KULTURNA PREMIŠLJAVANJA

Nedavno me jedan pajdaš, međimurski Ljubljančan, prijekorno zapitao poradi čega sam knjigu o KUD-ovima Međimurske županije nadslovio Lepo naše Međimorje; naime, prijekor nije bio upućen zbog same sintagme (to je, uostalom, stih međimurske popijevke) nego zašto napisah «Međimorje» kad svi pišemo «Međimurje». Prijekorno pitanje potaknulo me na malko širi odgovor.
Kao što nam je poznato, ovaj se kraj med dvemi vodami u prošlosti nazivao, bilježio višeliko. Najprije se u srednjovjekovnim dokumentima spominje pod imenom Insula, Insula intra Muram et Dravam, pa Insula Mura-Dravanae, što znači «otok», «otok između Mure i Drave».
(Zašto otok ako je zapravo riječ o poluotoku drugo je pitanje, ovdje nas zanima samo riječ (Insula»). Akademijin rječnik oslanja se na P.R.Vitezovića pa navodi «Međimurje» i «Mejmurje». Određenu pretpostavku sugerira nam još rimski povjesničar Plinije: prema njemu, između Mure i Drave živjelo je ilirsko pleme Seretes, koji prevodimo kao «Riječani», narod koji živi uz rijeke, ali isto je tako važno da su skitalački Kelti na utoku Mure u Dravu osnovali, stopivši se s Riječanima, naselje Carrcodunum. Budući da je Mura u to vrijeme bila razlivena rijeka, lepezasto na utoku proširena u deltu, naziv bi se Međimurje trebao odnositi samo na to područje (okvirno: istočno, dolnje Međimurje), u smislu «Mura koja omeđuje, koja je međa».
Tome je semantičkom odčitavanju blizak i oblik Međumurje. Poznati dijalektolog Mate Hraste zalagao se za ovaj oblik tumačeći ovako: «Naziv je složen od prijedloga među i imenice Mura (-murje), tj. zemlja među Murom ili bolje Murom i Dravom (usporedi: Podunavlje, Pomoravlje, Povardarje, Podravje). U književnom jeziku postoji samo prijedlog među a ne međi». No, što ćemo s Dravom, nje u nazivu nema a ona isto omeđuje!?
Hrasteovu tezu podupire i Josip Bedeković, navodeći latinski naziv za ovaj kraj ,a onda pripominje da se na hrvatskom kaže (in sclavonico seu croatico idiomate) Međumurje.
No, tu «nije kraj priči». Naziv našega kraja mogli bismo raspetljati priđemo li mu komparativnom metodom: naime, u etimološkom smislu naziv ne bismo trebali izvoditi od prijedloga –među (jer nas on, vidjesmo, dovodi do «Međumurja») nego od prijedloga –medzi u slovačkom jeziku, glagola omeđiti u hrvatskom kao i imenice međa i međica-oštra trava što raste na međama njiva. Tako slično tumači i lingvist Alemko Gluhak: «U praslavenskom je jeziku osim prijedloga +medju (od toga među) što je zapravo okamenjen lokativ dvojine imenice +medja - postojao i prijedlog +medji. Taj +medji održan je i u drugim slavenskim jezicima. Tako npr. u raznim slavenskim jezicima postoje riječi i imena +medjigorje i +medjugorje (tako Međugorje prema Mezihori u Češkoj)».
Ali, zašto onda Međimorje? Prije toga je pitanje zašto u starim, latinskim tekstovima Insula-otok, sa svim inačicama i nastavcima? Doslovno tumačenje toga latinskoga pojma bilo bi da je otok, jasno, dio kopna opkoljenog ne Murom nego – vodom (Murom i Dravom). A upravo tako se u hrvatskokajkavskom tumačio otok , kao «međimorje», «medjimorje». Sva je sila primjera. Najstariji hrvatski kartograf Stjepan Glavač 1673. Međimurje naziva Insula seu Murakoz seu Megymorje, Otok ili Muraköz ili Međimorje. Pod tim nazivom Međimurje je ucrtao 1689. i Valvasor. U rječniku Gazophylacium (1740.) Ivan Belostenec pod natuknicom Insula donosi: «1. otok, sredische, megyimorje, 2. hisa u varasu na szamoche, okolo vulisze imajucha». Isto tako i Sušnik-Jambrešićev četverojezični latinsko-hrvatsko-njemačko-mađarski rječnik Lexicon (1742.) natuknicu Insula tumači: «medyimorje, kotar z vodami okolo i okolo obsztert»; natuknicu Insulanus pak tumači: «medyimorszki, med-vodni», a uz natuknicu Insularius donosi tumačenje «medyimorchan, 2.glavar i chuvar medyimorja, 3.Vu hisi na samom sztanovnik». Ima toga još, u cijeloj kajkavskoj leksičkoj i književnoj vertikali! Recimo, Tomaš Mikloušić u djelu Izbor dugovanj vsakoverstneh (1821.), u poglavlju III., Od ztarinzke Horvatzke Poganinzke, u paragrafu 2 pod naslovom Medye Horvàtzke ztarinzke opisuje hrvatske srednjovjekovne granice te piše ovako: «Pretezala sze je od potoka Czetina poleg morja Adrianzkoga proti goram od jedne strane, od druge pako od Serbzke (kak svedochi Porfirogenét) poleg drugeh pako do Szibenika velikoga vu Dalmaczii tergovechkoga mészta, y zadersavala je vza na morju lesecha medyimorja» (otoke,op.). I Priločanec Stjepan Mlinarić, hrvatski preporodielj, ostavio nam je u rukopisu djelo Izpiszanye Medyimorja kakti Zibke Horvatzkoga Szlovztva (1834.). Zanimljivi su potvrde i u stihu. U narodnoj popijevci pjevamo:
Lepo naše Međimorje,
puno žita kakti morje…
Znamo, rima je glasovno podudaranje stiha na kraju od njihova naglašenog dijela (-morje); bi li bila moguća rima kad bismo pjevali «Međimurje»? Ili, Mikula Pavić piše antologijsku pjesmu koju je naslovio Međimurska, ali mu dva početna stiha glase ovako:
Da je z čistog vina morje
pak da je kak Međimôrje…
Dragutin Domjanić naslovljuje jednu pjesmu Međimorska, Krleža u baladi Turopoljska reštauracija piše «Međimorci» i tako dalje.
I na čemu smo ve, razložno bi pitao moj pajdaš? Očito je da se oblik «Međimorje» javlja, osim u latinskim, u kajkavskim tekstovima. Ali i u govoru, današnjem našem materinskom: govorimo «Međìmórje», s naglaskom na drugom slogu i zatvorenijim izgovorom glasa «o» (o tome podrobnije drugom zgodom). Izborom štokavštine za književni, normativni hrvatski jezik ustalio se oblik «Međimurje» a prvi je oblik postao neknjiževni koji se rabi u književnosti, govornoj komunikaciji, dakle u svim ne-normativnim prilikama.
Ukratko: kad bismo htjeli stvarno usidriti kaj pokraj standarda u javnu komunikaciju tad bi se pojavio i oblik «Međìmórje, međìmórski». No, stvarnost je takva kakva jest te u javnoj komunikaciji pišemo Međimurje, Međimurska županija i slično, a Međimorje se javlja (jasno, ne mora se, no može se) u neknjiževnoj, nestandardnoj funkciji. To je i odgovor prijekornom pitaču: naslov knjige je , kako je i potrebno, na standardnom jeziku (Portreti kulturno-umjetničkih udruga Međimurske županije) a nadnaslov posuđenica iz riznice narodne naše nam drage popijevke (zato jer je pjevaju sve udruge): Lepšega ne kak je Međimorje .
No, moke su s tim našim dragim kajem na svakom koraku, kak da je on kriv kaj je živ. Koncem godine, točnije 6.prosinca Dan je grada Preloga. Tim povodom, lani, domaćini su priredili, kak se i šika, lijepu svečanost na kojoj su filmom predstavili Grad, pogotovo njegovo gospodarstvo, koje u ovim grdim vremenima ipak «nije kihnulo», naprotiv.
Nakon toga zaredale su pozdravne riječi gostiju, među ostalim i uglednog gosta iz metropole (jasno, nekajkavca) koji je pohvalio Grad jer, eto, on u ovim vremenima uspješno brodi uzvodno, ne kao mnogi drugi u nas. Ali, to «protiv struje(pravila)» čini mu se da je i u jeziku, govoru, jer je na ulazu u Grad pročitao «Prelog» a čuje da svi govore «Priločanci»!
No, i opet je kaj «kriv». Stanovnik grada Preloga je Preložanin, ali tako malo tko govori nego naziv stanovnika izvode iz KAJKAVSKOG naziva «Prilok», pa odatle, palatalizacijom, «Prilačanec, Priločanka».
Otkad znam za sebe, kad bih god još kao dječak morao, recimo, u priločku ljekarnu, roditelji su me stalno upućivali u «Prilok».
To jest, kao i u slučaju Međimurja: u javnoj komunikaciji je,naravno, «Prelog» a kad o njemu govori domaći tad je najčešće Prilok i priločki dečki i priločke fajne puce…

P.S. Čovjeka kome je kaj materinski, koga je mater naučila spoznavati svijet kroz kaj, doista ne može ostaviti ravnodušnim takav superiority kompleks ne-kajkavaca! Jer svi oni ne osjete potrebu da pitaju, da im se objasni, nego svi odreda dijele lekcije i poučavaju nas kajkavske kumeke! I to o kaju.