KULTURNA PREMIŠLAVANJA

Barčeva sintagma o veličini malenih «zažuljala me» i u ovom broju jer se, nakon Berkea, sjetih još jednoga svečara čija obljetnica očito prolazi ne samo pretiho nego i posvema šutke: riječ je o Stjepanu Benceu, rođenom u Čakovcu 3.svibnja 1913. (u.1976.). Ako već njegov život bijaše kruh sozom zamešeni – kako glasi jedna njegova zbirka – upravo zato ga mi danas ne bismo smjeli «pokapati poskrivečki». A da je kušao, reklo bi se, za međimurske sinove tipičan životni kruh sa sedam kora ( kao Štolcer-Slavenski, Kralj, Vrhovski…), više je potvrda za to. Otac, obrtnik, vrativši se s fronta, obolio je na plućima, pa je odgoj četvero djece pao na majčina leđa. Ipak, najstarije dijete, Stjepana, uspjela je nekako poslati u Zagreb, u srednju tehničku školu. Mladi Međimurec je u metropoli učio po kolodvoru, cijepao i raznosio drva za koricu đačkoga kruha. Godine 1932. upošljava se kod čakovečkog građevinskog poduzetnika Kirfelda, a dvije godine potom kod braće Graner. Neko vrijeme radio je u Varaždinu, za rata je opet u Kirfelda, iz koje se tvrtke nakon rata osniva Gradsko građevno poduzeće. Bence mu je jedan od prvih stručnjaka, a od 1955. i tehnički rukovodilac. Bio je jedan od utemeljitelja Projektnoga biroa, kome je bio na čelu do 1963. Do 1969. građevinski je inspektor u tadašnjoj čakovečkoj općini, a do umirovljenja 1971. obavljao je u Građevnom kombinatu «Međimurje» poslove kontrole i nadzora.
Što nam je građevinar Bence ostavio književnoga? U književnoj javnosti pojavio je razmjerno kasno, tek koncem 1938. , najprije kao član tada napredne, socijalno i lijevo orijentirane Grupe hrvatskih književnika Hrvatskog zagorja, Podravine i Međimurja, prijateljevajući s Miškinom koga je, prema Vilku Ivanuši, pridobio «da njemu za ljubav osobno dođe na književnu večer, u Benceov rodni Čakovec». Surađuje u «Varaždinskim novostima» i zagrebačkom «Književniku» odreda s kajkavskim prilozima. Upravo zato Benceov stih nije imao osobita odjeka, pa čak niti nakon rata, kad je 1958. objavljena Antologija novije kajkavske lirike a u nju nije stala niti jedna Benceova pjesma…
Osim, dakle, po raznim periodicima, Bence je uspio objaviti dvije pjesničke zbirke, Kruh sozom zamešeni (1963.) i Sledi i tragi(1971.). Barem su četiri poveznice stihovima u ovim zbirkama: da ih je pisao autor «amater» (pjesnik kome pisanje nije bio zanat), da je pisao «da mu je duša zakričati štela», da je stvarao samozatajno, tiho, u kmičnoj provinciji, gotovo posve zaboravljen od tadašnje a i suvremene kritike i napokon da je gotovo beziznimno pisao na zavičajnoj, čakovečkoj kajkavštini. Eto, «recepta» za zaborav: te provincija, te kaj, te anonimnost. Nažalost, odveć poznato i ponavljano!
Ipak, ako je kaj, dakle i Benceov kajkavski stih bilo u onim vremenima «moderno» prešućivati, danas treba reći da je Bence, pored Pavića najizvorniji međimurski pjesnik. A trebalo bi reći i više: Pavić je «školovan», kaj je upoznao i s njime se srodio nakon dolaska u Međimurje, Bence je, naprotiv, izrastao na ovoj međimurskoj grudi, u osobnom i radnom životu, na vlastitom primjeru i svakodnevno živeći s međimurskim građevinarima, osjetio je tvrde, krvave žuljeve te zemlje. Reklo bi se: preblizu je bio inspiracijskom vrelu, što ponekad zna biti i otegotna okolnost jer najbliskija stvarnost zna prigušiti poetsko nadahnuće. Zato se, u nažalost rijetkim prikazima znalo govoriti o Benceovoj tematsko-motivskoj uskoći. Međutim, drugo je posrijedi: radi se o jednoj istoj podlozi, matrici, sudbini, o egzistencijalnom kontekstu koji je formirao pjesnikov nazor na svijet!
A u tom kontekstu mogli bismo govoriti o nekoliko Benceovih tematskih dominanti. Prva je njegova projekcija života i ljudi. Samotan, introvertiran, Bence je ljude oživljavao u kakvim detaljima iz njegova djetinjstva: tresak lesnih vrata vraća ga u djetinjstvo pa mu v pamet znenada dohajajo dnevi, u kojima pokušava pronaći smisao ili bar utjehu (Vrata na lesi), sjeća se svirača u krčmi; nema već starca za plugom, a do zadnje spovedi došli su svi oni poznati, dragi; čovjek postaje kao dravski brod u pjesmi Odvečer na Dravi:
Za vrbo tu negda zavezan bil je brod,
Rebra šterom štrčijo vun z mlaja.
Od svih je ipak u njegovom opusu najvažniji odnos pjesnik-zemlja. Njime je Bence pjesnik ovoga horvatskoga cvjetnjaka, njime se pridružuje međimurskom malom, skrbnom težaku koji je pokraj genijalnih mefkih i toplih popevki stvorio i trpeče i žofkeče; jasno, tad je i u pjesniku duša zakričati štela. Pa kad Matoš kaže da zemlja, «mučiteljica i hraniteljica, obilježava svoga sina i slugu», ta istina se najintenzivnije može primijeniti na Bencea. Zato je u njega kruh sozom zamešeni i pesje živlenje ali i Moja zemlja, Vi telo ste zemlje, Zemlja naših senja, Drfče zemlja. Tu antejsku vezu najsnažnije je izrazio u antologijskoj Popevka zemlji, koja djeluje kao ostihovana autobiografija i kao pjesnički testament:
Nesem se vučil pisati popevke
i svetešnje dneve bez dela –
pisal sem da plač me je dušil
i da je duša zakričati štela!
Pisal sem za se kaj je bolelo:
na cestu zdavja vun spluvana pluča,
kre štreke za restrgana tela
i za krv kaj tulko več tekla je vruča.
Vrnol bom samo sliko živlenja,
vrnol se do posljednjeg dela.
Naj dožnik več niči nebom
da bo jena roka hižo pomela.
Vrnol bom samo popevko živlenja
i bol kaj v duši mi preteče;
kak vrčo preko roba, da pun je vina
i hladi to rano i telo boleče…
Se…se bom vrnol človeko
kaj zemljine govoril je glubline –
živlenje šterom scecalo je pluča
i v prsi mo prazne noža porine!

Među tim stihovima nađe se i mjesta za ljubav, rat, smrt i prirodu ali i opet za tešku, trpku stvarnost, te pored stihova o zemlji pretežu i oni o životnoj socijali, koja je pjesnika pratila čitav život:
Kak so me mama rodili,
čuda i zmirom so plakali;
Kruha falaček mi ostavili,
i ves den so prati hodili…

Pjesnika Stjepana Bencea ne možemo mjeriti visokim mjerilima. Ako u njega ne nalazimo «pravilnost strofa, elegantni ritam, vanjsku i unutarnju korektnost»(Ivanuša) to ipak ne može značiti njegovu možebitnu diskvalifikaciju. Bence je prije svega živio u posebnom životnom i radnom okružju, i u tom okružju on je uspio predstaviti specifičan dah međimurske zemlje i njegovih ljudi. Po svojim tematskim i ugođajnim obilježjima on svakako treba biti postavljen uz bok najznačajnijim hrvatskim dijalektalnim pjesnicima iz Međimurja.

P.S. Svojedobno se najozbiljnije pomišljalo, u bivšem Građevnom kombinatu «Međimurje», da se objavi treća Benceova zbirka, zbirka odabranih stihova kao dug radne sredine njezinom pjesniku. Stihovi odabrani, predgovor napisan, ali tad je sve stalo. Zašto? Jasno, jer je i Kombinat stao. Eh, da je GK živ… Naravno, ne bi tad bio dobitak samo za Bencea!