Mali mozgovi ubijaju velike talente

Što bi se dogodilo Janici i Ivici Kosteliću da su ovisili o hrvatskom sportskom sustavu i njegovim šefovima? Ostali bi vječiti, nerealizirani talenti, a ne, kao sada, najveći svjetski skijaši. Jednako bi se provela i Blanka Vlašić koja je lani proglašena najboljom atletičarkom na svijetu. Da je ovisio o hrvatskim sportskim birokratima, Goran Ivanišević danas ne bi bio teniska legenda. Svi su se oni - i Kostelići, i B. Vlašić, i Ivanišević, popeli na svjetski vrh usprkos hrvatskoj navadi da sve one koji strše treba skratiti za glavu, na svoju, prosječnu ili, češći je slučaj, ispodprosječnu mjeru. Je li trend da mali mozgovi ubijaju velike talente isključivo hrvatski? Nije. Povijest je puna primjera koji dokazuju da je talent za osobu koja ga posjeduje često pogubniji i od najopakije bolesti. Shvativši da bi genij tek šest godina mlađega kolege mogao ugroziti njegove pozicije na bečkom dvoru, Antonio Salieri činio je sve da mu Wolfgang Amadeus Mozart ne stane na put do careve naklonosti. Nije Salieri ostao samo na intrigama protiv Mozarta, već je daleko većeg, talentiranijeg, beskompromisnijeg, hrabrijeg i nezavisnijeg od sebe – trovao. Kada ga već nije mogao pobijediti djelom, pobijedio ga je – nedjelom. Osamdesetih prošloga stoljeća u Hrvatskoj su na sve načine ne samo birokrati u kulturi, već i njegove zavidne, netalentirane kolege pokušali zaustaviti pijanističkog virtuoza svjetske reputacije Ivu Pogorelića kojega su, kada je zatražio od države stan prikladan za klavirske vježbe, tretirali kao radnika u Prvomajskoj.

Vannine lekcije

Ne može Pogorelić, pisali su demagoški tadašnji socijalistički mediji, tražiti ono što je radnicima nedostupno. Netalentirani mali mozgovi otjerali su ga u London. Kada sam u to vrijeme s Pogorelićem (dijelom na putu za Beograd, u plavom vlaku, dijelom u beogradskom hotelu, dan i noć) napravio veliki i u našim medijima uistinu ekskluzivan intervju u kojemu se veliki pijanist obračunao s malim zavidnicima, primitivcima i svekolikom netalentiranom svitom što glazbenika, što kritičara, što političara, što birokrata, tadašnji su moćnici (a devedesetih veliki „demokrati“ i u SDP-u i u HDZ-u) već pripremljen tekst pokušali izbaciti iz Večernjeg lista. Spasio ga je kontroverzni Stipe Šuvar, jedan od rijetkih socijalističkih političara s, od ostalih tadašnjih kolega, istančanijim sluhom za kulturu i umjetnost. Gledam neku večer kako pjevačica Vanna, pravim imenom Ivana Ranilović Vrdoljak, neuvjerljivo dijeli lekcije scenski neusporedivo talentiranijem glumcu Nikši Kušelju koji se odvažio, vidi vraga, pjevati. I to s razlogom. Kojim? Zna pjevati. I na sceni zna biti osobnost. K tome još i skromna. Iako nije ni u tragovima postigla uspjehe Ruže Pospiš Baldani, iako nije svojim nastupima osupnula svjetsku javnost i nije pjevala glavne uloge u Metropolitanu ili milanskoj La Scali (koju je dala izgraditi austrijska carica Marija Terezija i koja je 1778. otvorena upravo Salierijevom operom), iako nema ama baš nikakvoga iskustva s glazbom o kojoj sudi, Martina Tomčić Moskaljov svisoka dijeli lekcije i od sebe većim znalcima.

Pomor talenata

O tome tko će na Eurosongu predstavljati Hrvatsku televiziju usudi se odlučivati Elizabetha Homsi koja, uz to što u medijskom svijetu ne predstavlja ništa (ali je, usprkos tome, postala urednica Zabavnog programa), u glazbi nije nimalo verziranija od prosječnog televizijskog gledatelja. Njoj ne trebaju meštri koji su napisali i u velikim dvoranama, na nekad uglednim i velikim festivalima izvodili i danas velike hitove, koje su nagrađivali i stručnjaci i publika. Njezin jedini legitimitet i stručnost je funkcija na koju je postavljena negativnom selekcijom. Jedina? Kamoli sreće. Na HTV-u je trend proganjati talentirane i umjesto njih u prve redove, na ekrane, gurati one koji mogu plijeniti pozornost jedino gledatelja bez daljinskog upravljača, gledatelja s čeličnim navikama te publike koja HTV još uvijek gleda iz samilosti. Mnoge čudi kako to da na HTV-u još uvijek egzistiraju, primjerice, znalkinje poput Mirjane Rakić ili Danijele Trbović, kako to da još uvijek vanjskopolitičke događaje komentira Elizabeta Gojan, a ne Duško Ćurlić ili Barbara Kolar?! U posljednje desetljeće i pol vrh HTV-a napravio je pomor. Pomor talenata. Pomor domaće glazbe, ponajprije one zabavne. Pomor dramskog programa. Pomor dokumentarnog programa. Pomor svih onih koji ne plagiraju. Tim kolektivnim ubojstvom svega dobroga ubijena je, naravno, i javna televizija. U cijelosti.

Nogometna lakrdija

Pitao je reporter virtuoza Ivana Balića zbog čega je hrvatska rukometna reprezentacija izgubila od slabije Srbije? Pitajte trenera – odgovorio je Balić reporteru. A zbog čega je Balić toliko sjedio na klupi? Pitajte trenera, istog onog koji je – sto puta je dokazano – nedorastao voditi ekipu predodređenu za zlatne medalje. Zbog čega je onda Slavko Goluža trener i izbornik reprezentacije? Zato da mu iza kulisa može dirigirati Zoran Gobac koji je sebe proglasio – obilato se služeći medijima u službi moćnika, a ne javnosti – važnijim i većim i od Balića, i od reprezentacije, i od svih uspjeha. Da nema njega, ne bi bilo rukometa, lažu nas novinari u službi Gopca. Kao što nas lažu, naravno, oni novinari koji prodaju priču da bez Zdravka Mamića ne bi bilo „uspješnog“ Dinama, reprezentacije, nogometa ni – valjda – nogometnih lopti. A Mamić je, zapravo, čitav hrvatski nogomet, s možda izuzetkom Hajduka, podredio sebi i svojim interesima. A on je, zapravo, najzaslužniji što je nogomet u Hrvatskoj postao lakrdija te što čak i odlični reprezentativni igrači - koji već dugo nemaju dodirnih točaka s hrvatskih nogometom – okupljeni u reprezentaciji zaigraju dobro svake prestupne godine. Mamić bira trenere s kojima može brisati pod u svlačionici. Mamić je, kažu njegovi novinari, spasio i Slavena Bilića koji je nakon onog lakrdijaškog poraza od Turske morao otići i mjesto selektora prepustiti boljem, samostalnijem.

Legla kriminala

Mamić drži na životu u Nogometnom savezu besprizornog Vlatka Markovića jer uz Zvonimira Bobana ili Darija Šimića ne bi mogao razvijati vlastiti biznis te od Saveza raditi prćiju. Pogledajte samo tko vodi značajne zagrebačke i hrvatske kulturne institucije?! Vidite tko su direktori hrvatskih kazališta? Nije li vam čudno kakvi sve likovi sjede na moćnim pozicijama u raznim vijećima i agencijama koje se sve više pretvaraju u legla kriminala?! Teatre ne vode znalci, već upornici i uzdanici vlasti. Koje? Neki trenutne, neki – svih vlasti. I ti mali mozgovi iz dana u dan, uspješno, uporno i efikasno ubijaju ne samo velike talente, već i svrhu postojanja i kazališta, i muzeja, i nogometa, i politike... A u njoj je najveći kupleraj malih mozgova. I ti su najopasniji. Zašto? Zato što čine – čak i nesvjesno – sve da izgubite volju i za radom, i za traženjem posla, i za akcijom, i za kreativnošću, i za pobunom... A tko postavlja na važne, ključne, utjecajne pozicije male mozgove? Veliki mozgovi? Manipulatori. Kakve oni imaju mozgove? Velike? Izopačene. Zločeste. Koristoljubive. Nemoralne. Nehumane. A sve što je nehumano i sve što je upereno protiv ljudskoga roda, protiv općega dobra i protiv napretka nije ni ne može biti veliko i genijalno. Pa ni pamet.

Hillary piše Jadranki

U kojoj to glavi može biti skovan plan da predsjednicom Vlade države kojoj trebaju više talentirani, obrazovani, pošteni i hrabri političari nego kisik, oktroira Jadranku Kosor?! Samo u manipulatorskoj, zločestoj glavi. Da i bude oslobođen svih optužbi za kriminal, što je – sve je veći broj dokaza – nemoguće, Sanadera bi trebalo zauvijek izopćiti iz javnosti jer nam je podvalio J. Kosor i svoje preostale trabante. Od Sanaderove je bila gora samo Kosoričina Vlada. Najgora u modernoj povijesti. Ne samo hrvatskoj, već i europskoj. Nije – naravno – najveći problem što J. Kosor ne zna da ne zna, već je problem u tome što nije u svoju ekipu izabrala nikog tko zna. Ili nikog tko zna barem malo više od nje. Nije kraj sebe postavila nikog tko gluposti ima hrabrosti reći da je glupost. Nikog tko se usudi misliti svojom glavom. Nikoga tko neće u svakoj raspravi, bilo u Saboru, bilo na tribinama, bilo pred kamerama glancati njezin lik i (ne)djelo. Ali toj i takvoj bivšoj premijerki J. Kosor američka državna tajnica (ministrica vanjskih poslova) Hilary Clinton šalje posebnu zahvalnicu?! Da, šalje. S razlogom. U neoliberalnom kapitalizmu ili, točnije - korporativnoj demokraciji u kojoj su čovjek i njegova stvarna, istinska sloboda, kreativnost i glasnost nepoželjnije od AIDS-a, upravljači državama poput J. Kosor – ali i H. Clinton – su idealni.

Zoran i Zlata

Idealni su, da ne bi bilo zabune, i upravljači državama poput Slavka Linića ili Radimira Čačića, upravljači gradovima poput Željka Keruma ili Milana Bandića, upravljači državama i gradovima koji će sve ono što smo mi naslijedili od naših očeva, djedova i pradjedova predati u ruke izopačenih moćnika s Wall Streeta koji se naslađuju bijedom 99 posto Zemljana. Oni se klintonicama, kosoricama, obamama, pahorima, tadićima, milanovićima, sarkozyjima, montijima (Mario Monti je, poput J. Kosor, oktroirani – pod patronatom financijskih centara moći - talijanski premijer, što je dokaz da u Uniji nedostaje demokracije jednako kao i u Hrvatskoj), papademosima (financijski moćnici su i u Grčkoj postavili premijera)... narodima, državama, manjinama i većinama poigravaju poput glumaca koji lutke pokreću koncima u vlastitim rukama. Gdje je izlaz? Kako pronaći rješenje? Je li uopće moguće otrgnuti se s tih volstritovskih konaca u rukama izopačenih milijardera, njihovih banaka i korporacija? Ne ako su na čelu država sluge krupnoga kapitala, ne ako svojim glasovima moć damo onima ispranoga mozga, onima koji će zbog vlastitog interesa ne samo prodati interese svih nas, već i izdati domovinu u koju se tako smjerno, s rukom na srcu, zaklinju. Naivni su svi oni koji od Vlade Zorana Milanovića očekuju dobro na duge staze znajući da će ih, pod izlikom da štiti njihova prava, lišiti svega - cesta, hidrocentrala, Ine, Poštanske banke, kune, hrvatskoga jezika (HDZ i SDP su ozakonili da se na javnoj televiziji ne mora prikazivati više od 20 posto programa na hrvatskome jeziku?!?!) kako bi pokrpali proračunske rupe. Pa, oprostite, na isti ili sličan mogla bi vladati i moja mama Zlata iz lijepo uređenog umirovljeničkog doma u Čakovcu.

P.S. I u Milanovićevoj Vladi, koja uživa nevjerojatno veliku podršku hrvatskih građana, pala je prva žrtva - Vladimir Ferdelji, kratkoga vijeka zadužen za upravljanje najvećim državnim tvrtkama poput željeznica i autocesta, iskusan direktor, u HUP-u zadužen za industriju. Zašto ga je Milanović izbacio iz ekipe? Zbog iskrenosti. Naime, Ferdelji je rekao istinu o sporoj (kao smrt) administraciji koja priječi da bilo kakva reforma u javnim poduzećima uopće i počne ove godine. U državnoj se upravi vodi pogrešna politika i Vlada nema hrabrosti promijeniti je – požalio se Ferdelji. I zato je nastradao. A trebala je „nastradati“ državna birokracija, trebale su „nastradati“ okoštale strukture u državnim poduzećima koje su što odgovorne, a što krive za enormne gubitke. Iako 60 posto građana podupire gospodarsku politiku Vlade Zorana Milanovića (koje, uzgred rečeno, još uvijek nema ni u tragovima), bitnih brzih promjena neće biti tako skoro. Ferdeljija je Milanović smijenio zato da više nikom ne padne govoriti istinu.