MALO GA IMA – MALO GA NEMA

Kad bi se kojim slučajem bilo pozitivna bilo negativna vrijednost ili objektivno značenje neke osobe mjerilo i označavalo veličinom prostora, odnosno brojem redaka i riječi posvećenih dotičnoj osobi u nekoj enciklopediji, leksikonu i sličnoj literaturi, namijenjenoj brzom, učinkovitom i, razumije se, točnom obavješćivanju čitatelja, poznati povjesničar dr. Rudolf Horvat ne bi se mogao previše hvaliti da je dobro prošao. I bez velikoga truda lako se nađu knjige u kojima popularnoga Rudice jednostavno – nema. A ponekad i tamo gdje nikako nije mogao biti zaobiđen, nema od toga prave koristi ni za njega ni za onoga tko se za nj zanima. Negdje se to događa namjerno, negdje nenamjerno, no nama, Međimurju i Međimurcima, to ne bi smjelo biti svejedno. I nas je, naime, svojim radom ne malo zadužio.
Razlog za njegovo spominjanje upravo u ovom času jednostavan je, a on sam nije za nj niti zaslužan, niti kriv: Rudolf Horvat bio je rođen u našem susjedstvu, u Koprivnici, upravo prije sto i četrdeset godina, 14. ožujka 1873. Za sve drugo što mu se u životu događalo, i „krivice“ i „zasluge“ mogu se barem jednim dijelom i njemu pripisati. Školovanje je započeo u rodnom gradu, a nastavio u Varaždinu i Zagrebu gdje je već 1896. godine na Filozofiji diplomirao povijest i zemljopis te ubrzo potom doktorirao s temom „Kralj Tomislav i njegovo doba“. (Kasnije će diplomirati i pravo.) Pošto je položio i profesorski ispit – zbog strogosti tada s pravom zvan i „rigoroz“ – dobio je prvo mjesto na gimnaziji u Osijeku i uskoro potom u Zemunu odakle je, zbog svojih „afera“ s isticanjem hrvatstva uzalud molio premještaj u Zagreb. Mjesto toga bio je 1902. godine poslan na nižu gimnaziju u Petrinju. Ipak se nije dao slomiti: ustrajno je odlazio u zagrebački arhiv, istraživao, proučavao i pisao. Tako je nastala, među ostalim, prva polovica „Povjesti Medjumurja“ kao odgovor na „Čakovečku monografiju“ Károlya Zrinyija; druga polovica nastala je u Zagrebu kamo je napokon uspio doći 1907. godine. Tu je radio na školi do 1916., kad je zbog lažne sumnje bio interniran i dočekao novu državu. Ta pak ga je, zbog kritike njezina grba, „lijepo“ umirovila: privremeno do 1926., a od 1932. i trajno.
No, umirovljenje za Horvata nije značilo i mirovanje. S nesmanjenim žarom i ustrajnošću radio je, pisao i objavljivao toliko da se s pravom ubraja među rekordere u našoj, posebno povijesnoj publicistici. Napisao je i izdao više od pedeset knjiga – neke su još za njegova života, a neke u najnovije doba ponovno izdane – dok mu se broj članaka, studija i rasprava razasutih po gotovo stotinu i pedeset različitih novina, časopisa, kalendara, zbornika, spomenica i sličnih publikacija, dobrano otisnuo među četveroznamenkaste i daleko se odmaknuo od čiste tisuće.
Bez obzira na to što je takva plodnost bila rezultat i posljedica neobične marljivosti i strpljiva rada, između nje i stalne, ujednačene i visoke kvalitete Horvatova znanstvenog i publicističkog djelovanja ne može se uvijek bez ikakva ograđivanja staviti znak jednakosti. Od njegovih vremena i povijest kao znanost išla je nezaustavljivo naprijed pa je pritom i dobrostivo potvrđivala, ali i nemilosrdno ukidala neke tadašnje istine i shvaćanja. Kako su pamtili i pričali njegovi znanci i studenti – teško da ih ima još živih !? – ponekad je, pritisnut umirovljeničkom besparicom i potrebom da se preživi, nešto na brzinu napisao pa brže-bolje odnio izdavačima ili urednicima očekujući barem nekakav predujam honorara; pogotovo je toga bilo kad je zbog svojih političkih uvjerenja i proturežimskih istupanja bio nasilno umirovljen. Ipak je u cjelini ostao na visini svoje struke i ugleda koji je uživao pa su mnoga njegova djela sačuvala i trajnu vrijednost. Mnoge bi zanimljive, pa i važne pojedinosti iz naše prošlosti ostale i dalje zakopane po nedostupnim arhivima, na požutjelim papirima, pod izblijedjelom tintom, u nečitljivim zapisima da ih nije on pronašao, izvukao iz arhiva i protumačio pa na ovaj ili onaj način iznio na svjetlo dana, pred oči onima koje to zanima.
Osim svega što je doživljavao i proživljavao kao istaknuti hrvatski povjesničar, političar, rodoljub, društveni i javni djelatnik u poodmakloj dobi doživio je dvojako „priznanje“: neposredno prije kraja Drugog svjetskog rata bio je imenovan profesorom na visokom vojnom učilištu i sveučilištu, a neposredno poslije njega bio je osuđen na desetogodišnji gubitak političkih i građanskih prava i – uskoro, 25.svibnja 1947., umro.

P.S.I. Ponovno ističem da ne razumijem stalno ponavljanje netočnoga podatka da je (prva) „Povjest Medjumurja“ (kao knjiga) bila objavljena 1907. godine.Već sam više puta upozorio da to jednostavno nije bilo moguće jer je čitav tekst bio najprije „štampan“ kao „podlistak“u varaždinskom tjedniku „Naše Pravice“ od 13. prosinca 1906. do 25. lipnja 1908., u 68 nastavaka. Potom je slijedio „poziv na pretplatu“ i „preštampanje“ u knjigu koja se pojavila tek ujesen 1908. Ta je godina i otisnuta na koricama, a na unutrašnjoj naslovnici bile su lijepljene naljepnice s ispravkom netočne 1907. na 1908. To se vidi barem na dijelu još postojećih primjeraka knjige.

P.S.II. Ne slažem se ni s tvrdnjom u literaturi – pogotovo ako je olako, samo „kao usput dobačena“ – da je Horvatova knjiga „Poviest Međimurja“ izašla u dvije, pa i u tri „naklade“. Naime, „Povjest Medjumurja“ 1908. i „Poviest Međimurja“ 1944. dvije su knjige različite po svemu, a najviše po sadržaju: prva do 1868., druga do 1941. godine: prva na 327, druga 308 stranica ali tako da su točno dvije iz prve presložene na jednu u drugoj, što znači da je približno na sedam dijelova staroga dodano šest dijelova novoga teksta. Je li to onda jedna knjiga u dvije naklade ili su dvije različite knjige? „Treća“ je ionako samo običan pretisak druge. I u popisu 56 Horvatovih knjiga one su tako, odvojeno navedene. Treba knjige uzeti u ruke i vidjeti, a ne samo napamet mudrovati.