KULTURNA PREMIŠLJAVANJA

Čakovečka Gimnazija u ovo naše doba najvažnija je, što će reći i najuglednija odgojno-obrazovna ustanova u Međimurskoj županiji. U njenim klupama, pod njenim krovom odgajala se naraštajima , od 1962., intelektualna elita (čast iznimkama u drugim školama) za Međimurje i izvan njega. Prošle godine obilježena je njena 50. obljetnica osnivanja nizom svečanosti a kruna svega zamišljeno je da bude predstavljanje knjige o tih pedeset godina. I dočekasmo: autorica je Verica Mutvar, profesorica povijesti na Gimnaziji. Svaka je knjiga vrijedna kao plod napora i kao ukoričena memorija. Tako i ova, nizom podataka i fotograđe. Na predstavljanju autorica je napomenula da je taj ukoričeni uradak plod njenog dvogodišnjeg rada te da je to njezin osobni pogled, «osobna sjećanja i interpretacije», kako stoji u Uvodu.
Međutim, 50 godina jedne takve ustanove zavrijedilo je jedan ozbiljan zbornik radova (mislim da bi većina profesora, i sadašnjih i bivših, imala što za priopćiti, a u njoj bi, jasno, i «osobni» pristup našao mjesta) ili pak studioznu, objektivnu, reprezentativnu knjigu. To ova nije. Zamjerke se najmanje odnose na stilsku, više na sadržajnu a, nažalost, najviše – na svjetonazorsku razinu pristupa. Redom nekoliko primjera, neusustavljenih.
Najprije povijestni dio koji je preopširan i zapravo, u kontekstu teme, nevažan, autorica se posve nepotrebno upuštala u neke činjenice. Naime, recimo si otvoreno, čakovečka Gimnazija rodila se kao dijete Učiteljske škole kad je ova postajala Pedagoškom akademijom; a Učiteljska škola je, znamo, utemeljena 1879.; otad se može govoriti o tradiciji. A u tom povijestnom dijelu kolegica Mutvar, među ostalim, piše i ovo:
«Učenje je imalo zadatak proširiti teološka znanja među masama»; odnosi se na 19.stoljeće. O tome danas možemo samo maštati a kamoli je to bila stvarnost u pretprošlom stoljeću!
Kakvu vezu ima tiskara u Nedelišću sa čakovečkom Gimnazijom? Kakvu vezu ima studij (napisan velikim slovom) filozofije, moralnog bogoštovlja i govorništva pri Franjevačkom samostanu sa čakovečkom Gimnazijom? (Taj studij je imao svoju obrazovnu vertikalu unutar Crkve)? Pučkih škola u 18.stoljeću nema nego samo župne. K tome, u knjizi (str. 12) ih koncem 18. stoljeća ima deset a 1822. četiri (!?) A svećenici nisu bili učitelji, kako stoji u knjizi, nego «ludi magistri», dakle župni orguljaši.
«Zanimljivo je izvješće Értesitöja iz Nagykasnisze…», kao da se radi o osobi ili kakvom tijelu a értesitö je upravo izvješće, bilten.
«Od 1928. godine obvezna je osmogodišnja škola» netočno je jer je zakon donesen 1951. a provedba je trajala do konca pedesetih godina. Ima toga, nažalost, još podosta…
U dijelu koji govori o Gimnaziji upoznajemo, dakako, niz vrijednih informacija ali i posve nevažnih, banalnih: koju važnost ima utvrđivanje srednje ocjene i pisanje učeničkih žalbi/molbi koje su «završavale riječima: Smrt fašizmu-sloboda narodu, S Titom u bolji život, Drugarski pozdrav, Unaprijed se zahvaljujem»?
«Materinji jezik nosio je naziv hrvatski jezik s književnošću» - zašto ne «hrvatski»? Moj «materinji» jezik je kajkavski, pretpostavljam i autoričin.
«…dva svjetska rata i jedan lokalni (iako ovdje nije bilo neposrednih ratnih djelovanja) ostavili su traga u životu ljudi.» Autorici je Domovinski rat «lokalni», preko tisuću nas na raznim bojištima diljem Lijepe naše vodili smo lokalne ratove, onih sedamdeset i šest poginulih, od kojih je dio na spomen-zidu čakovečke Knjižnice, stradalo je u nekakvim «lokalnim čarkama»? Što je s oslobađanjem vojarne i s tri karaule, s «tenkovskom akcijom» na mursko-središćanskom mostu, granatiranjem pribislavskog aerodroma? To nisu bila «ratna djelovanja»?
U popisu učenika i zaposlenika Gimnazije ljudski je razumljivo da čovjek najprije pogleda je li i u njemu i njegovo ime. Nađoh se među učenicima ali ne i među zaposlenicima. A rješenjem od 1.ožujka 1979. imenovan sam upraviteljem pripremnog stupnja u Srednjoškolskom centru i tu sam dužnost obavljao do 31. prosinca 1981. kad sam bio imenovan direktorom Centra za kulturu. Čak sam uredovao u sobi koja se nalazila u sadašnjoj zgradi Gimnazije, na 1.katu. Ne, nije posrijedi povrijeđena osobna taština nego dvojba u vjerodostojnost ukupnog popisa. A kad je već riječ o Srednjoškolskom centru, od 1977. do 1991., jasno je da je Gimnazija u njega integrirana i da je iz njega «izašla», dakle SC je baštinio i «čuvao» tradiciju Gimnazije u svojim programima.
Tad su se u popisu maturanata trebali naći i oni koji su u tom razdoblju završili usmjerenje inokorespondent (ma, i svi drugi) jer se na njih nastavljao gimnazijski program jezične gimnazije (na temelju toga je Ministarstvo 1991. i donijelo odluku, kako se i navodi u knjizi na str.29). Na dokumentima tih učenika pisalo je «Srednjoškolski centar» te je dokumente potpisivao tada aktualni direktor za čitavu Školu. I to nikako nije i ne može biti stvar «osobnog pogleda»!
Posebno trpko djeluju dodatci, najprije Kratice a onda Literatura. Glede prvog, pobrojeno je dvadeset kratica, primjerice CK SKH, ,JNA, NOO, SFRJ, SIZ…Niti jedne kratice (osim Hrvatski školski muzej-HŠM) koja počinje s H, HR. Kao da je knjiga tiskana i promovirana prije 1990. godine! K tome, kratica NOK ne znači Narodni općinski komitet (takvoga tijela nije bilo) nego Narodni odbor kotara.
Što pak se literature tiče, u ovoj knjizi bila je ne samo prilika nego i obveza da se nanižu bar najvažnije bibliografske jedinice o životu, radu a pogotovo o uspjesima čakovečke Gimnazije, u prvom redu kao pomoć i orijentir svim budućim istraživačima njezine povijesti. A tih članaka, dakako s pokrićem, ima poveći broj. U popisu, međutim, nema NITI JEDNOG naslova koji bi se izrijekom odnosio na Gimnaziju, u kojem je riječ «Gimnazija» u nazivu članka, ali je zato među naslovima «akademik» Goldstein (Hrvatski radni srednji vijek). Kakve veze ima Goldstein s čakovečkom Gimnazijom? K tome, iz knjižice pod naslovom Fragmenti sjećanja –40 godina Gimnazije u Čakovcu 1961.-2002. (urednik je Ivan Pranjić, tisak Letis 2002.) uzete su fotografije i podatci ali u popisu literature nije spomenuta.
I tako dalje, ima, nažalost toga – «more»…
Silno se ponosim što sam bio đak i zaposlenik ove slavne ustanove, ali sam isto toliko silno tužan i razočaran što se uz veliku obljetnicu pojavilo ovakvo «djelo s greškom», opterećeno «osobnim» autoričinim pogledima. Tome se pridružuje i vizualni dojam naslovnice s blijedim, beskrvnim bojama; čudno, Boris Lisjak je bar meštar svoga zanata…

P.S. Glede dopunjenog naziva Škole ovo. Josip Štolcer veliki je skladatelj Međimurja, Hrvatske, bivše države i svijeta. To je hvalevrijedna činjenica s kojom se svaki od nas treba ponositi. No, ja u ovoj prigodi o njemu razmišljam kao zavičajnik, domoljub i kao bivši učenik (i djelatnik) Gimnazije. Naime, 26. kolovoza 1930. Josip Štolcer je dokumentom u Beogradu ozakonio promjenu svoga rodnoga, obiteljskoga, zavičajnoga prezimena u Slavenski, što je – dakako – bilo njegovo pravo, kao što je i pravo njegove uže rodbine da mu na grobu bude napisano «Josip Š. Slavenski». No, pitam se poradi čega se 1965. upravo Gimnazija Čakovec prozvala Gimnazija «Josip Slavenski»? Kakvu vezu ima veliki skladatelj s Gimnazijom u Čakovcu? Pjevački zbor u Nedelišću nosi ime Josipa Vrhovskog, Umjetnička (Glazbena) škola u Čakovcu ime Miroslava Magdalenića, ulica, Pjevački zbor u Čakovcu i nagrada za glazbu nosi ime Josipa Štolcera Slavenskog, u gradskom parku ispod biste piše: «Josip Štolcer Slavenski, skladatelj». Kako u taj niz spada Gimnazija? Ako to možemo razumjeti ondašnjim jugoSLAVENSKIM vremenima, tad se pitam koja je bila «potreba», kako piše u knjizi, da se u državi Republici Hrvatskoj (koja živi već preko 20 godina a što nekima još uvijek nije jasno) iznova vrati ime «Josip Slavenski»?
Zašto samo «Slavenski» i zašto Gimnaziji? Pokušajmo zamisliti da nekoj podravskoj školi dadnu ime «Ivan Croata»? Netko bi razložan upitao gdje se izgubilo prezime Lacković a netko pak, zarobljen naftalinskim mentalnim sklopom, primijetio kako baš i ne bi bilo zgodno da se u nazivu nađe baš ono «Croata»…Uostalom, zašto se «nije pojavila potreba» da Gimnazija nosi ime slikara Ladislava Kralja Međimurca koji je bio gimnazijski profesor od 1928. do 1941.?