MEĐIMURJE I MEĐIMURSKA ŽUPANIJA - JE LI ISTO?

Na samome kraju burnih i (mnogo više nego samo politički) važnih događaja kojima je u zapadnom dijelu tadašnje SFR Jugoslavije bila ispunjena čitava 1990. godina, Sabor (ne više „Socijalističke“ nego samo) Republike Hrvatske donio je 22. prosinca povijesni tzv. „Božićni ustav“. Taj je ustav predviđao upravnu podjelu države na „županije“, čime bi bio ponovo uveden povijesni naziv upravnih jedinica koji je, kao i same te jedinice, bio ukinut 28. lipnja (na „Vidovdan“ po julijanskome kalendaru) 1920. godine u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Poslije sedam desetljeća izmjena različitih, ne samo političkih, nego i, još više, ideoloških sustava koji su se međusobno potirali, naziv „županija“ sada je izazivao ne malu zabunu, nedoumicu, pa i odbojnost kod ljudi koji nisu znali njegovo povijesno značenje, a takvih nije bilo malo. Gotovo kao kuriozitet, vrijedi oteti zaboravu smiješna „strahovanja“ pojedinaca da će državom odjednom vladati – „župnici“(!); nisu, naime, znali, a i niti mogli niti htjeli razlikovati političku županiju od vjerske, odnosno crkvene župe, pa onda ni župana od župnika!
S druge strane, kod pokušaja da se stvar ozbiljno objasni bilo je više nego naivnoga, možda i zafrkantskoga ili podbadajućega poistovjećivanja naziva iz srednjovjekovne pravne latinštine „comitatus“ za županiju sa suvremenim političko-stranačkim, odnosno „partijskim komitetima“, iz čega je slijedio „zaključak“ da su Hrvati oduvijek, čak i prije socijalističke revolucije, imali („takve“?!) „komitete“, a sad ih se pošto-poto odriču!! Koliko to god iz dvadeset- i višegodišnje perspektive izgledalo smiješno ili čak nevjerojatno, tada su to bile itekako ozbiljne stvari!
Od „Božićnog ustava“ do ostvarenja i provođenja njegovih odredbi o podjeli države na županije protekle su čitave dvije godine pune sudbonosnih događaja za hrvatski narod i njegovu državu. Osim nemilosrdnoga i krvavoga rata koji je tražio ne male žrtve, ne može se ne spomenuti referendum o samostalnosti Hrvatske (19. svibnja 1991.) za koju se izjasnilo 93,24 posto glasača, od 83,56 posto birača, Deklaracija o uspostavi samostalne i suverene Hrvatske (25. lipnja 1991.) koja je stupila na snagu 8. listopada 1991. istovremeno s Odlukom o raskidu svih državnopravnih odnosa sa SFR Jugoslavijom, te međunarodno priznanje Republike Hrvatske koje je 13. siječnja 1992. započelo priznanjem Vatikana i, napokon, njen primitak u Organizaciju ujedinjenih naroda 22. svibnja 1992. kojim je zapravo obezvrijeđen postupak onih koji ju nisu htjeli priznati.
Sve je to malo-pomalo omogućilo da se mlada hrvatska država počne ozbiljnije baviti sama sobom i razmišljati o svom vlastitom unutarnjem uređenju. Jedan od rezultata toga bio je Zakon o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj donesen i objavljen, čime je i stupio na snagu, 30. prosinca 1992. – kao novogodišnja čestitka ili čak dar njenim građanima. (Dvadeseta obljetnica toga našla je svoje mjesto i među ovim „Sitnicama“.) Premda je u dugotrajnim raspravama za njegova pripremanja bilo predlagano i predviđano da Međimurje bude obuhvaćeno granicama „V. Županije Varaždinske sa sjedištem u Varaždinu“, na kraju se to ipak nije dogodilo. Zasluga za to pripada svim međimurskim „sabornicima“, ali prvenstveno Marijanu Ramušćaku i Vjekoslavu Jazbecu, jednomu pravniku i drugomu liječniku, koji su ustrajno i uporno dokazivali da Međimurje i zbog svojih povijesnih okolnosti i zbog sadašnjih osobina – uz ostalo, kraj teritorijalno među najmanjima, a po broju stanovnika među najvećima te s relativno najvećim brojem „gastarbajtera“, i onih još aktivnih i onih to više nisu, i slično – takav, dakle, kraj ima pravo na status županije barem toliko koliko i većina drugih. Trud im nije bio uzaludan jer je u Zakon uz devetnaest drugih županija i Grad Zagreb bila uvrštena i „XX. Županija Međimurska sa sjedištem u Čakovcu“.
Uglavnom s ponosom koji ponekad može dovesti i do neobjektivnosti, spominje se otad da je tako „Međimurje prvi put u svojoj povijesti dobilo status županije“. To jest točno, ali se ne spominje da to nije i u čitavom svom povijesnom opsegu
Dovoljno je ozbiljno pogledati kartu Međimurja, opisivanoga i definiranoga kao „kraj između Mure i Drave od granice sa Štajerskom na zapadu do njihova spoja na istoku“ i znati ne mnogo iz njegova zemljopisa i povijesti da bi se vidjela istina. Granica sa „Štajerom“ već osam desetljeća ne teče potočićem kraj Globoke, nego od 1946. godine vrluda po brežuljcima Banfija i od Međimurja odvaja četiri i pol oduvijek njegovih naselja. Obrnuto, na lijevoj, međimurskoj obali Drave, Novo Selo na Dravi (sa Šandorovcem) od pamtivijeka je bilo dio grada Varaždina, kao jedna od njegovih ulica – to su poštivali i Mađari dok je Međimurje bilo u njihovoj Zaladskoj županiji – a tek je 1948. godine „prešlo v Međimurje“,
Najveći je „štos“ s Legradom. Drava ga je 1710. godine „preselila“ sa svoje međimurske na također svoju podravsku iliti „lérsku“ obalu, ali se još više od dva stoljeća nije moglo ni u snu dogoditi da bi ga „Mađarija“ „za kakše god peneze“ prepustila „Horvatom“ i tako umanjila svoje Međimurje – sve dok sami Hrvati i Međimurci nisu drugima dopustili to učiniti. Ali, Legrad još kako-tako, „tam je gdé je, i tam naj bu“, ali je s njim u Podravinu otišao i njegov „hatàr“ koji je gotovo čitav na međimurskoj strani Drave!! Pa sad, ako netko na karti Međimurske županije traži kraj Međimurja, zašvical se bu – al zabadaf“!

P.S. Pitaju me što sam htio s „post-scriptumom“ o čakovečkoj Bolnici uz prošlotjednu „Sitnicu“. Ništa ni više ni manje od onoga što sam napisao, a to je da još uvijek mislim da je imao pravo onaj tko je izmislio rečenicu – a da je rečenica riječima izrečena ili napisana misao, učili su me nekad u „pučkoj“ školi – „Neka se (o bilo komu ili čemu, pa i) o spomenutoj Bolnici govori i čuje, pa makar i – lijepo i dobro!“ Ili mislite da joj može škoditi ako se o njoj čuje i nešto bolje i ljepše od – dugova i svega što uz njih ide?