Međimurske pruge koje nikud ne vode

Međimurje je premreženo željezničkim prugama. Moglo bi se reći da smo vrlo razvijen „štrekarski“ kraj jer se s čakovečkog željezničkog kolodvora pružni kolosijeci račvaju na čak četiri strane. Dva su kolosijeka usmjerena k Sloveniji, jedan prema Mađarskoj, a jedan prema Varaždinu i unutrašnjosti Hrvatske. Na žalost, jedino je taj posljednji „prohodan“! Sva preostala tri pravca predstavljaju „slijepa crijeva“ u željezničkom prometu jer se njima može samo do Macinca, Murskog Središća ili Kotoribe. I nikamo dalje. Da čovjek ne povjeruje - da uz „žive“ tračnice, iz Čakovca ili bilo kojeg drugog stajališta, vlakom izravno ne možete do nama blizih Ormoža ili Lendave u Sloveniji ili Nagykanizse u Mađarskoj. A upravo tako je. Za odlazak u Mađarsku mora se obilazno preko Varaždina i Koprivnice, a za susjednu Sloveniju ni sam ne znam, kuda, premda nam je tu, na dohvat ruke.
Tako nikad prije nije bilo. Za bivše Jugoslavije, pruga Čakovec-Kotoriba-Murakeresztur bila je jedna od najprometnijih. Uz nebrojeno teretnih kompozicija, dnevno je na toj relaciji – s produžetkom za Budimpeštu ili Zagreb – prometovalo po dvadesetak putničkih vlakova! Razvijen je bio i putnički promet preko Ormoža za Ljubljanu ili Maribor i dalje za Austriju, kao i teretni promet za Lendavu. Frekvencija putničkih, pa ni teretnih vlakova nije umanjena ni devedesetih godina. Dapače, tada se vjerovalo da se našim približavanjem Europskoj uniji željeznički promet sa susjednim zemljama može samo povećavati.
No, onda su Slovenci sagradili paralelnu željezničku vezu s Mađarskom preko Hodoša te nam oteli najveći dio tonaže roba koje su se prije toga provozile kroz Međimurje. Putnički promet prema Sloveniji potpuno je zamro. Hrvatske željeznice su - iz, meni kao laiku, nepoznatih razloga, sav promet prema Mađarskoj usmjerile preko Koprivnice.

„Štrekarski“ sjajan početak

Sada, kad smo punopravna članica EU, željeznica u Međimurju je živi mrtvac. Imamo kolosijeke koji nikamo ne vode. Međimurski župan Matija Posavec učestalo navodi naš geografski položaj na tromeđi kao našu veliku prednost. No, s prekinutim željezničkim pravcima, toga više, zasigurno, nemamo. Kao da zbog naših, ne samo prošlih, već i sadašnjih zabluda, još nismo svjesni da razvijene zemlje za prijevoz tereta koriste uglavnom željeznicu kao najjeftiniji, najbrži i ekološki najprihvatljiviji transport. Nema kod njih, kao kod nas, da usporedno uz željezničke kolosijeke i prazne vlakove robu cestama prevoze kamioni i šleperi, a putnike autobusi! Dakako, nema kod njih ni vlakova koji voze od 20 do 40 kilometara na sat i koji strahovito kasne, a da za to nemaju opravdanja!
A cijela ova turobna željeznička priča imala je tako sjajan početak. On seže u dosta daleku prošlost, u doba u kojem smo bili u okrilju austrougarskog imperija. Tada su Mađari, da bi Budimpeštu vlakom povezali s Bečom i Trstom, upravo kroz međimursku ravnicu izgradili željezničku prugu do Pragerskog. Bilo je to davne 1860. godine. Od kolike je važnosti bila, kazuje i podatak da je izgrađena čak 20 mjeseci prije predviđenog roka! To je bilo moguće jer je pružna trasa ravna kao ravnalom iscrtana. Spomenimo i to, usporedbe radi, da su već tada austrijske parnjače Sued vozile brzinama od 45-65 km/h. Dakle, brže nego danas voze snažne dizelice po međimurskim prugama! A bilo je to prije 153 godine! Već iz toga može se zaključiti kakav je danas odnos prema željeznici kod nas, dok drugdje u razvijenoj Europi vlakovi već jure po 200 i 300 kilometara na sat.

Ipak najstarija pruga

S ovom našom međimurskom prugom desetljećima smo se i sporili, najprije s Jugoslavenskim državnim (JDŽ), a potom i Hrvatskim željeznicama (HŽ).
Nikako da prihvate povijesnu istinu da je relacija od Kotoribe preko Čakovca do granice sa Slovenijom najstarija željeznička pruga izgrađena na tlu Hrvatske. Samo zato što je u ono doba Međimurje pripadalo Ugarskoj, službene željezničke i ine vlasti prvijencem su proglašavale prugu Zidani Most-Sisak koja je izgrađena dvije godine poslije međimurske!
Tek u novije vrijeme to je promijenjeno, pa se naša pruga sada i službeno vodi kao prva izgrađena na hrvatskom tlu. Barem to, kad već nikakvog drugog napretka nema. Prisjećam se, još 1980. godine u Čakovcu je održano savjetovanje o smjernicama razvoja i modernizacije željeznice u idućem petoljetnom razdoblju.
Predviđen je temeljit remont i ojačanje pruge do mađarske granice, tako da će se brzina vlakova povećati do 120 kilometara na sat. Predviđena je čak i elektrifikacija ove dionice od Zagreba do Kotoribe, kao i pruge Čakovec-Maribor?! Da je to ostvareno, tada ili bilo kada kasnije, danas bismo i mi imali europsku željeznicu, a ovako samo njezin surogat koji nikamo ne vodi.
Za kraj, slikovito kako je to u svijetu u kojeg se naveliko zaklinjemo i želimo ugledati? Primjerice, u bogatoj Americi imate veliki peh ako naiđete autom na pružni prijelaz kad dolazi vlak. Dok prođe gotovo kilometarska kompozicija, možete se načitati novina ili rješavati križaljke. I tako puno puta tijekom dana i noći. Teški kamioni prevoze i razvoze teret uglavnom tamo gdje nema željezničkih pruga. Slično je i u Europi. Čak i ne samo zapadnoj.
Čitam da će Kinezi graditi prugu od Budimpešte do Beograda. Srbi bi da ima profil za brzine od 160 km/h, ali Kinezi predlažu 300 kilometara na sat! Kod nas u Hrvatskoj još uvijek ostaje prosječna brzina od četrdesetak kilometara! I mi bismo da budemo konkurentni. Ma, nemoj, kad su nam vlakovi danas sporiji od austrougarskih parnjača.

P.S. Da nije suviše morbidno i tužno, mogao bih nazdraviti 15. obljetnici otkako je do temelja izgorjela Međimurska hiža u Balogovcu. Stoga ću radije podsjetiti da bismo iduće godine, da je ostala, mogli slaviti 40 godina od njezine izgradnje. Bila je to jedna od uspjelih investicija tadašnjeg čakovečkog Ugostiteljskog poduzeća Union. Sva u drvu, hiža se odlično uklapala u krajolik stare borove šume. Imala je vrlo prostran restoran te veliku terasu na otvorenom, pod krošnjama visokih borova. Od samog početka, a otvorena je u prosincu 1974. godine, u Međimurskoj hiži posebna je pažnja posvećivana gastronomskoj ponudi. Tamo su održavane prve smotre autohtonih međimurskih jela. Posluga je bila na visokoj razini.
U hiži su godinama radili najbolji međimurski kuhari i poslužitelji. Kako je stalno bila angažirana glazba, mahom domaći sastavi, bilo je to idealno izletište koje nisu posjećivali samo Međimurci, već i namjernici i izletnici iz drugih krajeva. Ova ugostiteljsko-turistička idila doslovno je nestala 18. rujna 1998. godine u požaru. Unatoč obećanjima, na zgarištu nikad više Međimurske hiže.