Loša je država koja ruši dostojanstvo svojih građana

Najveći problem svih hrvatskih vlasti, od one Tuđmanove do ovih dezorijentiranih kukurikavaca, jest pomanjkanje vizije. Ostvarili smo – trabunjali su uglavnom političko-povijesni analitičari – tisućljetni san, ili, kako je to na balkonu Društva hrvatskih književnika rekao „otac Domovine“: „Imamo je!“ Imaju je; Hrvatsku su vlasti pretvorile u svoju d.d. domovinu, iz koje već 22 godine isisavaju novac, rasprodaju je, daruju strancima najvrednija i najprofitabilnija poduzeća a domaću proizvodnju sustavno uništavaju. Tako je država za Hrvate postala, u pravu je Nietzsche, apstraktna ideja. Ako je država skup institucija i procesa (poput parlamenta, vlade, pravnog sustava, izbora...) unutar zemljopisno ograničenog teritorija, ona ne postoji, naravno, u opipljivu smislu. Dobra je ona država koja institucije i procese podređuje interesima društva, omogućuje egzistenciju i dostojanstvo svih ili velike većine građana. Hrvatska pak država, dakle; skup institucija i procesa kojima sada kormilari SDP sa svojim partnerima, ne osigurava egzistenciju za tristotinjak tisuća građana koji ne rade, za osamdesetak tisuća građana koji rade a ne primaju plaću, za više od milijun umirovljenika, za nekoliko stotina tisuća radnika koji zarađuju nedovoljno za život. Čim narušava dostojanstvo svojih građana, država gubi smisao. Jer ne ispunjava svoju osnovnu zadaću.
Teško je popravljati
Istina; HDZ je napravio pustoš. Svojim nakaradnim kadroviranjem osakatio je institucije, pretvorbenom pljačkom u devedesetima te mafijašenjem u dvijetisućitima osiromašio Hrvatsku, rasprodajom (u kojoj je dobrano sudjelovala i Račanova Vlada) svega vrijednog lišio još neformiranu državu suvereniteta a nesposobnošću i besramnim služenjem strancima između najstarijega zanata na svijetu i politike stavio znak jednakosti. Nakon 18 godina uništavanja teško je popravljati. Naročito u državi čija trećina građana osvjedočene štetočine uvijek iznova nagrađuje na izborima. No, sve su to SDP i njegovi partneri znali daleko prije nego što su preuzeli vlast. Znali su za krizu. Znali su za pljačke. Znali su da je 95 posto bankarskoga potencijala u rukama stranaca. Znali su da je pravosuđe na korak do podzemlja. Znali su da je HDZ-ova nesposobna birokracija (uz sudstvo) najveća prepreka bilo kakvom napretku. Znali su da će im HDZ ostaviti i kosture u ormaru i opustošenu zemlju. Znali su, ali nisu učinili ama baš ništa da isuše baruštinu i krenu u obnovu opustošenog. Umjesto da vlast preuzmu s već gotovim rješenjima, kukurikavci se punih šest mjeseci bave sobom, odnosima unutar stranaka te odnosima unutar koalicije. Umjesto da na odgovorne pozicije postavlja sposobne, kukuriku vlast šest mjeseci dijeli izborni plijen.
Najvažnije je
povjerenje u drugove
I ponaša se slično kao što se ponašala HDZ-ova vlast. Bahato, grabežljivo, bezidejno, neučinkovito i jalovo. Jedino u čemu su dostigli HDZ jest podjela fotelja podobnim stranačkim kadrovima. Ali ne samo njima. I HNS i SDP dijele fotelje prijateljima Zorana Milanovića, prijateljima Slavka Linića, prijateljima Radimira Čačića. Kada drugovi i prijatelji nemaju potrebnih kvalifikacija, kukuriku vlast snižava kriterije. Važnije od talenta, školske spreme, sposobnosti i znanja je činjenica da vam vjeruju Milanović ili Čačić. Povjerenje je važnije i od poštenja. Po sličnom se modelu funkcionira u mafijaškim organizacijama, gangovima. Zato hrvatska država i jest fikcija, zato hrvatska država i jest laž. Jer, domoljubi moji, ne čine državu ime, himna, grb i – kada su građanima i njihovim interesima neprivržene vlasti u pitanju – fluidne granice. Državu čine, da ponovim, njene institucije i skup odnosa institucija s građanima. A institucije hrvatske države i dalje služe političkim moćnicima i njihovim slugama. Vjerno služenje se, naravno, nagrađuje. Čime? Prvo položajem a potom i privilegijama na tom položaju. Nisu na besplatne ručkove, kreditne kartice, skupe automobile i lijepo uređene a neproduktivne urede slabi samo HDZ-ovci. Kukurikavci se također ponašaju poput pijanih milijardera.
Nisu stvorili niti jedno novo radno mjesto
Iako hrvatski građani nemaju – doslovce – što jesti. Iako hrvatski građani, oni koji plaćaju bahate političare i šefove javnih poduzeća, činovnike u ministarstvima ili agencijama, nemaju dovoljno novca za režije, u Centru za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija kupuju, na leasing, pet limuzina vrijednih gotovo dva milijuna kuna. Čačićeva agencija, u kojoj rade, naravno, čačićevci, podobnici i podanici, nabavlja šefovima automobile s kožnim, grijanim sjedalima, aluminijskim felgama i drugom dodatnom opremom. Jer, kako kaže jedan od čačićevaca (Srđan Gjurković), Centar mora imati reprezentativno vozilo!? Zašto, pobogu?! Tko su ti činovnici koji se baš moraju voziti čak i u skupljim automobilima od ministara?! A zašto ti reprezentativni čačičevci nisu u šest mjeseci stvorili još niti jedno novo radno mjesto? Zašto ti reprezentativni milanovićevci ne stvaraju u reprezentativnim uvjetima za rad reprezentativnu klimu za hrvatske građane?! Ne, ne moraju se šefovi još jedne od stotinu agencija voziti u prometalima vrijednim više od 50 tisuća eura. Za njih su – dok ne pokrenu reprezentativne uvjete za hrvatske gađane – dobre i, primjerice; (pouzdane) škode od 20 tisuća eura. Ako se može u automobilu od 100 tisuća kuna voziti predsjednik parlamentarne stranke, može i činovnik u jednoj od bezbrojnih agencija.
Rastrošan, a
nesposoban
Jednako, ako ne i rastrošniji, su i šefovi gubitaša Zagrebačkog holdinga. Iako Zagrepčani piju skuplju gradsku vodu i od gemišta, iako je zagrebački javni prijevoz preskup i prespor te nepouzdan, predsjednik Uprave Holdinga Ivo Čović, čovjek od premijerova povjerenja, Milanovićev prijatelj, primjer je neobuzdane bahatosti. Ali ne one oratorske već djelatne. On i njegovih tridesetak najvjernijih suradnika imaju nelimitirane kreditne kartice koje peglaju u skupim zagrebačkim restoranima.
Na račun Zagrepčana koji piju vodu skupu kao gemišt i voze se u tramvaju gotovo skupom kao taksi. I voda i tramvaj poskupjeli su zbog gubitka u Holdingu. Dakle, gubitke – koji su posljedica nesposobnog Čovića i njegovih nesposobnih suradnika, te, naravno, nesposobnog Bandića i još nesposobnijih Bandićevih adlatusa – pokrivati će građani ali ne i gradska „elita“. Iako je gubitak Holdinga pod Čovićevim vodstvom dosegnuo vrtoglavih pola milijarde kuna, šef i članovi Uprave na službenim se putovanjima ne služe ekonomskom već business klasom koja je dvostruko viša od ekonomske. Nakon što se iskrcaju iz avionske poslovne klase, članove Uprave Holdinga čekaju službeni vozači u novim autima vrijednim 40 tisuća eura. Direkcija Holdinga, u kojoj je zaposleno 197 ljudi, pravi je raj za podobne.
Sami sebi svrha
Imaju velike plaće a nikakvu odgovornost. Usprkos fantastičnim gubicima u Holdingu, Milanović je naredio: „I iduće četiri godine šef mora biti Čović!“ S kojim rezultatom? S milijardu kuna gubitka. Tko će taj gubitak nadoknaditi? Građani. Čović ni za što ne odgovara, ali zato se vozi u skupom automobilu, avionskoj poslovnoj klasi i troši novac građana u skupim restoranima. Eto, dva primjera, jedan na razini države a drugi na razini glavnoga grada, pokazuje da je baš svejedno jesu li na vlasti HDZ, SDP ili HNS. Jednako su bahati i jednako neučinkoviti. O tome, uostalom, svjedoči i upozorenje Sjedinjenih Američkih Država, koje rogobore zbog puževski spore državne administracije, glavne prepreke bilo kakvoga pomaka u investicijama a onda i u zapošljavanju. Nekoliko projekata američkih tvrtki već više od godinu dana čeka odgovore Vlade, odnosno, Kosoričine i Milanovićeve birokracije. Iako je Jadranka Kosor pokušala prodati foru da će Domagoj Milošević brinuti o svakom potencijalnom investitoru, iako je Milanović najavio da će se njegova Vlada ponašati potpuno drukčije od HDZ-ove, godinama se ne kreće s mrtve točke. Hrvatskom vladaju strane banke, nekoliko korporacija i neučinkovita birokracija kojoj je, očito, u interesu minirati svaki projekt.
Milanović, Čačić, Linić i ostali ministri u Vladi nisu ništa napravili kako bi kočničarima potkresali krila. Zašto nisu? Iz dva razloga; bave se sobom i – ne znaju. Jer da znaju, već bi to napravili. Nesposobnost je jedina jasna karakteristika Milanovićeve Vlade, koja se u šest mjeseci nije uhvatila u koštac niti s jednim ozbiljnijim problemom osim ubiranja poreza. Čak se više i ne priča o reformi državnih službi, o reformi lokalne samouprave, o reformi pravosuđa ili bilo kojoj drugoj reformi. Nema ih tko napisati. Jer niti jedan od ministara, niti jedan od potpredsjednika, pa čak ni onaj prvi, a onda niti premijer, nemaju viziju kako bi Hrvatska trebala izgledati, što učiniti da se pokrene proizvodnja, kako birokraciju prisiliti da bude u službi građana, a ne – kao što je sada – da bude samoj sebi svrha.

P.S. Da je živ Shakespeare bi zasigurno u rečenici: „Teatar je ogledalo društva“ – umjesto riječi teatar upotrijebio – televizija. Da, naročito ako bi gledao Hrvatsku televiziju koja je kadra čak i prijenos svečanog otvaranja Olimpijskih igara pretvoriti u nesnosnu verbalnu lakrdiju. To što su u vrijeme svečanog otvaranja činili Mićo Dušanović i Drago Čosić bila je demonstracija primitivizma, gluposti i ničim utemeljene prepotencije. Kao da su dva HTV-ova komentatora gledateljstvu poručivala: „Pravo na glupost je ustavom zajamčeno!“ Toliko bedastoća u tako kratko vrijeme nije dugo izgovoreno. Čosić i Dušanović su više od tri sata trovali gledatelje svojom neznanjem i glupim dosjetkama. Ako su Čosić i Dušanović perjanice sportskog novinarstva na HTV-u, tada će novo vodstvo imati velike probleme s čišćenjem nakupina novinarskog i uredničkog otpada koji je opasniji čak i od nuklearnog. Svi oni koji tvrde da su Čosić i Dušanović pravili gafove u velikoj su zabludi. Dva su „komentatora“ iskazala sebe u svojem najboljem svjetlu. Ali, nisu samo sportski komentatori perjanice neznanja i gluposti. Neku je večer voditeljica Dnevnika prezime Victora Hugoa izgovorila – Hugo!? Nazdravlje. Prisavlje jest slika najlošijeg dijela Hrvatske, države koja je samoj sebi svrha. Tako i HTV postoji kako bi zaposlio one koji nisu dorasli zahtjevnom poslu.