Mađarskom premijeru prikrpali izjavu o Međimurju koju nije izrekao

„Udar mađarskog premijera: Naši su Baranja i Međimurje!“ Tako je oblikovana oprema teksta u dnevnom listu koji su doslovno prenijeli brojni internetski portali, pa i neke novine. Doslovno i nekritički. Na taj provokativni naslov nasjeli su mnogi koji tekstove ne čitaju, već ocjene grade samo na temelju onog što je u vrhu otisnuto velikim i masnim slovima. Da su pročitali, uvidjeli bi veliku podvalu mađarskom premijeru Viktoru Orbanu koji je nedavno uzeo treći predsjednički mandat na čelu susjedne države. Sa svojim Fideszom - Mađarskim građanskim savezom, osvojio je dvotrećinsku većinu u Parlamentu. Točno je da se Orban otvoreno, ne krijući to, zalaže za optimalna prava mađarske nacionalne manjine u stranim zemljama. Zahtijeva dvostruko državljanstvo, pa čak i određen stupanj autonomije tamo gdje živi veći broj etničkih Mađara, poput Ukrajine, u kojoj ih je oko 200.000. Još i više ih ima u Rumunjskoj, a vrlo su brojni u Slovačkoj i srpskoj pokrajini Vojvodini.
Jobikovcima
ostaje samo
nostalgija
No, Viktor Orban nikada ne bi javno izjavio da želi pripojiti tuđa područja, a ponajmanje hrvatsko Međimurje ili Baranju. Novinska insinuacija urednička je podvala u kojoj je mađarskom premijeru u naslovu stavljeno u usta ono što nije rekao! Tek se u tekstu navodi kako su to pretenzije mađarske stranke Jobbik, što nikog ne treba čuditi s obzirom da ona ne krije svoj program. Naime, to je Pokret za bolju Mađarsku koji teži ponovnoj uspostavi Velike Mađarske, a to podrazumijeva vraćanje pod okrilje krune Svetoga Stjepana i Međimurja i Baranje, ali i Rijeke. Ali, nisu to romantični nostalgičari poput malobrojnih naših koji još sanjaju Hrvatsku do Drine i Zemuna. Jobikovci, premda su izrazito ekstremno-desničarskog usmjerenja s primjesom fašizma, kažu neki, danas su već treća politička stranka po zastupljenosti u mađarskom parlamentu, a imaju čak i svoje zastupnike u Europskom parlamentu! Dakle, treba ih uzimati ozbiljno.
Možda upravo zbog toga se u vezi spomenutog članka osobno javio mađarski veleposlanik u RH, dr. Ivan Gabor, koji je međimurskom županu Matiji Posavcu poručio da to nisu stajališta mađarske vlade. Naš župan, koji inače reagira na svaku gestu ili izjavu koja je na štetu Međimurja, ovaj put je pristojno prihvatio ovo objašnjenje i sam svjestan novinske podvale mađarskom premijeru. Matija Posavec zalaže se za manjinska prava svih manjina, ali ona mađarska je u Međimurju zaista neznatna. Kaže, među 118.426 stanovnika Županije živi svega 66 Mađara, pa se njihov udjel u ukupnom međimurskom stanovništvu iskazuje u promilima. Već i zbog toga Viktor Orban ne bi tražio ni autonomiju za njih, a Jobbiku, kad je u pitanju Međimurje, ostaje jedino gajiti nostalgiju za nekim davno prošlim i nepovratnim vremenima, ali samo i jedino to.
Zrinskom se
moglo barem
nazdraviti
Nevezano uz gornju temu, pitam se, slavimo li, i kako, uopće mi u Međimurju ili barem obilježavamo sjećanja na naše poznate sunarodnjake? Znamo li tko su oni premda ih poprilično ima? Ima li igdje, osim djelomično u Muzeju Međimurja, njihov popis s biografskim podatcima te po čemu su zaslužni za Međimurje i širu društvenu zajednicu? Povod za razglabanje o tome su dva imena koja su slavljena prošli tjedan. Ponajprije, to je Josip Štolcer Slavenski, glazbeni genij, u čiju je slavu u Čakovcu održan već 41. majski muzički memorijal koji nosi njegovo ime. Slobodan sam reći da se Štolceru u njegovom gradu već desetljećima odaje primjerena počast povodom rođendana, 11. svibnja. U Murskom Središću ove su godine u povodu Dana grada posmrtno dodijelili nagradu svome poznatom sugrađaninu Ivi Šubiću, kazališnom, filmskom i televizijskom glumcu. U svojoj je karijeri ostao nedorečen jer je umro u 47. godini, u naponu snage i glumačke kreativnosti. Umro je na snimanju televizijske drame Dnevnik očenašeka.
Ovoj dvojici umjetnika u ovom se mjesecu po nadnevku rođenja (22. svibnja) pridružuje i dr. Ivan Novak, najistaknutiji promicatelj hrvatske nacionalne ideje u Međimurju. Slavimo ga na Spomen-dan odcjepljenja Međimurja od mađarske države, 9. siječnja. K tome, Osnovna škola u Macincu, njegovom mjestu rođenja, nosi njegovo ime. No, u svibnju je rođeno još nekoliko ljudi koji bi s pravom mogli ući na popis zaslužnih, ali o njima, zacijelo, u javnosti neće, ili nije bilo ni spomena. U Čakovcu je 3. svibnja rođen pjesnik i pisac Stjepan Bence. Za života je objavio dvije zbirke pjesama, a napisao još brojne druge pjesme, novele, pa i jedan roman, tematski vezane uz Međimurje. Šutke se prešlo i preko rođendana (6. svibnja) dr. Mirka Brodnjaka, rođenog u Štrigovi. Cijeli je radni vijek kao kirurg, sa specijalizacijom u Budimpešti, u kojoj je završio i studij medicine, proveo u čakovečkoj Bolnici, čiji je bio i ravnatelj do umirovljenja. Sjećanje na dr. Brodnjaka živi još samo kod pojedinaca iz starije generacije naših sugrađana kojima je spašavao zdravlje i živote. Čak ni nakon što je preminuo, u ono vrijeme nije bilo nigdje nikakvog nekrologa. Valjda zato što nije bio član Partije. Nadalje, prvi svibnja u Čakovcu je rođen Aleksandar Schulteis, akademski kipar i jedan od osnivača Muzeja Međimurja. Jeste li to znali? I, naposljetku, 1. svibnja rođendan je hrvatskog bana Nikole Zrinskog Čakovečkog. Ničime nije obilježen iako se Čakovec diči kao Grad Zrinskih! A moglo ga se barem prisjetiti i spomenuti, nazdraviti mu, kad se već naveliko bančilo uz prvomajski grah upravo podno zidina Staroga grada u kojem je živio i stolovao.

Umjesto P.S.-a

O jednom izletu u malo selo koje zna kako privući turiste i hodočasnike. Slovensko Olimje, u Općini Podčetrtek, broji jedva tristotinjak stanovnika, a posjećuju ga tisuće namjernika. Ne čudi stoga što je već dva puta proglašavano najljepše uređenim naseljem u Europi! Ovom prilikom bio sam u društvu članica čakovečke udruge Zlatne ruke koje su se zaputile u Olimje. Što ih je privuklo? Prelijep dvorac-samostan fratara konventualaca u kojem je jedna od najstarijih ljekarni u Europi. Uz nju je i apoteka pripravaka od raznoraznog raslinja koje fratri uzgajaju u jedinstvenom botaničkom vrtu s 250 vrsta ljekovitog i začinskog bilja. Uz samostan, velebna crkva Uznesenja Marijina. U selu i manufakturna radionica za izradu čokoladnih delicija. Nadomak samostana, Jelenov brijeg s farmom srna i muflona koji jedu kukuruz iz ruku posjetitelja, što posebice oduševljava djecu. Dakako, tu je i restoran sa specijalitetima od divljači i gljiva. Srećom, sličnih poduzetničkih pokušaja, doduše u začecima, već imamo i u Međimurju.