KULTURNA PREMIŠLAVANJA

Uvijek kada se otvori tema «Europa» obuzme me nelagoda. Hrvatska se u nju vraća i upravo je u tomu «štos» jer se, naime, u proteklim stoljećima itekako osvjedočila kako se ta Europa odnosila prema njoj – naši su pretci krvarili za nju (znamo ono: «antemurale christianitatis»!)a ona je to često nagrađivala mačem; zrinsko-frankopanska pobuna nam u tome smislu može (mora!) biti paradigmom. No, kaj je bilo i kak je bilo prošlo je (a nekak je navek bilo, piše Krleža), gore spomenuto raspoloženje ne obuzima me zbog toga nego zbog pitanja – kome idemo, kome se vraćamo, to jest: kakav je danas duhovno-moralni profil zapadnog Europljanina? Budimo realni – dobrim dijelom i nas ovdje, u Lijepoj našoj, jer i mi smo dio europskoga civilizacijskog kruga u koji ćemo i formalno stupiti 1. srpnja.
Današnji europski čovjek je antropocentričan: niječe Stvoritelja kako bi postavio sebe kao biće od koga sve počinje, oko koga se sve okreće, on je mjerilo svih stvari, ne prihvaća pojam apsolutnog ni na kojem području života. «Stvara se diktatura relativizma koja ne priznaje ništa kao konačno te za posljednje mjerilo postavlja vlastito ja i njegove prohtjeve» (J.Ratzinger). Taj naš čovjek teži materijalnom, užitku, mrzi sve što je trpljenje (odatle, među ostalim, i tako puno rastava jer je teško, a sve zbog sklada, podnijeti žrtvu!). Tjelesno potiskuje duhovno, danas nam nije prijatelj (ica) po dobroti, po srcu, nego onaj koji ima, po «novčaniku». Funkcionira «imati a ne biti», kako je davno rekao Fromm.
Veliča se nagonsko u čovjeku. Primjera je bezbroj, u svakodnevnom životu, od vrlo agresivnih, protunaravnih spolnih sklonosti, na tv gotovo da i nema filma bez seksa i nasilja (pa se u najavi, «foršpanu», izdvajaju isključivo takvi kadrovi), nema novina u kojima nam se na duplericama ne nudi nago žensko tijelo (što je izravno vrijeđanje ženskoga dostojanstva no nse sjećam se da se protiv toga bune feminističke udruge), mladi čovjek vezu spolova shvaća gotovo isključivo kao tjelesnu vezu i tako dalje. Koliko je zavladao kult tijela najzornije govori primjer bivše britanske manekenke Alicie Douval koja je na svome tijelu napravila čak 331 zahvat (71 operaciju u trajnoj anesteziji). Čak ju je i kći odvraćala od «rezova» i «prekrajanja». Rezultat: danas, prema vlastitoj izjavi, ne može normalno disati, ne može se nasmijati…
Preziru se moralna načela. A moral je čovjekova nužnost, njime se razlikujemo od životinje. I životinja ima nagone – za jelom, počinkom, reprodukcijom ali njoj Bog nije udahnuo dušu. Glede toga sjetih se jedne vijesti u našim dnevnim novinama: «Čak 85 posto vlasnika pasa u SAD-u svog ljubimca smatra članom obitelji, a isto o mačkama misli 78 posto vlasnika. Pritom više njih ima bliži odnos s ljubimcima nego s članovima obitelji: 94%-bliski s psom, 87%-bliski s majkom, 84%-bliski s mačkom, 74%-bliski s ocem». Da se razumijemo: poštujem bilo čiju privrženost prema kućnom ljubimcu ali se pitam je li se takva privrženost (barem u jednakoj mjeri) iskazuje prema bližnjemu?
Zapadnoeuropski čovjek želi danas potpunu slobodu. Čovjek, međutim, ne može ostvariti potpunu slobodu jer nije sam na svijetu – potpuna sloboda, bez obzira prema drugome, bila bi anarhija. John Donn rekao je ove velike riječi: «Nijedan čovjek nije otok, svaki je čovjek dio kontinenta, dio zemlje; ako more odnese grudu zemlje – Europe je sve manje, kao da je odnijelo kakav rt; posjed tvog prijatelja je tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka me umanjuje jer sam obuhvaćen u čovječanstvu. I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni – tebi zvoni.»
O dehumanizaciji i moralnoj destrukciji svjedoči i današnja umjetnost. Recimo, glazba mladih: u jednoličnim, nabijačkim tonovima masa se trese u jednoličnom ritmu u kakvom zadimljenom, mračnom prostoru. Takav «ples» podsjeća na ritualne pokrete primitivnih plemena a vrlo je znakovito da su ti prostori u podrumima, pod zemljom («podzemlje»). Onda, recimo, slikarstvo: potpuni nesklad, irealno (to je tzv. apstraktno slikarstvo), što odaje, zapravo, potpuni nered u slikarevoj psihi, a kritika – a tad i skorojevički kulturnjaci – to hvali kao veliku umjetnost.(Destrukcija umjetnosti, ne samo slikarstva, počinje zapravo jačanjem industrijalizacije, kad čovjek prestaje biti važan kao osoba, potiskuje ga i zamjenjuje stroj čiji on postaje kotačić; pogledajmo lančane trake u proizvodnji, pakirnici recimo – radnice su dijelovi automatike u pakiranju; Nijemci za to imaju pojam – vermfrendung = otuđenje). Ili: dramske predstave koje idu za tim da dokinu klasičan, strukturiran dramski izraz, s nizom izrazito provokativnih scena: oblaganje mesom (dok istodobno mnogi nemaju ne samo za meso nego niti za kruh), mokrenje, eksplicitno simuliranje spolnog čina, okrvavljene glave od pivske boce itd. Jedna je «avangardna» redateljica izjavila: «Voljela bih da srušimo sve mitove i tek tada bismo dosegnuli nešto izvorno ljudsko, a to je stanje anarhije! Svijet bi tada bio savršen!»
Ono Frommovo «imati» vidi se najbolje u potrošačkom mentalitetu koja je bolest (ovisnost) zahvatila i nas a ne samo svijet. Kad gledamo, recimo, stampedo šopingholičara pri otvaranju kakvog trgovačkog centra (pogotovo u SAD-u), s ozlijeđenima, polumrtvima pa čak i mrtvima, Frommovo se «imati» pretvorilo u «imati po svaku cijenu». «Znam ljude, a znam da ih znate i vi, koji kupuju kad se osjećaju loše, kad su umorni, pod stresom, kad su usamljeni ili nevoljeni. Potroše više nego što imaju pa im onda bude još gore» (J.Šević).
Napokon , na djelu je – a to mi se čini ponajvažnijim – proces kristijanizacije, anatemizacije Crkve, kao simbola natražnjaštva, «ognjištarstva», konzervatizma. Glede «konzervatizma» ovaj primjer: nema tome dugo kako je jedna «napredna» zastupnica komentirala rezultate istraživanja o spolnom životu hrvatskih žena te je zaključila kako je «konzervativna naša sredina (…)jer je broj partnera koje ovdašnje žene imaju – strašno malen». Zaključak: žena bi trebala imati više partnera jer samo tako je tad napredna! Ukratko, Europa je potisnula Boga te nije tad neobično što On nije uspio ući u europski ustav. Netko će mi prigovoriti, drugi s prjezirom komentirati, treći suprotstaviti (što je, naravno, svačije pravo),no ja mislim da su uzroci današnjeg otuđenja i posvemašnjeg relativiziranja moralnih načela posljedak upravo toga zatajenja. Htjeli mi to ili ne, europska civilizacija počiva na kršćanstvu (koje je, jasno, baštinilo korijene antičke, grčke i rimske civilizacije). Ne radi se samo u katedralama ili svodu Sikstinske kapele nego o duhu, čovjekovoj kulturi; čak i onaj koji danas niječe Stvoritelja, odgojen je na temeljima kulture kojoj je temelj kršćanstvo. Za primjer uzmimo jedan biblijski tekst, ulomak iz «Levitskog zakonika»:«Nemojte krasti; nemojte lagati i varati svoga bližnjega. Nemojte se krivo kleti mojim imenom i tako oskvrnjivati ime svoga Boga. Ne iskorišćuj svoga bližnjega niti ga pljačkaj! Radnikova zarada neka ne ostane pri tebi do jutra. Nemoj psovati gluhoga niti pred slijepca stavljaj zapreku. Svoga se Boga boj! Ne počinjajte nepravde u osudama! Ne budi pristran prema neznatnome, niti popuštaj pred velikima: po pravdi sudi svome bližnjemu! Ne raznosi klevete među svojim narodom; ne izvrgavaj pogibli krv svoga bližnjega. Ne mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.» (9,11-18) Što je tu «natražno»? Ne mislite li da bi bilo krasno na svijetu kad bi se svi mi, i oni koji u to vjeruju i oni drugi, stvarno pridržavali ovih načela? Ne bi li tad nekoga zapekla savjest onoga koji, recimo, radniku nije isplatio zasluženu plaću više mjeseci (nekima nikad!) i što je pokrao firmu?

P.S. Što nam preostaje dakle? Nema tu velike «filozofije»: ova Lijepa naša, koliko god je već izmrcvarena (okradena) ipak je lijepa i – naša. No, ona nije samo Međimurske gorice, Plitvička jezera, more…nego prije svega mi, njezini pripadnici, državljani. Budemo li gajili osjećaj ako ne ljubavi a ono barem poštovanja prema Domovini, budemo li gajili obiteljske (šire: međuljudske) odnose i (osobito za one koji vjeruju) budemo li živjeli (ali stvarno živjeli) po kršćanskim načelima – za Hrvatsku i njene građane u Europi ima budućnosti.