacije spisatelja(1968.), objavila je među ostalim dva izvrstna romana, Dnevnik Pauline P. i Drugi dnevnik Pauline P. , djela koja su djelomice autobiografska jer je Paulina P.(Polak) autoričina kći. Bitnije je međutim kako je kroz djevojčičine postupke i osjećaje autorica književno prozborila o dječačkoj potrebi za blizinom, čežnjom, ljubavlju, sve ono što samo obitelj može pružiti. Tako, djevojčica bude svjedokinjom roditeljske svađe te nakon toga, čeznući za pomirbom, kupuje cvijeće za oba roditelja; čezne za majčinom blizinom pa nestrpljivo očekuje njezinu obećanu slobodnu subotu, no majka je tad neprestance zaokupljena telefonskim razgovorima pa joj kći jedino mobitelom iz susjedne sobe može ispričati školske dogodovštine. Zato je Paulina izuzetno sretna kad nekoliko obitelji odluči organizirati zajednički piknik, te je umjesto stereotipnog predbožićnog blagdanskog ugođaja obitelj sva sretna za Badnje noći u djedovoj kući kod Ogulina: Već dugo, dugo nismo tako dugo, lijepo i smireno razgovarali. Te večeri zaspala sam u maminu krilu i bilo je jako, jako meko, toplo i lijepo.(…) Na Badnju večer bili smo sami. Mama, tata i ja. Prvi put u životu. Nismo se morali lijepo odjenuti, nismo morali paziti kako se ponašamo za stolom, nismo morali nikamo žuriti i paziti da ne zakasnimo na svečanu večeru. Tata i mama su se gledali i razgovarali samo sa mnom. Nitko nam nije trebao. Bili smo dovoljni sami sebi i to je baš bilo lijepo. Nećete vjerovati, ali ove godine mi nisu nedostajali ni darovi ispod bora. Družeći se s mamom i tatom, na njih sam potpuno zaboravila.
Književnost je, govorimo, idealna zbilja . Je li ovakva zbilja doista neostvariva?

P.S. Samo isprva ne će imati veze s ovim prilogom: nedavno je u jednom dnevnom listu objavljen istraživački članak o nasilju u školama. Ukupno je u prošloj školskoj godini u osnovnim školama bilo 1517 slučajeva nasilja. Od toga broja troznamenkasti iznos imaju tjelesna ozljeda (164), nasilničko ponašanje (401), sudjelovanje u tučnjavi (195), prijetnja (120), oštećenje školske imovine (142), verbalno nasilje (228) i gotovo pri samom dnu seksualni delikt (8). Međutim, autor (ili možda urednik) naslovio je članak: «Alarm: 8 slučajeva spolnog nasilja među osnovcima». Eto, koje su (medijske) posljedice zapjenjenih rasprava o 4. modulu zdravstvenog odgoja! Jasno je da je i ovih 8 slučajeva trebalo, kako znamo reći – «sankcionirati», ali što je s ovim troznamenkastim brojkama? Kad, to bijaše neku godinu u jednoj čakovečkoj srednjoj školi, srednjoškolac zabode nož u katedru pred nastavnicom i zaprijeti – Ve mi dej topa ak hupaš – ne vraćamo li se opet temi obitelji? U istom članku psihologinja dr.sc. Mirjana Nazor upozorava: «Djeci nedostaje ljubavi, razumijevanja i povjerenja između njih i roditelja i između njih i učitelja. Odatle proizlaze problemi». Što mislite, je li obitelj potrebna?