MEĐIMURSKO PROŠČENJE V ZAGREBU

Međimurci su od davnine morali, a onda i htjeli – možda neki i obrnuto?! – ići u svijet „trbuhom za kruhom“. Danas je to već zaboravljeno, ali nekad su se stari rado hvalili da „nega poštene štreke po celi Evropi na šteri su Međimurci ne krampali“. Na početku XX. stoljeća mnogi su krenuli i u prekomorske zemlje - od onih koji se nisu vratili prije Prvoga svjetskoga rata većina je tamo ostala zauvijek. (Nekim se „pehlivcima“ dogodilo da su se danas vratili, a već sutradan je bila proglašena opća mobilizacija, pa su poslije četiri godine u Americi proveli još četiri u Galiciji, na Piavi i drugim bojištima!)
Poslije onoga rata „versajska“ Europa izgledala je sasvim drugačije nego ona koje više nije bilo, pa su se promijenile i mogućnosti za odlazak u svijet na privremeni ili trajni rad. Dok se još nisu zapravo snašli u novoj državi, Međimurcima je naveliko bila nuđena tzv. „kolonizacija“, tj. trajno preseljenje u Južnu Srbiju, navodno pod vrlo dobrim uvjetima, no nema znakova da je itko prihvatio ponudu i tako zauvijek napustio svoj zavičaj. Umjesto toga, mnogi su spas, tj., zaposlenje, tražili u Zagrebu. Relativno su ga lako i nalazili jer se vrlo brzo pročulo da su radnici „ajnc-A klase“ u svakom smislu. Osim toga, bili su „šparavni“ i skromnih zahtjeva, a svoje životne potrebe zadovoljavali su redovitim odlaskom poslije subotnje „šihte“ – za „vikend“ se ni kao riječ tada nije znalo – vlakom kući u Međimurje. Vraćali su se već sutradan noseći sa sobom „fasung“, hranu do sljedeće subote kad će biti „repriza“ putovanja.
(Taj svakotjedni „obred“ sačuvan je u pošalicama kao što je, na primjer, kad je Mata pitao Juru „kulko kelešic si nese v torbi“, a ovaj mu naivno odgovorio: „Če poguneš kulko jih je, sih sedem bu tvojih!“ No kad je Mata lako „pogodio“, pokazalo se da ih je samo šest: za svaki radni dan po jedna! Ili kad je onima koji su putovali, recimo, od Kotoribe ili Svete Marije, već poslije Čakovca dosadilo sjedenje u vlaku, pa jedan veli drugomu: „Daj, Štefo, otpri torbu, pemo jest – najpredi tvoje, onda saki svoje!“ I slično.)
Oni koji su počeli pometanjem ulica, miješanjem morta i podvorbom zidarima malo-pomalo snalazili su se i za „finije“ poslove, i za bolji i trajniji smještaj u gradu, pa i za dovođenje čitavih svojih obitelji u Zagreb, a onda i za školovanje svoje djece i njihovo pripremanje za život koji „naj jim bude bojši i ležiši kak je nam!“. To se i dogodilo: za današnji se Zagreb s punim pravom kaže da u njemu „djeluju Međimurci kao sveučilišni profesori, srednjoškolski nastavnici, direktori, svećenici, estradni umjetnici, pjevači, skladatelji, glumci, pisci pjesnici, skupljači narodnog blaga, muzealci, arheolozi, muzikolozi i studenti. U novije vrijeme Međimurci u Zagrebu predstavljaju veću utjecajnu skupinu poslovnih ljudi i bankara s vlastitim tvrtkama. Oni su nadaleko poznati kao izvrsni građevinari i graditelji cesta hotela, naselja, crkava i mostova. Zaljubljeni u Zagreb, Međimurci glavnom hrvatskom gradu, iskazuju i posebnu ljubav ugrađujući u njegov procvat svoje umne i tjelesne sposobnosti“ ponoseći se njime kao uistinu svojim. No, to nije nastalo preko noći, u iznenadnom naletu oduševljenja koje može jednako tako splasnuti, nego niče iz sjemena posijanoga već u onom međuratnom razdoblju.
Ti novopečeni Zagrepčani u velikoj većini ostajali su što su zapravo bili – Međimurci – a svijest o tome povezivala ih je premda su bili i jesu rasijani po čitavom gradu. Ta svijest o zajedničkoj zavičajnosti potakla ih je da joj daju čvrst i dobro smišljen oblik. Tako su već 1936. godine osnovali „Hrvatsko društvo Međimuraca u Zagrebu“, 1938. „Prosvjetno društvo za Međimurje“ i 1946. opet „Hrvatsko društvo Međimuraca“ koja su iz različitih razloga i na različite načine nestajala.
Tek nakon Domovinskoga rata i osamostaljenja Hrvatske, 1992. godine, više uglednih Međimuraca u Zagrebu pokrenulo je – i ostvarilo – osnivanje „Zavičajnog društva ‘Međimurje’ u Zagrebu“ sa sekcijama za gotovo svaku važniju granu javnoga života. Zahvaljujući agilnosti, u prvom redu, svih predsjednika Društva – dosad su tu čast-dužnost obnašali Milivoj Slaviček, mons. prof. dr. Juraj Kolarić, dr. sci. Danijel Režek i Ignac Marđetko – prekinuta je, recimo tako, „vjekovna“ šutnja o tom dijelu naše domovine i, posebno, tom dijelu zagrebačke populacije.
Postiže se to na različite načine , a najznačajnije su manifestacije „Međimursko proščenje“ i „Međimurska večerja“. One su postale „iskaznica nazočnosti Međimuraca u Zagrebu i izlog međimurskog gospodarstva, kulture i raznih tradicija“, kako je točno zapisao jedan od njihovih protagonista.

P.S. Možda nemam pravo, možda je izmaklo mojem zanimanju i vidokrugu, ali mi se čini da je ovogodišnje „Međimursko proščenje“ (proščeje? prošćenje??) u Zagrebu – bilo je 9. ovoga mjeseca – proteklo bez dovoljne najave i obaviještenosti Međimuraca izvan Zavičajnoga društva i izvan Zagreba, pa i u Međimurju. (Ne vjerujem da je u tom smislu dovoljna posljednja rečenica [Sljedeći projekt …] prikaza „Studenti predstavili…“ na 9. stranici u „Međimurju“ 4. o. mj. )
Čestitam na onome što sam „post festum“ saznao da se događalo, no, je li bilo sve samo ono što se moglo vidjeti na televizijskim ekranima? Dok se to pitam i dok ovo pišem – ne baš sasvim „post scriptum“! – ne znam još kakve će odjeke „Proščenje“ imati u drugim „medijima“, no, ne bi smjelo uvijek sve biti na obavješćivanju samo o onome što je bilo, nego i o onome što će tek biti, što se priprema ili očekuje. Bila bi to i promidžba i poziv, vjerujem, ne bez učinka i uspjeha.